Nije svaki pad let

Piše: Redakcija

Poznato mi je iz historije da su carstva padala zbog žena, ratovi počinjali, ljute bitke vođene. Tako i danas, samo što je podjela uloga malo drugačija. Danas neke od njih ruše sve pred sobom samo da dođu do cilja. One obaraju, a ne muškarci. I što je najžalosnije -uglavnom uspiju u tome.

Ona nije nikada bila nešto lijepa, pa ni pametna, ali je vazda bila maštovita i
domišljata. Zapažena je još kao haustorče u naselju gdje je živjela, k’o fol pod strogim nadzorom roditelja. Niđe veze, što ono kažu. Pred njom se nije mogla ni pomisliti, a kamoli izgovoriti prosta riječ. Odmah bi reagirala kako ona to neće da sluša. Večerima je sjedila s muškom rajom pred haustorom, pjevušila uz gitaru, a onda bi s nekim tiho, onako kako to rade „fino odgojene”, nestala u mraku. Uskoro se otišlo i dalje od svog haustora i mjesne zajednice. Zahvaljujući ratu.

I dok su strahote rata sve više rušile našu zemlju, dođoše i stranci. Načula je ona da se može dobro zaradit’ i da treba iskoristit’ svoje šturo znanje engleskog jezika. I pomoći slijepom strancu u tuđini. Francuzi su čuveni po tome kako loše govore engleski, tako da joj nije bio problem uvalit’ se u njihov bataljon.

I tako, uhvati ti se ona jednog Francuza, a oni nimalo nisu naivni. Jeste da je loše prič’o engleski, ali nije ni ona bila bolja. Kad on nešto ne bi znao reći, samo bi se poćešk’o po glavi, a ona bi ispreplela ruke i široko se nasmijala. Isto tako široko je opas’o Francuz k’o Napoleon kairsku Sfingu.

A ona pomisli da se zaljubio. Već je vidjela sebe u avionu za Franciju, pa Sena, pa mostovi, pa galerije… Svoju masnu plaću je gurala u dušek, a grebala se od njega kako je znala i umjela. Zato je poslije rata, dok su kola bila misaona imenica na ulicama, i ona svog provozala. No, nije jedina. Mnogi su pokupovali razne nekretnine, radeći za strendžere.

Tako je njen „amour” jednog dana krenuo na odmor kući, a kad se vrati – reče joj – zaprosit će je. Ide u domovinu po ekskluzivni prsten. Na doručku kod Tiffanyja. Čekala je ona njega duže od godišnjeg, a onda se jednog jutra pojavi neki novi. Isto Francuz, ali star i debeo. Bila je očajna. Raspitivala se za onog svog, ali su joj samo rekli da mu žena ne da da se vrati ponovo u misiju. Bila je tužna jedno popodne, onda se sjetila koju gutu love ima u devizama u dušeku. Bi joj namah lakše.

Rat se završio, a ona se zaposlila opet na svoj način. Ma nema šta ta nije znala radit’: prevodit’, lektorisat’, režirat’ i sastanke ugovarat’, prekovremeno ostajat’. Da u miru radi. Pos’o se mora završit’. Utom će se i direktor pomolit’ u neka doba. Pripit, tek s kockanja, različito raspoložen… A, ona bi odmah stavljala kafu dočekušu. Da se malo druže. Spremačice su sve skontale, i pukla priča. Kad joj se telefonom najavila neka da razgovara o eventualnom poslu, zakazala je termin.

Kažu da je taj njihov razgovor bio jako bučan. Gospođa je dostojanstveno sišla stepenicama i nestala na velikom parkingu. Ova je naša strašno prošla: s razvaljenim okom i poderanom usnom, kosom raščupanom i modricom na cjevanici.

A da sve bude tegobnije, za sedam dana joj je poštar na vrata donio preporučeno pismo. Raskid ugovora. Vele, nema potrebe za tim radnim mjestom, krešu se troškovi, smanjuje broj uposlenih…

Onda se bacila u turističke vode. Dobro se snašla. Vazda je vodala neke strance, da im približi sve arome našeg orijentalnog kulinarskog umijeća. Smijala se, isto onako k’o u ratu u blindiranom autu sa zastavom UN-a. Išla je sve dalje, dalje… a iza sebe ostavljala ljude u čudu na čijim se usnama moglo pročitati samo jedno pitanje: Na šta? Halo, ba?

Svijet k’o svijet. Dobro su stari rekli: Niko nije ničija kutija da šuti. A imali su i razlog da negoduju. Znanja nema, al’ ipak nešto drugo zna.

Sreća pa ovi današnji direktori imaju reizbor, a ne doživotni mandat. Ipak, dok su u mandatu, ništa im nije poništit’ konkurs za one s viškom spreme, kako bi se njoj naštimalo mjesto. Još se i busa u prsa da je završila fakultet. Kakav je vakat i zeman doš’o, nije isključeno ni da doktorat ima.

I tako… Ona sada k’o pčelica Maja oblijeće oko direktorskih jaja. Danas jedna obleti, sutra druga. Pa dok traje. Dok ne padne. Jer, jahanje nije više samo sport bogatih. Polahko, ali sigurno, odavno je zagospodario i našim prostorima.

Ja jedino znam da se i najiskusnijim jahačima podrepi prepona na kojoj padnu. Kad-tad. Mislim da je pad s konja vrlo bolan. I da ovdje ne važi ona uzrečica da je pad let. Ma kakvi – pad je, ipak, samo pad.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti