U stručnoj terminologiji psihoterapeuta postoji novi izraz ”ekranizam” koji je rezultat naučnih spoznaja o negativnom utjecaju ekrana na mozak, a psiholozi-psihoterapeuti tvrde kako ima pomoći predlažu neurofeedback terapiju.
Psihologinja-psihoterapeutkinja Ankica Baković kazala je za Fenu kako joj se godišnje javi desetak roditelja čija maloljetna djeca imaju problem ovisnosti o kompjuteru i drugim vidovima tehnologije.
Po njenim riječima, prvi simptom “ekranizma” je da dijete ne prihvata saradnju, odbija prestati koristi mobitel, a drugi je da se kod djece stvara stanje rasutosti, odnosno dijete ima problema s koncentracijom na pojedine aktivnosti, prebacuje se s jedne aktivnosti na drugu, a da ne završi onu već započetu.
“Dijete ima problem odmaknuti se od ekrana, a to se na kraju pretvara u socijalni poremećaj, odnosno dijete se izolira u smislu komunikacije s porodicom”, dodaje Baković.
Ona napominje kako je važno da roditelji potraže pomoć stručnjaka koji će ih dodatno osnažiti da povrate kontrolu. Problem je i to što roditelji često pružaju negativna primjer svojoj djeci.
U nekim istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije ekran se navodi kao jedan od uzroka autizma.
Psihologinja Baković kaže kako je gledanje ekrana direktno ili indirektno povezano s neurokognitivnim razvojem djece.
Srećom, ne radi se i ireverzibilnom procesu. Postoji neurofeedback terapija pomoću koje se može regulirat način rada mozga.
Riječ je o naučno utemeljenoj terapiji koja je na Zapadu prisutna već pedesetak godina, a neurofeedback centri koji nude takav vid terapije, otvoreni su i u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci.
“Neurofeedback istraživanja pokazuju kako ti treninzi pomažu kod autizma, u čak 40 do 50 posto slučajeva. Taj vid terapije pomaže i kod depresije, anksioznosti, paničnim napadajima i u nizu drugih poteškoća gdje je u pozadini disbalans moždanih valova. Ima primjenu i kod učenja stranih jezika te u spa centrima za relaksaciju i slično”, objašnjava Baković.
Zapravo je riječ o terapijskoj metodi baziranoj na praćenju električne aktivnosti mozga (EEG) i davanju povratne informacije. Neki poremećaji povezani su sa specifičnim obrascima moždane aktivnosti.
Pomoću te metode moguće je trajno promijeniti loše obrasce i jednostavno naučiti mozak da funkcionira bolje, te time smanjiti ili u potpunosti ukloniti simptome poremećaja koncentracije, depresije, nesanice, poteškoća u učenju, glavobolja i migrena.
Baković ističe kako je moguće primijeniti neurofeedback terapiju kod djece mlađe od godinu dana, kao i kod osoba odrasle dobi.
Ona napominje kako to nije zamjena za tradicionalne tretman kao što su logopedija, neuropedijatrijski i neuropsihijatrijski tretmani, nego nadopuna kojom se pomaže mozgu da budete uspješniji u onome što već sada radite.
Govoreći na istu temu članovi tima Odjela dječje i adolescentne psihijatrije Klinike za psihijatriju SKB Mostar dr. med. Martina Krešić Ćorić, specijalistica psihijatar, i magistrica psihologije Andrea Kordić, kažu kako na taj Odjel najčešće dolaze roditelji s djecom zbog izmijenjenog ponašanja, iznenadnog pada školskog uspjeha, raznih emocionalnih poteškoća, auto i hetero destruktivnosti, a što svakako može biti posljedica prekomjernog korištenja današnje tehnologije.
“Uz ambulantni psihijatrijski i psihološki tretman, s djecom i njihovim roditeljima dodatno provodimo i program dnevne bolnice za djecu i adolescente, a tijekom programa naglasak je na grupnom i individualnom psihoterapijskom radu s djecom, kreativnim radionicama te psihoedukativnim radionicama za roditelje”, kaže za Fenu psihijatrica Martina Krešić Ćorić.
U sklopu psihoedukativnih radionica za roditelje obrađuju se teme utjecaja i štetnosti moderne tehnologije na razvoj i psihičko zdravlje djece, cyberbulling te sigurno korištenje interneta.
Svjetska zdravstvena organizacija i Američka pedijatrijska akademija navode kako djeca do dvije godine starosti uopće ne bi trebala biti izložena tehnologiji, djeca od 3 do 5 godina moraju imati ograničenje na jedan sat dnevno, a djeca od 6 do 18 godina dva sata dnevno.
No, psihologinja Andrea Kordić upozorava kako kod nas prosječno dijete školske dobi ispred televizora provede do 25 sati sedmično, a tokom cijele godine više vremena provede ispred televizora nego u školi.
Ona roditeljima preporučuje da sa svojom djecom što više vremena provode na otvorenom, u zajedničkim aktivnostima i razgovoru te da ne koristite televiziju i internet kao “dadilju”.
Savjetuje roditeljima da djeci mlađoj od dvije godine ne dopuštaju korištenje elektroničkih uređaja, a da njihovo korištenje zamijene tjelesnom aktivnošću i drugim aktivnostima važnima za zdravlje djeteta.
Također, preporučuje da televizori i mobiteli budu ugašeni tokom spavanja i u vrijeme objeda, da kompjuter bude izvan dječje sobe te da roditelji uvijek budu informirani o djetetovim aktivnostima na internetu.