Intelektualci kamiondžije

Piše: Redakcija

Negdje u trećem razredu gimnazije ispričao mi je moj drug iz klupe, nije bio baš neki odlikaš, više se izvlačio, prepisivao, molio profesore da mu u dnevniku ostave zagradu (to je bio jedan lokalni izraz za neocjenjivanje), da ga propitaju naredni čas, obično ni narednog časa ne bi znao ni toliko, već bi i ono malo australske i novozelandske geografije i poljoprivrede pozaboravljao, a da ne kažem da ni matematiku nije Bog zna kontao, kako je čuo super fol kako iz pismenog rada iz bosanskog dobiti pet.

Jedan mašinac, poče mi pričat’, a gimnazijalci ih nikada nisu dovoljno cijenili, iako smo dijelili isto betonsko dvorište, jer su nam tobože bili manje pametni, manje pismeni, manje obrazovani, za nas oni su bili tehničari, zanatlije…, predao je profesorici rad u kojem je tema bila nevrijeme…

Nije to bila ona tema vrijeme je za nevrijeme, već jednostavno nevrijeme. Momak se sjetio kiše i mangupski, umjesto da filozofira o klimatskim promjenama, definira oblačne elemente kao sićušne kapljice vode i kristaliće leda, koji nastaju kondenzacijom ili sublimacijom vodene pare, pisao kap, pa opet kap, i opet kap… A iza svake kapi bi stavljao zarez, sve do tačke na kraju.

– Profesorici se to svidjelo i dala mu pet! – možeš misliti, kaže mi.

– Čuj pet?

– Jest’, majke mi…

Bog sami zna gdje je smislio ovu priču, da li na nekom izlizanom i iscijepanom sjedištu školskog autobusa dok se vraćao kući s predavanja, ili mu je neko u zezanciji ispričao… Vješt u pričanju je bio toliko da mu nekim čudom, ni nos nikada ni milimetar rastao nije.

Vidim ja nedavno tog svog druga iz školske klupe, nekada gimnazijalac, sada vozač kamiona negdje u dijaspori, sa stomakom, čije rubove ni skupa majica nije mogla više sakriti, oženio se, ima dvoje, troje djece… “Đe si intelektualac?” To se mi tako interno zezamo kad se vidimo… Kakav intelektualac!!?

Gledaj ruke! Linije na dlanovima, iz kojih smo kobajagi iščitavali sudbinu, hoćemo li biti uspješniji u poslu, ljubavi ili nečem trećem…, ne vide se od žuljeva… radničkih.

On nije intelektualac, niti će ikada biti, ne govorim to zbog one matematike, još manje geografije, već što, očito, nikada to nije želio ni biti. Ali, on je zadovoljan. I u toj tuđoj zemlji, u kojoj ni jezik do kraja savladao nije, i u tom braku koji je…, ko će ga znati, možda bi poželio i drugi, ali ipak ne kopa po sehari života u dvoje. A, možda i ne bi…

Kada kaže da je sretan, vjerujem mu. Ne laže kao onda o onim kapima s bijelog A4 papira…

I dok gledam njegovo lice, pomalo išarano prvim borama, pitam se je li pošteno da ga isfoliram kada me pita: “Đe si ti, šta je s tobom…?” Mogla bih. Zašto ne? Pa, mene svaki dan foliraju drugi. Lice im vrišti od nezadovoljstva, postaju ružniji, suhi su, sijedi, blijedi, beživotni…, ali me uvjeravaju, ma vraga mene, prije će biti sebe, kako im je sreća na nivou Gatesove…

– Moja nije, prijatelju moj, istina ne vozim kamione, ali ponovo bih u onaj naš treći razred, i sve ispočetka, i sve drugačije. Mnogo drugačije!

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti