Prođete li jugom, po Hercegovini, pa se popnete do planinskih i srednjih dijelova Bosne, potom krenete dalje do njenog sjevera i zapada, te se zaustavite na istoku, nećete naći nijednu kuću u kojoj će vam neko reći ijednu lošu za Halida Bešlića. Čini se da je Halid ono jedino u Bosni i iz Bosne oko čega postoji konsenzus, neovisno o tome jeste li crveni, zeleni, demokrate, patriote, konstitutivni ili drugi. O njemu kao o svojevrsnom kulturološkom i socijalnom fenomenu govorili su mnogi, nekoliko puta pisao i Sarajlija, sa zagrebačkom adresom, književnik Miljenko Jergović. Tako je u jednom svom, opširnijem tekstu, koji je napisao netom nakon Halidove saobraćajne nesreće, opisujući njegov život i karijeru, zabilježio i ovo: „Halid Bešlić je stvarno dobar čovjek. Potpuno nezanimljiva pojava u svijetu senzacija i tabloida. Istovremeno, u skladu s motom ispisanim na ugruhanoj škodi – „ko bi rek’o čuda da se dese“ – priča o njemu priča je o jednom kulturološkom i socijalnom čudu“.
I uistinu, od 1979.godine, kada je izdao prvu ploču, pa do danas kada obilježava 40 godina karijere, nikada o njemu niste mogli čitati bilo kakve žute vijesti i senzacije. Mogli ste čitati o tome kako je napunio neku koncertnu dvoranu ili kako je tokom rata održao humanitarni koncert i dodijelio još jednu donaciju.
Džentlmenski manir
No, o sebi Halid ne voli govoriti na ovakav način. Samo skromno kaže, ako je tako, onda uredu.
– Ne treba se sam hvaliti, ne mogu ja sad govoriti ja sam dobar čovjek. Vrijediš onoliko koliko drugi ljudi o tebi kažu. Kod mene važi pravilo – kada ima, ima; kada nema, nema. Možda posjedujem taj džentlmenski manir.
Prvi ga je uveo Asim Ferhatović Hase, on je bio najveći džomet kojeg znam u Sarajevu. Imao je, pa davao i kapom i šakom, i sad pamtim priču kad je moja supruga, koja je tada imala 15 godina, došla da jede ćevape, nije imala sitno da plati, a on podigne ruku, pošto je jeo i nije mogao sam izvaditi pare, i pokaže joj prema džepu svoje jakne i kaže: „Hajde sine zavuci ruku u džep i izvadi, plati“. To je Hase, tako ga je ona zapamtila, tako su ga i drugi, prema nekim drugim plemenitim gestama, upamtili. Zato danas postoji fudbalski stadion koji nosi njegovo ime. Prije nego što sam počeo pjevati, radio sam na građevini, i meni je to iskustvo dobro došlo u životu da budem s malo zadovoljan. Ima ljudi koji nisu zadovoljni da im ne znam šta daš – kaže nam Halid, koga smo prošle sedmice posjetili u njegovom sarajevskom domu.
Albume koje je snimio, hitove koje je u protekle četiri decenije otpjevao, koncerte koje je po svijetu održao, sve će to zabilježiti negdje statistika, no, pitate li njega gdje je centar njegovog svijeta danas, on pogleda u pravcu dvoje mališana, koji će uskoro napuniti četiri godine, Lamiju i Belmina Kana, i bez oklijevanja odgovara:
– Moji unuci. Oni su broj jedan. To je moj svijet. Muzika mi je bila bitna, naravno, to je moj posao, i pjesma je pjesma, ali je porodica porodica. Ona mi je uvijek bila prioritet – govori nam, dok pravimo pauzu za snimanje porodičnih fotografija.
Budući da sin Dino, kojeg je uključio u menadžerski posao, sa suprugom Mahirom i djecom živi vrata do vrata, Halid svaki slobodan trenutak provodi s unucima. Ujutro čim ustane prvo dolazi da vidi njih, a potom odlazi za svojim obavezama. Jednako kako djed, tako i nana, Halidova supruga Sejda, gotovo da ne može zamisliti dan bez njihove igre i vesele vriske. Snaha Mahira je mnogo posvećena djeci, priča nam, u pomoć joj pritekne i Dino, ali većina obaveza oko djece je na njoj, govori nam Sejda, ne krijući kako je dolazak unuka promijenio njihov život, upotpunio ga i uljepšao na način kako više ne zna ni opisati.
– Kada sam saznala da je Mahira trudna, plakala sam kao godina. Oboje podjednako volim. Ja jedva čekam jutro, oni dođu, evo, danas su cijelo jutro bili kod mene, gledali smo film neki, pa sam im morala čitati šta se događa, koja je radnja… Imaju pitanja na koja nana mora da odgovori. Zanimljivo je s njima – govori uz osmijeh Sejda, iza koje je 40 godina života s jednom od najvećih muzičkih zvijezda na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Prve godine braka
– Tolerancija, ljubav, strpljenje, sve je to bitno u braku. Lako je biti zajedljiv. Halidov posao je specifičan, falio nam je tih godina, ali sada mnogo manje fali, ode, pjeva za vikend, i eto ga kući, a prije ga nema mjesec, petnaest dana. Prestala sam raditi u Fabrici čokolade “Zora”, kako sin ne bi rastao bez oba roditelja. Zbog zdravstvenih problema, nisam mogla više imati djece, a uvijek sam govorila da ću imati petero, šestero djece. Volim djecu, unucima ne znam reći ni ne mogu, ni ne možete, sve im dopustim – govori Sejda i sjeća se dana kad se udala za Halida.
– Nismo se mi dugo zabavljali, znali smo se tri mjeseca, izašli smo, mojoj sestri bio rođendan, skupilo se društvo i u jednom trenutku kaže moj rođak: “Eh, nekog ćemo oženit’, a na to će Halid meni: „Hoćeš se udat’ za mene“. Pogledam ga iznenađena, nešto me gurka, mislim u sebi, radi to samo da kažem hoću i da cijelu priču skinem s dnevnog reda, i ja kažem: “Hoću“. Odmah raja ode do moje kuće da kažu da sam se udala.
Više nije bilo nazad. Meni je Halid bio drag, sviđao mi se zato što je bio iskren. U početku smo bili podstanari, rodio se Dino, a nakon što je moj otac umro, mama nam predloži da ne plaćamo kiriju, već da dođemo da živimo kod nje. Tu smo proveli pet godina, potom smo kupili sebi stan, auto… dakle, sve smo u životu sticali postepeno – priča nam Sejda.
Kada smo je pitali da nam iz ovih 40 godina bračnog života izdvoji jednu najtežu i najljepšu stvar, zaplakala je.
– Najgori je bio taj udes, sve drugo…, ne može se ni s čim porediti. A, najljepša stvar? Meni je lijepo sve s mojim Halidom, on mene nikada nije nasekirao, nikada mi ružnu riječ nije uputio za sve ove godine. On se ne zna ni posvađati. Nikada iz kuće nije otišao niti došao a da me nije poljubio, a to vidim da radi i Dino sa svojom suprugom. Što mi je drago. Djeca upijaju sve od svojih roditelja, to je sigurno – govori Sejda i otkriva nam kako joj je „Okuj me care“ najdraža pjesma koju je u karijeri otpjevao Halid.
Kada se sagleda Bešlićeva karijera, ona se može dijeliti u dvije etape, onu u kojoj su snimljeni hitovi kao što su: „Neću, neću dijamante“, „I zanesen tom ljepotom“, „Ne svani“…, i onu koja mu je donijela i publiku koja naročito i ne sluša narodnjake; „Dvadesete“, „Čardak“, „Miljacka“, „Prvi poljubac“…taj zaokret od klasičnog narodnjačkog zvuka Halid je napravio ciljano, i desilo se to, priča nam, s pjesmom „Jesen u meni je“.
– I na nekim mojim ranijim albumima bilo je pjesama koje su nagovještavale taj zaokret. Naprimjer, „Beograđanko mala“ je u valceru napisana, u fundamentu pjesme „Poljem se širi miris ljiljana“ su elementi popa i rocka. Stalno sam koketirao sa zabavnjacima, osim narodne muzike, ja volim i rock’n’roll, volim pop, volim šlager, volim sve što je dobro, naravno. Snimajući album za albumom, unosio sam promjene, etno pop zvuk, koji danas prevladava u mojih nekoliko zadnjih pjesama kao što su: „U meni jesen je“, „Malo je malo dana“, „Lavanda“, „Čardak“, „Dvadesete“ mi prija – govori Halid.
Gotovo da ne postoji pjevač s domaćeg prostora koji nije barem jednom poželio duet s Halidom. A čini se da ih je od svih ovdašnjih zvijezda Halid snimio najviše. Kada je došao do 20 snimljenih dueta, prestao je, kaže, dalje da ih broji. Postoji li i jedan pjevač s kojim bi on volio snimiti zajedničku pjesmu, pitam ga.
Nesuđeni duet
– Nije uopšte bitno koje je ime, bitno je kad naiđe neka pjesma da je dobra i da je neko ko bi se u njoj najbolje našao. Ima pjevača koje ja volim, meni je žao što s Kemom (Monteno;op.a) nisam otpjevao pjesmu, pričali smo o tome, ali nije bilo pjesme u tom momentu – prisjeća se Bešlić i otkriva nam šta od muzike privatno sluša.
– Svašta, sve vrste muzike, koja je dobra, kvalitetna. Ja sam tu šarolik, normalno da mi je narodna muzika najdraža, često volim da slušam stare narodne pjesme, sevdalinke ili neke pop rock pjesme od “Indexa”, naprimjer, “Parnog valjka”, grupe “Time”, “Leb i sol”…, ima tih grupa. Od novih snaga, volim Edu Maajku, on je buntovnik sam od sebe, njegov glas je buntovnički. Ima i drugih momaka dobrih, Frenki i ta raja, volim ih.
Ranije je znao tokom godine održati između 100 i 120 koncerata. Danas je taj broj, priča nam, manji. Sedmično održi jedan koncert, rjeđe dva, što je na godišnjem nivou 50 nastupa. Izbjegava klubove i uglavnom bira sale, koncertne dvorane, koje je inače teže organizirati. No, zato je susret s publikom slađi. Sve se generacije skupe na jednom mjestu.
Halid je okružen i dugogodišnjim saradnicima koji su uključeni u organizaciju posla, administraciju, ali on je taj koji donosi odluku u presudnom trenutku.
– Slušam ja sve, ali moja je zadnja. Nije moja karijera tipa zapadne zvijezde: moje je pokloniti se i početi; vrlo je bitno imati dobru pjesmu, koja će dovesti publiku, sad su društvene mreže uzele maha, pa je lakše informirati publiku o tome gdje nastupate, kada i slično – kaže Halid, koji je tokom karijere otpjevao i nekoliko pjesama za potrebe fimova kao što su: “Kod amidže Idriza“, „Gori vatra“, „Armin“… Kako su filmovi postajali kultni, tako su se i pjesme koje je on izvodio transformirale u evergreene. Možete li danas uopće zamisliti ijedan dernek na kojem se makar jednom neće u glas oriti „Iznad Tešnja zora sviće“? Zadnja saradnja ovog tipa desila se s ekipom serije „Ubice moga oca“, u kojoj Halid izvodi pjesmu „Ja bez tebe ne mogu da živim“, i s tom scenom se i najavljuje cijela priča. Priznaje kako nije vjerovao da će postati hit.
– Pošto smo ponavljali scene, svi na setu su naučili tu pjesmu, pitaju me tamburaši smiju li je pjevati u kafani, kažu ovo je hit, ma pjevajte slobodno. Reditelj serije mi je izabrao najbolje kadrove te smo tako dobili i spot – sjeća se Halid, koji povodom 40 godišnjice karijere neće praviti specijalni koncert, ali hoće, kaže nam, u Sarajevu, nakon što završi novi album. Koševo je već odrađeno, sada bi mogla uslijediti Zetra.
Ostao sam željan svoje Romanije
Slobodno vrijeme uglavnom provodim na kafi s rajom, u druženju. Nikad ništa ne planiram. Ne volim, jer mi se vijek izjalovi ako planiram. Ljetne odmore uglavnom provodim na hrvatskom primorju, ili u Neumu. Volim more, ali ništa previše. Romanija je srce moje, to je moj život. Imao sam 14 godina kada sam došao u Sarajevo. Već sam bio formiran dječak, ali ostale su uspomene dječije, i one su uvijek tinjale, i sad kad sam ušao u godine, razmišljam: „Bože dragi, ostat ću željan Romanije, onih potoka, rijeka, šuma”, jer nema ništa zdravije od prirode. Planina je zdravija od mora. Konje jako volim, također, ali sad slabo vremena imam za njih, to sam batalio. Unuke nekad odvedem do Sedrenika, gdje uče jahati – kaže Halid.
Foto: Jelena Nišić