Bilo jednom jedno vrijeme kada se pjevalo za mir i sakupljao novac za gladne u Africi. Mladi su bili buntovni i progresivni, slušajući muziku koja je tjerala na razmišljanje i pokretala, te se oblačili u skladu s tim. Osamdesete su jedno od najkontroverznijih razdoblja moderne svjetske historije, čija muzika, odjeća i životna filozofija i danas šarmira i intrigira
Prije trideset godina Branimir Štulić je u pjesmi „Poljska u mom srcu” pjevao sljedeće stihove: „Gdanjsk osamdesete, kad je jesen rekla ne, Gdanjsk osamdesete, držali smo palčeve, rudari, studenti, brodogradilište, svi mi, Gdanjsk osamdesete, uzavrele tvornice, dvaput se ne šalju tenkovi na radnike, nisu se usudili, pobijedili smo, svi mi”. Mlađe generacije čitatelja znaju za Štulića i njegovu uspješnu grupu „Azra”, no ne znaju o čemu je, zapravo, riječ u ovoj pjesmi. Te 1980., u poljskom Gdanjsku osnovan je prvi nekomunistički sindikat u Istočnoj, „crvenoj” Evropi naziva „Solidarnost”.
Njegov vođa Lech Walesa postat će jedna od najznačajnijih figura svog vremena, vremena koje se smjestilo između kriznih sedamdesetih i prosperitetnih, bezbrižnih devedesetih. Osamdesete su bile godine raznih pokreta, pobuna i protesta. Protestirano je zbog nuklearne energije, ubistva kitova, siromaštva u Africi, zagađenja planete Zemlje… Protestirano je i pjesmom. Godine 1984., muzičar Bob Geldof okupio je 43-je svojih kolega, koji su snimili antologijsku pjesmu za pomoć gladnima u Etiopiji.
Kriza i dobra muzika
„Band Aid” je okupio neka od najznačajnijih imena tadašnje muzičke scene poput Phila Collinsa, Bona Voxa ili Georgea Michaela. Pjesma je postala simbol cijele jedne generacije, odnosno cijele osme decenije prošlog stoljeća, ali je na mnogo mjesta dočekana na nož.
– Ne bojim se reći da je Band Aid bio dijaboličan. Ili da kažem kako je Bob Geldof mučna pojava? Za mnoge ljude to je veoma uznemiravajuće, ali to ću reći na sav glas. Sam projekt je bio apsolutno bezosjećajan. Jedno je brinuti se za ljude u Etiopiji, a drugo je „pod tepih” gurnuti svakodnevnu torturu nad ljudima u Britaniji. Ta pjesma je užasna ako se uzme koliko talentiranih ljudi je bilo uključeno. To nije urađeno tek tako, to je bio najsebičniji potez u historiji popularne muzike – bio je oštar muzičar Steven Patrick Morrissey.
On je donekle imao pravo. Godine 1985., Veliku Britaniju su zahvatili veliki socijalni nemiri, kada je premijerka Margaret Thatcher odlučila uništiti moćne radničke sindikate, posebno se okomivši na rudare sa sjevera Engleske, koji su odbili napustiti svoje kuće i dopustiti likvidaciju njihovih radnih mjesta. Osveta čelične premijerke bila je strašna. Policija je konjima gazila radnike čije su porodice gladovale i smrzavale se u izuzetno hladnoj zimi na prijelazu između 1984. i 1985. godine. Pobjedu u ovoj neravnopravnoj borbi odnijela je Thatcher, njena policija i njena politika. Tokom 1985., britanska policija uhapsila je 11.000 radnika, 11 njih ubila a Vlada predvođena gospođom Thatcher zatvorila je veći dio tamošnje teške industrije.
Za značajan dio nešto starije populacije s naših prostora osamdesete su u svijesti ostale kao godine relativnog prosperiteta, koji su pratile povremene nestašice i galopirajuća inflacija, ali se to vrijeme, pomalo romantičarski uzima kao period u kojem je prosječan uposlenik prosječne kompanije od svoje prosječne plaće mogao sebi priuštiti namještaj, cipele, deset dana odmora u Drveniku i Yugu na kredit. No, u Zapadnoj Evropi i Americi, osamdesete se generalno uzimaju kao krizno doba, doba nemira i straha od nuklearnog rata između bivšeg SSSR-a i NATO-a, te vrijeme recesije.
Takvo krizno, ekonomski nestabilno i napeto vrijeme, kao, uostalom, sve druge krize, potaknulo je eksploziju kreativnosti u pop-kulturi koja je osamdesetih cvjetala. Trebala je nekako preživjeti krizu i usput joj pokazati zube ili joj se nasmijati u lice. Teško je definirati cijelu jednu deceniju, no jedna zanimljiva definicija kaže da su osamdesete godine bile vrijeme kada je sve bilo dopušteno. Odjeća je bila velika i ludih boja, žene su nosile naramenice, a muškarci pušali i tapirali kosu te nosili potpetice. Treba znati da su mladi koji su odrastali osamdesetih, dakle oni rođeni od kraja pedestih do početak sedamdesetih bili djeca generacije takozvanih „baby boomera”, oni koji su rođeni krajem četrdesetih i početkom pedesetih. Roditelji, onih koju su bili mladi osamdesetih, bili su generacija koja je odrastala šezdesetih, uz „Woodstock”, „Doorse”, „The Who”, „Beatlese” , te dotad neslućene sekularne i društvene slobode, uz konzumiranje droga. No, hipici šezdesetih postali su roditelji sedamdesetih, odgojivši naraštaj koji je vjerovao da je poseban i da će upravo oni biti ti koji će promijeniti svijet.
Ž4 = Hasta la vista Arnie
Čovjek osamdesetih je stoga junak i spasitelj, u onom pravom smislu. Osamdesete su godine akcionih super heroja. Dva imena su se izdvojila iz mase mišićavih razarača. Jedan se zvao Arnold Schwarzenegger. Bio je to mišičavi imigrant koji je bez pare u džepu stigao u New York, pobjegavši od oca koji ga maltretirao. Prema nekim autorima, Arnie je jedno vrijeme u Americi živio kao ilegalni imigrant. No, on se ipak snašao, završio fakultet u Americi, te postao sinonim za bodybuilding i mišićavost. Ali, on će sanjati o filmu i karijeri ispred kamera. Njegov prvi film iz 1970. – „Herkules u New Yorku”, upamćen je po tome da je Arnijev akcent bio tako loš da je zbog toga njegov glas morao biti sinhoniziran. To neće biti kraj njegove karijere, ali će proći punih 14 godina prije nego što će postati svjetska zvijezda. Njegova vrata uspjeha će otvoriti film „Terminator” iz 1984., u kojem igra robota – kiborga, koji dolazi iz budućnosti s namjerom da ubije dječaka – glasnika, budućeg vođu ljudske rase u borbi protiv robota. Zahvaljujući filmu, koji je kasnije dobio manje-više uspješne nastavke, Arni i „Terminator” su postali kultni pojmovi pop kulture, te su to i danas….
Cjelokupan članak pročitajte u 871. broju magazina Azra…