Neće lukavstvo iz papka, makar proveo sto godina u kulturi! Neće, makar bio okružen sve samim akademicima. Jok. To mu okruženje samo podiže frustraciju rodnog zaseoka. Ne može on nadrast’ tu činjenicu. Ne može on nikako potisnut’ da ga je podigla sirota majka uz proju i kačamak. K’o da je to sramota! Bože sačuvaj! To ga njemu dođe sad kad je okružen komforom mrsko i priprosto.
Al’ ne dâ on da se to vidi. Iškol’o se pa zna dokle može. A hinjalukom zadojen uklanja strpljivo šahovske figure ispred sebe. I služi se svime što mu u tome može pomoć.
Cilj mu je jedan – da poleti visoko i bude upisan k’o zvijezda.
Evo priče. On je prije skoro šezdesetak godina rođen u nakoj, nazovi, Donjoj Prćiji na Romaniji. Otac i majka nikad u životu nisu vidjeli bijeli hljeb, a kamoli ga probali. U ta vremena svima je bilo teško, a njima najteže. Djeca gladna pa stari skonta da je rješenje u Partiji. I tako, malo-pomalo, u tom selu postane faca. Uspio je dva sina dati na škole u Sarajevo.
E jedan od njih je namislio da je umjetnik. I to ne bilo kakav, nego bard.
I pošlo ga na početku. Trebalo provincijskih kadrova pa ga odmah dalo da rukovodi. A usput se i svojim kvazi pisanijama upisiv’o u kulturni mozaik Šehera. Bio je i ljepuškast, izgled’o pitomo, valjda zato što dolazi iz pitomine (!) i mamio svojom šutnjom suprotni spol. Svaka koja je povjerovala da se ovaj „ne zna hljeba najest” bila je dobro nasankana.
Mutikaša se tako uvuk’o među gradsku raju i njih, što svojom pozicijom što mirnoćom, koja je protumačena mudrošću, uspio kupit’ za kratko vrijeme. Oženio se jednom finćukastom profesoricom, koja nije ni od kakvih afera, a u njega gleda k’o u dragog Boga.
Pored nje se švaler’o u šesnaest, ali ne zbog velikog libida nego k’o da je htio da osveti sve svoje pretke čija nije dugo gorjela. Nije on to iz nekog specijalnog užitka. Samo se tako ulazi u FGR (finu gradsku raju) – moraš nosit’ zvono zavodnika. To su i ove „kulturnjakinje” koje su prošle kroz njegov krevet skontale pa ih je to dodatno palilo.
Priča mi jedna njegova bivša da se u njega toliko zatreskala, a da ne može sad poslije svega skontat’ zašto.
„On je vazelinski tip. Tako namazan prodire svugdje. Kad te se pričepa, ne pušta. A kad on odluči da pusti, nećeš to ni osjetit’, jer unaprijed pripremi teren.”
Ne rizikuje. Čim predosjeti da se nad njega nadvila potencijalna opasnost bježi u ribolov. Štap u ruke i na jezero.
Tako je ovu ostavio, jer su do žene došli tračevi. Ali, koje li ironije, te je tračeve plasirala njegova pomoćnica koju je pola „sarajevske kulture” izbrusilo pa, između njih, i on – Trojan Mutikaša.
Ljubomorna plavka spanđala se s njegovom ženom s kojom je postala nerazdvojna haverica.
Obje ujedinjene u boli, zebnji, sumnji.
Neko su ih vrijeme uhodile, a onda se on izvuk’o k’o Prijan Lijan iz ove epizode. Premda i danas seljački podbada ovu jeftinim komplimentima. Poslije će se ispostavit’ da je to sve lukava strategija.
Jedno vrijeme, kad njegovi nisu bili na vlasti, povuk’o se i ček’o opet svoje vrijeme. I doček’o. Eno ga opet šefuje. Opet mu je ona ženina haverica naklonjena. A, koje li ironije (!), ona što ga je proglasila „vazelinskim” ga je izglasala za to mjesto.
On ih je hinjski bezmudaški ostavlj’o, one njega, ipak, nikad nisu. Žene su u kodu mazohiste.
Sad je već star i treba mu taj još jedan mandat da se sredi pod stare dane. Kažu da se u tim godinama čovjek slikama vraća u djetinjstvo. Čisto sumnjam da će kod Mutikaše prevladat’ sentiment i da će se vratit’ u rodno selo. Takvi se ne vraćaju. Lukavac je čim se okitio oreolom barda ubrzo prestao dolazit’ u Donju Prćiju i prepustio roditelje starijem bratu.
Kaže stara narodna: Ako te čovjek ne gleda u oči dok s tobom priča, bježi od njega hiljadu kilometara. Sve se udaraj nogama u leđa. I za svaki slučaj nek’ ti ko salije stravu da ti u san ta hinja ne dođe.
Ova hinja mutikaška izvrće pogled, pihlji u havu, u sve gleda samo ne u onoga preko puta sebe. Kad mu konačno uhvatiš onaj zamućeni lija pogled, izgleda k’o da ti želi reć’ ništa me ne pitaj, igram kako oni što vladaju hoće.
Za žene je to možda magnetično. On je k’o biva neuhvatljiv.
Ali, to nema veze s nekim zavodničkim sposobnostima.
Jednostavno, tu nema insana.
Samo možda ga njegovo mutikaštvo stigne. Izgleda da mu je kćerka nabasala na njegovu sliku i priliku. I zaljubila se.
To se tati nikako ne dopada. Oni su sad, ipak, jedna po jedna kulturna porodica grada.
Gdje će ona za naku seljačku furdu, nakog gologuzana!?
Mutikaša će na kraju, kako stvari stoje, ipak sam sebi zamutit’ najveću vodu i zakuhat’ najgoru poparu.
Jer, ne može se bit’ ono što nisi.
Makar i dobro glumio.
Indira Kučuk-Sorguč