Psihopat i vila

Piše: Redakcija

Kaže pjesma da nema više vila i vilenjaka…. Ipak ima vila. Ali, urijetko vilenjaka. Više psihopata. Ona je cura u koju se svi zaljubljuju. Ne samo da je lijepa, nego je baš ono “royal class”, što bismo mi mahalci rekli. Aristokratski tip, a opet uz to plemenita, produhovljena, plijeni dobrotom, skromnošću, odgojem, obrazovana vani, iz dobre kuće… Ma Vila, kad vam kažem. U nju se svi zaljube. Smrtno. Na to smo već svi navikli.

Svašta vam se u nju zaljubljivalo. I staro i mlado, i bogato i fukara, i obrazovano i duduci, i nisko i visoko, i lijepo i ružno. Nekako je ona to sve tim svojim vilinskim osmijehom uspijevala držati na distanci bez da ih naljuti. Nije željela od njih praviti neprijatelje.
I, normalno, nema frajera već godinama. Sve mi se čudom čudimo. U biti razumijemo je, nije njoj ni lako nać adekvatnog frajera. Lako je onim bezveznim curama, one šta god uhvate, njima uhar. Ali, ovaj njen bi trebao biti prvo visok, jer je i ona visoka, onda treba biti široko obrazovan, sa smislom za umjetnost, lijepih manira, dobra duša, fino odgojen… Eh, ali hajde ti to danas nađi. Ako se nađe i sredi je za brak, bit će najsretniji čovjek čiji će život biti let na vilinskoj prašini, pa nedaće i probleme neće ni osjetit’. Daj Bože.

Dok se taj ne pojavi, bit će belaj. Ona će morati balansirat’ i eskivirat’. U tom moru njenih zaljubljenih udvarača, naš’o se jedan ortodoksni psihopat. Znam ga dobro godinama. Iskompleksirani lažov, bezveznjaković. Jednom riječju, furda od čovjeka. Ma, evo mislim mogu li išta lijepo ovdje reći za njega. Mislim, mislim i ne mogu se sjetit’. Ljubomoran na sve, zavalit će svakoga, slagat će, hvalit se, davit’ ljude ubitačnim pričama koje nikog ne zanimaju.
E, on se takav, isto zalijepio za Vilu. Znao je on u dubini svoje sitne duše da nema šansi ni u narednom životu, ali srce ne pita. Počelo mu bubnjat’ u glavi, kompleksi se uskomešali, sudarilo se sve to nešto u njemu. I naš’o načina da se počne motat’ oko nje, da se nekako nađe u njenom društvu. Ma da vam ne pričam kako je sve to bilo. Prvo joj je bio za petama i hvat’o svaku priliku da razmijene riječ. Ona iz samilosti, ono da ga ne sroza skroz, razmijenila bi par riječi. Ono, o vremenu i sl. Čisto da ne ispadne nekulturna.

Onda joj je počeo poklanjat’ stvari za koje je pretpostavlj’o da će joj se svidjet’. Ona primila jednu knjigu, i već izverzirana skužila kamo to vodi. Drugi je poklon odbila. Počele su stizati pjesme pisane samo za nju, k’o biva da pokaže da ima umjetničku stranu. Ona se pravila da ih nije dobila. On se nalazio uvijek u blizini i k’o kerber joj hvat’o pogled neće li naći tragove koji će mu pokazat’ da je pročitala pismo. Počela je doslovce bježat’. U biti žalila ga je. Nikad se nije rugala. Nije on kriv što je takav kakav je da ga niko ne voli.  Ni to nije pomoglo. Počela ga je viđat’ uvečer kako joj hoda oko zgrade. E tu je prekipjelo. Ženski kružok je odlučio da se nije s tim zafrkavat’ i da ona mora izaći iz svoje vilinske prirode koja nikoga ne želi povrijedit’ i da mu mora reći sve što ga sljeduje. Nije nas odmah poslušala, žao joj ga. Mislila proći će. Sve dok ga jednu večer nije zatekla na ulaznim vratima svoga haustora.

Kaže: – Čekam ovdje satima samo da dočekam tu čast da princezi otvorim vrata da uđe u kuću. Tu je konačno pukla, fakat joj je trebalo dugo. Rekla mu je da nije normalan, da se ide liječit’, da je više nikad ne pozdravi, da okrene glavu kad je sretne, da i njeno strpljenje s njim ima granica. Ma sasula je ona to tako, da je ovaj nesretnik ost’o usta otvorenih k’o peš.
I bila je dosljedna. Kad bi se pojavio u društvu, nije ga htjela ni pozdravit’, okretala bi glavu. I konačno je popustio. On je nekako naš’o ženu koja je opet bolja od njega više puta, oženio se, dobio djecu i nastavio da živi sa svojim unutarnjim nesrećama, niskostima, kompleksima.
I mislili smo da se sve zaboravilo.

Ali nije, psihopat se probudio nakon što se ona poslije dugo vremena slučajno našla u njegovoj blizini. Progut’o knedlu, nije je smio ni pozdravit’ da se ne provali.
Čujem sad da raskopava ne bi li saznao je li s kim u šemi, ono kao slučajno. Čak mu se i priviđa. Znajući ga, sigurna sam da u svojoj gušterskoj duši smišlja pakosti. I ne želi dobro. Ne oprašta. Čeka svoj trenutak za osvetu. Želi saznat’ bilo šta što bi učinilo da se opet nekako umiješa u njen život.

Eeee, ne zna on da je ovo mahala. Jako puno ljudi zna za tu njegovu epizodu ludila. I vidimo da se vraća. Džaba i žena i dijete i godine koje su prošle. Psihopata je možda bio malo zadrijem’o, ali ga je slučajni susret drmnuo iz tog sna. Kad promislim, najteže je, ipak, njemu sa sobom takvim nikakvim kakav jeste. Mislim, nije lako i tjelesnoj i duhovnoj nakazi patiti za vilom. A svakoga, bila vila ili ne, može sačekat’ u mraku kakav psihopat.
Zato, molite da vam se psihopate ne pojavljuju u životu, bez obzira da li ste Vila, koja će prije ili kasnije naći svoga vilenjaka, ili spadate u običan svijet.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti