Bez halata nema zanata

Piše: Redakcija

Čitam nedavno u novinama o mladiću koji se bavi izvođenjem striptiza za dame, u strogoj diskreciji. Unosan biznis koji već odavno traje. Na današnjem vaktu zaraditi 200 KM na noć, igrajući razne perverzne igrice, pokazivat’ guzu i kuglagere, i nije baš loše.
Ali, sjetih se odmah njega. Ima tome već dvije godine kad je u našem šeheru pukla bruka. Ima ih svakodnevno, ali ova je bila malo žešća, i neslavno se završila. Po zagondžiju, naravno. Profesorica, smjerna i tiha, dobra majka i supruga, izvukla se bez ogrebotine. Samo je mlađahni striper nadrlj’o. Žestoko.
Bio je, zaista što ‘no kažu, „med medova”. Visok, predivno građen, još ljepšeg profila.
Na njemu je bila sva posljednja moda. A i hod’o je ono pravo muški. Obar’o je sve s nogu. Starke iz komšiluka, a i one mlade, samo su strepile da ne odseli iz te zgrade gdje je bio podstanar. Ama, bile su spremne da mu one plaćaju kiriju koliko god mu gazda tražio, samo da ne odseli. To bi bio pomor. Prava žalost.
Od djevojaka nije mog’o živjet’. Valjalo je sve želje ispuniti, na svaki dernek doći, noći ne spavati.
Jednom je odlučio. Dat će oglas da izvodi striptiz damama u strogoj diskreciji i to u njihovim domovima. Odziv je bio iznad očekivanja. Pomamljene cure, neiživljene profesorice, bolesne doktorice, jedna vremešna glumica, prodavačica, čak i penzionerke… Inbox se svakim danom punio i punio…
Bilo je tu raznih želja: da nosi radno odijelo plave boje, da koristi lotre za molovanje, navuče duboke crne čizme i obavezne crne čarape do koljena, šlag, sok od višnje… Glava mu je pucala. Gdje nabavit’ sve te rekvizite, od čega ih platit’, i gdje ih držat’, kako ih nosit’ u posjete… Bezbroj pitanja.
Počeo je s jednom što je tražila samo da dođe i da se skida dok se ona sama tarlaha u fotelji. On se skid’o uz laganu muziku i to sve dok je muž na poslu, djeca u školi, a svekrva kod kćerke u drugom gradu. Svoj zadatak je sjajno obavio.
I, tako, posao je krenuo. Od jedne preporuke do druge. Post’o je zvijezda, ali samo za izuzetno diskretnu klijentelu. Nosio je on torbu opreme sa sobom. Pa, šta koja bude htjela.
Jednom je tako ovaris’o na doktoricu u klimaksu koja je tražila da se skida, ali po njenom diktatu. Mor’o je obavezno biti u crnom odijelu, crnoj košulji, kravati. Kose zalizane preko čela, a na čelu nataknute k’o kod Ekrema Jevrića crne sunčane naočale. Pojavio se takav, a starka ga je s vrata prihvatila za kravatu, natjerala da klekne i vodala ga k’o cuku do spavaće. Kad ga je konačno popustila, ust’o je na noge, a ona počela strogim esesovskim glasom naređivat šta da skine… Radio je tako po diktatu, a bolesnica se uvijala na drvenoj stolici od trpezarije.
Slijedeća se javila ona – „ugledna” profesorica.
Čovjek fakat nikad ne zna gdje će nadrljat’, il’ ne d’o Bog, glavu izgubit’!
Rekla je da je usamljena, da je muž skoro zanemaruje, a ona mlada, željna provoda. Naravno, obećala je i visoku cifru za uslugu. Nije se premišlj’o. Otiš’o je, i vrata mu je otvorila mlađa ženica simpatičnog osmijeha. Odmah mu je nasula piće, sjela na kauč i ispružila se. Bila je odjevena u tanku spavaćicu boje starog zlata. Seansa je počela. On se uvij’o k’o šejtan na kanafi i polakice se skid’o. Onda mu je naredila da odjene policijsku uniformu i stavi kapu. Kad je to uradio, pozvala ga je da legne uz nju. Malo po malo, desilo se ono što on rijetko radi, ali sve zavisi od situacije.
Kad je htio da okonča seansu, nije mog’o. Ostali su zaglavljeni. Nju je uhvatila panika, njega još više. Pokuš’o ju je smirit’, da se opusti dok grč ne popusti. Uzalud.
Pokušavali su i pokušavali. U neko doba se začulo zvonce na vratima. Jednom pa drugi put. Premrli su od straha. Ona ga je odgurivala sa sebe, on je isto pokušav’o, ali ništa. Znao je da se dobro uvalio. Zvonce nije prestajalo. Onda su začuli korake kako odlaze. Opet su se pokušali razdvojit’, ali nije išlo. Ja čudnih nakih sijamskih blizanaca!
On je ost’o, doduše samo donekle, u policijskoj uniformi. Šapka je odavno već spala pored kauča.
Onda se odjednom začu neko čangrljanje oko brave, i vrata se otvoriše. U malenom hodniku što vodi do dnevnog boravka, gdje su bili ovi sijamci, staj’o je njen muž. Naravno, i prva kona. Kao pratilja. Da se, gluho bilo, nije šta desilo! U prvi mah nisu mogli razabrat’ šta vide. Policajac leži na njegovoj ženi, a gologuz.
Ostatak priče nije za prepričavanje. U deki su ih prenijeli do kola hitne pomoći. Koni je namah pozlilo. Srušila se pored vrata. Hitna je prvo njoj ukazala pomoć i uvela je u njen stan, a onda sijamce pokupili i stavili u kola. S rotacijom su se uputili u bolnicu. Kad je sve bilo gotovo, muž mu je pred ljekarima usred bolnice zadao takav direkt da mu je izvalio nekoliko prednjih zuba. Dok su ga drugi čuvali za ruke i odvodili, prijetio je da mu nema opstanka u gradu, da će mu dohakat’, da će mu… Kakva je to policija…
Onda mu je ljekar objasnio o čemu se radi. Policija s tim nema nikakve veze. Niti je ljepotan bio pravi policajac. Samo onako, igrali su se. Prema želji njegove gospođe.
Striper je ubrzo izvadio ovaj novi „biomio” pasoš i nešto u vidu lastinog repa. Smjerna ženica je nekako ubijedila svog dorata da je sve bila igra. Ona i dalje osta profa, a on – izbjeglica.
Kažu da se i tamo fino snaš’o.
Ne čudi me. Ko ima halat i znanje, sve može.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti