Šatro prijateljice

Piše: Redakcija

Stalno slušam o tome kako nikom ne treba vjerovat’, kako je malo prijatelja, a pogotovo prijateljica,  kako je puno dušmana, koji, eto, nemaju drugog posla nego da mrze i pucaju od zavisti itd. itd. Ma znate već te priče. Stalno ih slušam i mislim da one pumpaju crnjake u kojima se ionako nalazimo, pa da lakše potonemo. Jer, kakav je to život ako ljudima prilazim s rezervom, kao potencijalnom neprijatelju, a ne prijatelju.
Ja ljude prihvatim otvoreno i punim, pa ako me i povrijedi, šta ima veze. Bolje i to nego živjeti mizantropski i u bunkeru, kako nas savjetuju lafo mudrice.
Imala sam sreće ili pameti. Ili treba i jedno i drugo. U tim bližim koncentričnim krugovima mojih prijatelja i prijateljica nije se našao niko ko me je nešto iznevjerio, razočar’o. Hvala Bogu!  A i da jeste, opet bih isto postupila.

Međutim, nisu svačija iskustva takva. Srećem prije neki dan Eminu, prijateljicu iz djetinjstva. Nismo se vidjele sto godina. Dok stojimo i konstatiramo kako je fakat bezveze što smo dopustile da nas životne obaveze udalje, ide brzinska interaktivna razmjena informacija: šta si? gdje si? s kim si? kako su tvoji? svi živi i zdravi? gdje ste sad sa stanom? radiš li? viđaš li koga od stare raje? kako ti je Amir? još ste skupa, vjenčani, pretpostavljam? Muk, pogled u pod:

– Da si ti živa i zdrava, Amir je mene ostavio zbog Sare. Vod’o je godinama. Sad su vjenčani. Što je najgore, svako malo ih sretnem, jer im dijete ide u vrtić preko puta moje kuće.
Koji minut poslije, već smo na kafi. Priča mi kako se to desilo da joj najbolja prijateljica mazne frajera. Frajera s kojim je bila k’o šipka s bubnjem, k’o nokat s prstom, k’o luk s ćevapima…

Ali, tu je bila i njena najbolja, ali fakat najbolja prijateljica. Ni jedna ni druga nisu imale rođenu sestru, pa su se tako izabrale da budu sestre jedna drugoj. Odrasle kuća do kuće. Ustvari, odrasle u obje kuće. Čas kod jedne, čas kod druge. Ulazilo se bez kucanja. Igrale se, crtale zajedno, oblačile lutke, imale prve simpatije.
Emine su većinom lijepe i privlačne. Tako se i oko ove naše sve počelo vrtjet’. Zajedničke simpatije, ali niko Saru i ne gleda, sve oko Emine k’o na ringišpilu. I tako je prijateljstvo zamijenila prikrivena zavist.

Ne sluteći ništa, Emina ju je vodala svuda sa sobom ko slijepca. Na prvoj godini faksa, Pravnog, Emina je naletjela na dvije godine starijeg Amira. Naletjela je na Amira i Sara, koja je upisala faks za Eminom, ali uzalud joj je sve bilo. On je imao oči samo za Eminu.

Četiri godine su bili nerazdvojni. Ljubav k’o ljubav. Od romantike do grmljavine, ali ljubav.
Emina, međutim, ni u jednom trenutku nije zapostavljala svoju svijeću – Saru. Šatro prijateljicu. Sarino prisustvo se podrazumijevalo. A i zbog nje su se često svađali – što će uvijek k’o prikolica.

Iako je znala da se zbog nje svađaju, pravila se da ne konta i nastavila biti čičak.
U biti, Sara je sve vrijeme bila zaljubljena u Emininog momka, a Emina to nije ni slutila. Jedne noći poslije manje prepirke nije joj se javljao. Ujutro je skontala da je pretjerala i otišla mu je na vrata da ga iznenadi vrućim kiflama.  Zatekla je u krevetu svoga momka i svoju najbolju prijateljicu. Svijet joj se srušio.

Sara je prekinula prijateljstvo bez riječi. Nikad je više nije ni pozdravila. Amir je oblijet’o oko nje, kumio, molio, plak’o, tvrdio da mu je ova nešto u piće sipala pa da nije znao šta radi. Nije mu vjerovala.

I tako je Emina ostala bez momka i najbolje prijateljice. Ranjena i napola mrtva.
I tada se sjetila da joj je nekad neko rekao da Emine većinom jesu lijepe, drage i privlačne, ali i da je svaka Emina deverli glave. Što jest, jest. Naravno, postoje izuzeci k’o, npr., ona Sandalovka. Ako je i ona izuzetak. Uskoro ih je počela viđati. Njega i nju. On blijed k’o krpa. On stisnutih zuba. Ostajala mu je glava za Eminom. Stomak Sarin je, međutim, počeo rasti. Pijani brzinski brak i obaveze koje iz njega proisteknu. Ne volim kad se prijateljstvima prilazi s rezervom. Nekad bi, kao što vidite, to, ipak, trebalo.

Jer, ima i u prijateljstvu puno šatrologije.
I nikad ne znaš je l’ bolje da je skontaš ili ne.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti