Klopka

Piše: Redakcija

Ja jesam za kontakte s ljudima, za lijepa druženja, iskrena prijateljstva, ali sve je to već nekako potisnuo ovaj ludi tempo kojim živimo. Sveli smo se na mobitel, eventualno neku društvenu mrežu. Rijetkost je da se ljudi druže, da uz fino piće malo promahalaju, da se izjadaju, da olakšaju svoju dušu i podijele sve što ih tišti.

Zgodan je on momak. Vazda je bio nekako drugačiji, odgojen po PS-u, druželjubiv, plemenit. Roditeljima nije nikada jednu ružnu riječ rekao, bio im je ponos i nada. U roku je završio fakultet, zaposlio se. Nju je upoznao slučajno, u tramvaju. Razmijenili su brojeve mobitela, kasnije poruke, i onda su izašli na kafu. Odavala je sliku fine djevojke, lijepih manira, širokog osmijeha. Bila je prirodna, bez mnogo šminke. Sve po mjeri. Ovaj moj haver se bogme dobro zatresko u nju. Kasnije smo saznali i ona u njega, i eto.

Vodali su se nepune dvije godine, onda odlučili da se uzmu. Njegovi su nudili sprat kuće, ali oni nisu htjeli. Bojali su se da se ne obistini ona narodna: zajednica-jadnica. Oboje su radili, i mogli su sebi priuštiti da iznajme stan. Tako su i učinili. Tekli su medeni dani, i niko od njih dvoje nije bio sretniji.
Nakon nekoliko mjeseci, on ti na ulici sretne starog prijatelja kojeg dugo nije vidio. Ovaj je taksir’o, otišli su na kaficu. Pitanja su se rojila, činilo im se da bi im cijeli dan bio kratak da sve pitaju i sve kažu.

Tokom tog njihovog druženja, taksisti je telefon zazvonio dva puta, nešto je nejasno promrmljo i prekinuo. Onda je stigla jedna, pa druga poruka. Svaki put kad bi im njegov mobitel prekinuo druženje, izvinjav’o se, dok ovaj naš ne upita ko je tako uporan, i o čemu se radi? Taksista se šeretski nasmija i reče da je to jedna udata ravaku koja mu ne da mira. Obojica su se smijala komentirajući da žensko brate još niko nije uspio sačuvat’.

Mobitel se opet oglasio porukom… Taksista otvori poruku i pročita, onda je pokaza njemu da samo potvrde raniju diskusiju.

– Želim te. Dođi odmah, šonjo je na poslu.

Ovaj naš se zijani, pročitavši broj pošiljaoca. Bio je to broj njegove mlade ženice. Obojica su se dobrano unezgodili. Raziđoše se uz razmjenu brojeva mobitela, u nekom behutu. Naš mladoženja nije znao kako je prešao most i sjeo na prvu klupu u parku. U njemu se rojila samo odvratnost, ali i muški ponos da joj se osveti.

Kad se vratio kući, ona je već otišla na posao. Dugo je sjedio za stolom u dnevnom boravku i smišlj’o. Dosjetio se. Nazvao je taksistu da dođe, dao mu adresu…  Kad je ovaj stig’o, muž je bio smiren. Onda je iznio svoj pakleni plan: do kraja njenog radnog vremena će zamijeniti kartice u mobitelu. Trebala mu je bar jedna njena poruka kao dokaz. Tako će njegova mila ženica upast’ u klopku. Istog dana, pola sata prije isteka njenog radnog vremena naći će se pred zgradom da zamijene kartice. Tako je i bilo. Poruke su sijevale. Slala je k’o luda, pjenila što nije došao, čak nudila da pobjegnu negdje, da ona više ne može pored sebe imati takvog mlakonju… Muž je uredno odgovorio na svaku poruku.  Kad se dopisivanje završilo, ova dvojica planera su vratili kartice u svoje mobitele.

Kad je došla kući s posla, glumila je da je jako umorna i legla je. Pustio ju je da spava, a sutradan je dogovorio susret u troje. Nazv’o je i pit’o može li pomoći jednom njegovom prijatelju samo da ubrza predmet radi naplate štete. Pristala je, i dogovorili su se da ga on dovede.
Kad ih je ugledala, oči su joj ispale, lice plamtjelo pa se užutilo. Sve je bilo jasno.

Muž je izvadio mobitel, otvorio jednu od najsočnijih poruka koje mu je jaran proslijedio, i istu proslijedio na njen broj. U džepu njenog kožnog minjaka začuo se onaj poznati znak da je primila poruku. Njih dvojica su je samo gledali, a muž glavom odobrio da je i pročita. Kad je otvorila, umalo nije pala preko svih onih predmeta i papira. Pogledala ih je i samo rekla:

– Što mi ovo radite?!

Njih dvojica su se okrenuli i tiho izašli iz ureda. Silazeći liftom, taksist se opet počeo izvinjavati, ali to do ovog našeg nije dopiralo. Zahvalio mu se i obećao da će se češće viđati.
Slala je još poruka, svakog dana. Na oba njoj dobro poznata broja. Nije bilo koristi.

Jednog jutra se na vratima njenog stana pojavio njegov brat i rekao da je doš’o po neke stvari. Šutjela je dok je brat trpao sitnice u torbu. Kad je završio, onako u prolazu, kratko joj je rekao da je drolja i za sobom tiho zatvorio vrata.
Pitam se je li mobitel ili jedan slučajni susret kriv za sve. Ne znam. Nisam pametna.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti