Kilomud

Piše: Redakcija

Ima k’o biva muških koji komplekse svoje liječe tako što ponižavaju sve žene redom. Računam da ima i takvih žena. Ali, ovdje je slučaj o jednom muškom stvoru – jednom kilomudu, kako je moja nana govorila a majka mi prenosila. Kilomud je onaj kojemu su, kako se to fino čita iz ovog jedinstvenog spoja dviju riječi, teške i vlastite mošnice.
Što znači da mu je hila i kilu ponijet’, a kamoli zasukat’ svoje rukave i nešto smisleno uradit’. S druge strane, kilomud označava i onog ko je mentalno težak, iskompleksiran, prava ona muška jajara. On se jedino upali kad skonta da je neko mnogo slabiji od njega. Neko ko je i od njega više iskompleksiran. Pa ga on može gazit’ k’o insekta.

Ima jedan takav kilomud. Znam ga iz mahalskih priča. Sad mu je blizu četrdesetak. Neradnik, a kicoš. Sav naprlitan k’o kakva najarcana kokoš. Mora se priznat’ da u vanjski izgled jedino ulaže, ali i za to mu treba dodatni kuvet. Kad zalizuje kosu k’o da utovara ćumur, a cipelu mu glanca stara majka i dan danile. Naravno, na riječima je politički sekretar. Sve zna – a ništa ne zna. U društvu neomiljen. Naporan kad priča, još naporniji kad uvidi da mu njegovo prolazi, tad se šepuri tako da svak živ nakon pet minuta skonta da je tip baš iskompleksiran i nemoćan. A sve se nešto hoće.

To mu kod njegove muškadije ne može proći, ali se zato zna ova kilomudaška pihtija uvuć’ u ženski mozak i pit’ ga i to iz ćusteka.
Priča mi jaranica jedne od cura koje je ovaj pokuš’o zavest’ vrijeđanjem, da sebi cura nije mogla doći tri dana otkad je izašla s ovom nekorisnom masom.

Oni su se našli preko famoznog Facebooka. Ništa nije bilo nabrzaka. Sve laganini. Zapravo, on je nju dodao. Ona pristala. Malo-pomalo, riječ po riječ, uspostavili su za Facebook prilično normalnu komunikaciju. Nije tu bilo onih slatkorječivih fraza, niskih uvaljivanja ni strastvenih ponuda. Dugo nije bilo poziva ni na zajedničko viđenje onako, oči u oči. On živi u Zenici, a ona u Sarajevu. Ništa se sumnjivo nije moglo vidjet’ na njegovom profilu. A onda je on krenuo do amidže u Sarajevo i pozvao je da se vide. Poslije više od pola godine dopisivanja pristala je. I predložila mu jedan fini, mirni restoran u centru grada, koji je on jedva naš’o, jer mu se nisu davale pare za taksi.

– Taksisti su gulikože – rek’o joj je čim je sjeo.

I vidjela je cura da se nisu lagali putem FB-a, čovjek je fakat onaj isti k’o na slici, a ona je fakat ona ista – bez ikakvih ušminkavanja, fotošopiranja, lažiranja.

I krenulo je tako da je nju odmah na početku oblio hladan znoj. On se sav uteg’o – bijela tijesna košulja sva se usijekla u njegove mišiće, dok oblak parfema nikako nije napušt’o njihov sto. I dok ga je pokušavala upitat’ šta radi u životu, on je u nju potcjenjivački gled’o. Podozrivo ispitujući svaki dio njenog lica, svaki njen pokret. Na njena pitanja ili nije odgovar’o ili je skraćiv’o priču nekom hinjavom upadicom.

Svaka mu je tražila šamarčinu. Ali, ova naša fina cura, potpuno nepripremljena za kompleksaša, samo bi se zajapurila k’o bulka i šutjela. A on bi se tek tad pravo upalio, te vidi se kakva si, kakve fine cure, one su izumrle još u kamenom dobu, svaka hoće samo jedno – hoće pare… I dok je ona u njega zurila k’o u deveto čudo na istoku, dotle se on zaholcav’o, a onda joj se unio u lice i podsmješljivo rekao:

– Pogledaj se, pa ti si sva u odvratnim bubuljicama! Rošo-rošava.

Ova hudnica se nije umjela ni pomaknut’, a kamoli mu odgovorit’. Poslije kad je jaranici pričala, kaže da se nikako nije mogla uhavizat’, nije znala šta je uopće snašlo, s kakvim degenerikom ima posla. Hajde de, da ju je uvrijedio govoreći istinu, mada je i to strašno, al, što je najgore, cura ni u pubertetu bubuljica nije imala, a kamoli sad! Šta je on vidio, to Bog jedan zna. Njemu je očito bio cilj da joj se nagovori. Ko zna odakle potječe njegova gorčina. Ali, istina je da je curi nakon sastanka izrasla velika ćiba ispod oka.

I nakon te žučne večere, ona se uspjela kulturno pozdravit’ i pozvati taksi, dok se on pješke spustio niz jednu sarajevsku padinu tražeći prijevoz do amidže.

Ona je po povratku kući odmah blokirala njegov profil. I mislila je da je priča i prije stvarnog početka završena. Ali, nije prošlo malo saznala je ne htijući sve o njemu. Njena kolegica s posla je rođena Zeničanka i tako jednom počeše malo slobodniju priču i ova joj se naša pojadi na tog tipa, kad se ova iz sva glasa nasmija:

– Pa bona, njega u Zenici svi znaju. Totalni luzer. Prop’o sav k’o mudo u pidžami. Ma rođen takav. Nema ni za žvake, još ga roditelji hrane. A ženio se. Jednom. I u braku proveo dva mjeseca. Priča se da ga je žena ostavila, jer je neupotrebljiv. Eno je već dvije godine u sretnom drugom braku, rodila kćerkicu. Spasila se. I ti si se spasila. Sreća za tebe da je bio ogavan, šta bi da nije… šta bi poslije?

I tako se sve završilo s hakatanjem dviju žena.
Jedna se fina cura izvukla. Doduše, poslije mučnog susreta i puno uvreda. Srećom, prije velike nesreće. A kilomud se nikad izvuć’ neće.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti