Fakat gdje danas upoznat’ frajera ili curu? Eto, vi recite? Gdje? Na radnom mjestu? Hajde, dobro, ali tanko je sve to. U kafani/kafiću/diskoteci/koncertu? Nema šanse. Ne samo zato što se zna koje se kategorije mogu upoznati po kafani, nego i zbog činjenice da frajeri danas ne prilaze curama. K’o bîva, ko će se nositi s titulom papka ukoliko bude izofiran i nogiran.
Kažu, idite na časove plesa. Ili, idite u planinare. Ili na časove stranih jezika. Slabo je sve to. Kažu, ni u džamiji ne možeš upoznati nikoga. Kako? Pa, lijepo – završi namaz i svako na svoju stranu. Kako početi konverzaciju, kako se upoznati?
Baš šizoidno – nikad više mladosti i ljepote, a nikad manje parova.
Šta onda da radi poštena i normalna cura ili isti takav momak koji žele upoznat’ nekoga za, oglasnim rječnikom rečeno – ozbiljnu vezu ili brak.
Sve se opet svodi na provjerenu metodu – preporuka.
Preporuke se odavno traže kada je riječ o poslu. Ali, provjerena metoda preporuke ponovo uzima maha i u sferi upoznavanja cura i momaka. Ko nekad.
Samo oni što ne kontaju odbijaju ovu mogućnost uz opasku:
– Nisam kreten da me neko mora upoznavat’. Ja to sam(a) mogu ako mi je suđeno.
Nešto ih k’o bîva stid, osjećaju se manje vrijednima, nenormalnima…
Oni pametniji jedva dočekaju. Jer, provodadžije rade na provjerenom principu MOS-a – Mahalske obavještajne službe.
– Pa kakav je taj što me hoćeš upoznat’ s njim?
– Ja ga ne znam, ali je sin Majdine radne kolegice. Majda kaže da mu je mati divna žena. Odgojila ga samo tako. A i sliku mi je pokazala. Momak upis.
– Koliko je visok?
– Pa eto, za po glave viši od tebe. Dobro je samo da nije manji. Ne moraš nosit’ baš štikle k’o ona Lady Gangrena.
– Je li vjernik?
– Nije nešto posebno. Ode na džumu, ali je važno da ne pije. Eto, gurajte jedno drugo, ne možeš sve na gotovo dobit’.
– Joj, stid me. Kako ću?
– Čuj kako. Fino mu dadnemo broj telefona. Nazove te, kako muško i treba. Izađete, popijete kafu, pa ako se svidite jedno drugom i jest dobro, a ako ne, ostanete raja i sve k’o bombona. Ako te je naka muka spoprnjala, a ti izbrišeš taj susret iz procesora i eto.
– Uh, dobro, eto, ali će me safra udarit’ od stida…
Eto, tako otprilike bivaju ugovoreni ovi sastanci. Oni rafiniraniji namjeste susret da kao izgleda slučajno, što je puno bezbolnije, ali traži malo više zahmeta.
Kako god, ovo je posredovanje meni sjajna stvar. Pusti ti to – nek’ se zna ko mu je mati, ko mu je sestra, otac, dedo… Odmah dobiješ informacije za čije bi ti prikupljanje mimo ove metode trebali mjeseci. Što je sigurno – sigurno. Pa šta Bog da.
Nedavno sam bila svjedok jednog takvog uspješnog fol slučajnog upoznavanja.
Uglavnom, Selmina poznanica Lejla se zabavljala s Nihadom. I nakon dugo vremena njih se dvije sretnu i malo-pomalo o uspomenama iz srednje škole. Tema za temom, dođe se i do momka.
– Nemaš momka? Super. Ima moj Nihad brata blizanca Kerima. Vezani su k’o pupčanom vrpcom. On prije dva mjeseca raskinuo s jednom ždrohom, gledat’ je nisam mogla. Lijepo mi je bilo zlo kad bismo morali skupa izlaziti. A morala. Šta ću? Ko kad su vezani pa jedan bez drugog ne mogu. Ama nismo se jednom posvađali zbog nje. Šmizla jedna. Uvijek kasni, uvijek zanovijeta, uvijek joj nešto smeta, nije joj pravo. K’o princeza na zrnu graška. Da bar zna grašak spremit’, nego ništa. Neće nikad da mrdne. Sve na meni bilo i opet joj vazda nešto crijevo nalijevo. Hvala Bogu, zakuhaše nešto i puče ta veza. Fin momak, majke mi. Hajde da te upoznam.
– Imaš li sliku?
– Ma šta’š ga gledat’. Lijep k’o slika, k’o moj Nihad, a Nihada si vidjela. A i ko šiša ljepotu. Zlatan momak, kad ti kažem. Pristojan, radnik.
– Kako ćemo?
– Ma reću ću ja Nihadu, pa ćemo skontati nekako.
I tako je Lejla uvjerila Nihada da za njegovog bracu ima super curu. Nahvalila je kako to samo žene znaju.
I kao slučajno izašli učetvero.
Sve ostalo je legenda.
Ne odbijajte ovu mogućnost, drage moje i dragi moji. Ovo je prečica. Često kvalitetna prečica. Ne samo da ne trebate odbijati, nego se, u ovom vremenu brzine i otuđenosti, i aktivno uključite u misiju upoznavanja ljudi za koje mislite da bi pasali jedno drugom.
Pa šta dragi Bog da!
Indira Kučuk-Sorguč