Od 29. novembra do 8. decembra u njemačkom gradu Essenu održan je još jedan, tradicionalni sajam automobila. U ogromnom izložbenom prostoru, jedan pored drugog stajali su skupocjeni noviteti autoindustrije. Njih blizu 500. Svi odreda naglancani, blistavi, moćni… Više od 340.000 posjetitelja šetalo je oko njih, diveći se tim metalnim ljepotanima, ali, mora se priznati, i ljepoticama koje su ih promovirale. Ipak, sudeći prema medijskim izvještajima u cijeloj Evropi, najveća zvijezda sajma bila je jedna drvena Buba. Ovaj legendarni “Volkswagenov” auto iz 1975. godine u potpunosti je obložen drvenim pločicama od hrasta, tehnički je posve ispravan, u voznom je stanju i, što nas je posebno obradovalo, djelo je ruku našeg čovjeka, Momira Bojića iz Čelinca kod Banje Luke.
S nestrpljenjem smo iščekivali da se Momir s Bubom vrati iz Essena. Dali smo mu i jedan dan da se odmori i složi utiske, pa smo ga posjetili u Čelincu. Iza njega je naporan i dug put, ali je ipak zadovoljan. Lijepo je bilo, kaže, gledati oduševljenje na licima posjetitelja sajma dok posmatraju njegovu Bubu. Isti osjećaj se pojavio i u nama kad je otvorio vrata radionice/garaže u kojoj je “odmarala”.
Morate je dodirnuti, pomilovati… Tako je “slatka” da ju je autor ovih redova i ljubitelj slatkiša nazvao bombonicom među autima. Strastvenom ribolovcu i “krivcu” za ove fotografije ona je “više kao ribica”. Zbog hrastovih pločica koje liče na krljušti ribe. Za Momira Bojića ona je životno djelo.
Posvetio ga je supruzi Nadi, koja je 18 mjeseci skupa s njim strpljivo radila na autu. Prvo je posmatrala supruga kako radi, učila, a potom i sama izrađivala sitne dijelove od drveta. Isto je činio Momir, kada je bio dječak. Njegov uzor bio je majčin otac, djed Nedo.
– Dok je mama bila živa, govorila je da sam isti kao on. Dedo je, kaže, rukama pravio ono šta je očima vidio. Takav sam i ja. A nikad nisam postao stolar. To mi je oduvijek bio samo hobi. Do vojske sam čuvao ovce i tražio način da prekratim vrijeme. Prvi predmet od drveta napravio sam kao dječak. Nožićem. Bila je to frula. Kasnije su na red došle komplikovanije stvari – priča.
A kako se rodila ideja za Bubu?
– Ne znam, jednostavno mi se ta slika stvorila u glavi. Zamislio sam je baš ovakvu kakva je ispala. Pronašao sam Bubu, ’75. godište, dao majstoru da je malo sredi. Rekao sam mu da ću je obložiti drvetom. Smijao mi se. Mislio je da ću oko auta savijati neke tarabe. Rekao sam: “Svoj ti posao, vidjet ćemo se kad ja završim svoj. Iznenadit ćeš se”. Otišao sam u radionicu i prvo sam na jednom malom dijelu na autu, oblom kao tanjir, isprobao kako će to izgledati. Rekao sam Nadi da, ako uspije na tom dijelu sve funkcionisati kako treba, uspjet će na cijelom autu. I uspjelo je. Odlično je izgledalo. I više se nisam mogao zaustaviti – kaže Momir.
Osamnaest mjeseci, dan i noć, on i njegova supruga odlazili su u radionicu, ručno pravili više od 20.000 pločica i drugih dijelova, koje je Momir pažljivo pričvršćivao na auto.
[nggallery id=391]
Kompletan intervju možete pročitati u printanom izdanju magazina AZRA ( br. 877)