Statistike pokazuju da je više od 20 posto Evropljana starijih od 15 godina uključeno u volonterski rad. BiH ne spada među ove zemlje, već u one s jednom od najnižih stopa volonterstva. No, i u ovoj priči postoje svijetli primjeri koji prave razliku u crnoj statistici. Ismail Šehić, inžinjer mašinstva koji radi na projektima lokalnih i međunarodnih organizacija, te kao neslužbeni predstavnik Erasmus + programa u BiH, počeo je volontirati sa samo 12 godina. Bilo je to takmičenje prve pomoći, koje ga je odvelo do Crvenog križa.
S vremenom, postao je volonter u više od 24 organizacije, te obišao, kako ističe, besplatno, više od 70 zemalja svijeta.
Ne krije da mu je volonterizam pomogao i pri njegovom zaposlenju. Ovaj 27-godišnji mladić, rođen u Srebrenici 1992. godine, danas radi kao glavni operativni direktor organizacije CEE FREIRAUM.
Ismail Šehić
Timski igrač
– Dobar sam timski igrač, društveno koristan, iskren i odgovoran. Osim ovih vještina i dodiplomskog studija na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, najveći doprinos donio je Master studij na Riga tehničkom univerzitetu u Latviji. Poslodavcima, koliko sam uspio zaključiti, mnogo je bitno znanje koje sam stekao u toku studija van BiH, jer i oni, kao i svi vole i žele čuti nešto drugačije od onog uobičajenog i svakodnevnog. Za osobu koja danas zapošljava ljude, najvažnije stvari su one pored fakulteta.
Osim toga, moj život, odnosno određeni period života koji sam proveo kao volonter u Turskoj i Jordanu, također je u velikom segmentu doprinio zaposlenju. Podijeliti znanja koja sam stekao, pokazati drugima kako je živjeti u drugim zemljama, kako je lako pobijediti kulturološke barijere, mnogo znači poslodavcima, jer vas to čini korisnijom osobom za kompaniju koja može doprinijeti u mnogim stvarima pored svakodnevnog posla – kaže Ismail u razgovoru za „Azru“ i pojašnjava zašto u našoj zemlji među mladim ljudima ne vlada veća zainteresiranost za volonterski rad.
– Naša tradicija je divna, s toliko lijepih stvari, tako jakom historijom, kulturom i unikatnim detaljima. Najveći problem našeg društva je što pojedini članovi porodice „tapšaju“ svoju djecu po ramenu i govore: „ma neka te“, „nemoj ti to raditi“, „neka te kod nas“, „ovdje imaš sve“, „što ćeš tamo negdje plaćati kiriju, kada ti je ovdje besplatno“ i slično. Ako čovjek samo malo bolje razmisli, uđe u srž problema, shvatit će da je to više „kontroliranje situacije“ nego neka pomoć. Baš to omladinu od ranog djetinjstva odvraća od „socijalne angažiranosti“ i volontiranja, baš to ih drži da „vjeruju“ da nakon završene škole/fakulteta će imati sve neophodno za život. Problem ove situacije je u tome što takve osobe stavljaju uvijek i u svakoj situaciji sebe ispred društva i zajednice, i ne osjećaju da je to pogrešno. U mnogim slučajevima društvo i zajednica moraju biti ispred pojedinca, a kada mlade osobe to shvate, volonterizam i angažiranost će sigurno porasti i u BiH. Roditelji i jesu krivi za mali procent volonterizma pa prema tome roditeljski odgoj je ključni faktor.
Naravno, postoji i onaj drugi krug ljudi, koji su aktivni svakog dana, koji svakodnevno doprinose, kako sebi, tako i društvu i zajednici. Baš takve osobe mogu i trebaju biti primjer i promjena Bosne i Hercegovine.
Sjećanje na Češku
Za Ismaila volonterizam je mnogo više od posla, jer, volontirati, kaže on, ne znači „raditi besplatno“, već „davati sebe za druge“, usavršavati se, učiti, postati važan faktor društva i biti promjena u zajednici. Mnogo je projekata kojima je dao doprinos, ali pamti i one koji su mijenjali njegov pogled na život i svijet.
Volontiranje u Češkoj pamtit ću cijelog života
– Izdvojio bih trening „Use Your Hands“ u Češkoj Republici, gdje smo radili na rukotvorinama i izradi materijala od prirodnih materijala sa slijepim i slabovidnim osobama. Jednostavno, u čovjekovoj je prirodi da sudi, da je pun predrasuda i da ne očekuje mnogo od osoba s poteškoćama, sve dok se ne nađemo u situaciji da boravimo nekoliko dana s njima i vidimo koliko su to fantastični ljudi. Imali smo priliku na trenutak osjetiti kako je to biti u njihovoj koži, jer smo zavezanih očiju morali izaći iz voza, proći kroz cijeli centar Brna i vratiti se na željezničku stanicu. Tu smo naučili dda je bitno pamtiti važne stvari kako bi se snašli u prostoru.
Drugi jako bitan projekt za mene bio je trening za trenere u Albaniji nakon kojeg sam postao internacionalni trener. Ovu priliku sam zgrabio objema rukama. Nakon toga mnoga vrata su mi se otvorila – sjeća se Ismail i poručuje:
– Uvijek je bolje raditi nešto, učiti i nadograđivati se, jer „bolje je biti spreman za posao, a nemati ga, nego dobiti ponudu za posao, a ne biti spreman za njega“!
Danas kao glavni operativni direktor CEE FREIRAUM-a, zajedno s kolegama i partnerima, odnosno partnerskim firmama Masterwerk i SCE iz Münchena radi na poboljšanju Startup Eko sistema u BiH i Zapadnom Balkanu, gdje pomažu mladim ljudima i inovatorima da osnuju svoje firme na Zapadnom Balkanu, zaposle ljude, zadrže ih u BiH i smanje stopu nezaposlenosti. Prije godinu Ismail je zajedno sa suprugom Edelhidom, koja je njegova najveća podrška i inspiracija u životu u posljednjih nekoliko godina, i prijateljem Ensadom, otvorio nevladinu organizaciju Bosnian Representative Association for Valuable Opportunities (BRAVO), i već sada su sa svojim projektima vrlo aktivni na internacionalnom nivou.
– Smatram da u BiH postoje jako velike mogućnosti zaposlenja, u nekom sektoru više, u nekom manje, ali siguran sam da postoje. Mogućnost napredovanja u velikoj većini zavisi od nas samih, odnosno o onom koliko mi radimo na sebi i koliko se obrazujemo i obućavamo pored regularnog posla. Siguran sam da su mogućnosti napredovanja u Evropi iste kao i u BiH, samo što je „tamo“ neko napravio sistem i programe obrazovanja i edukovanja kroz koje zaposlenici prolaze, pa imaju veće prilike za napredovanje.
Naravno da bi napustio BiH u slučaju dobre ponude za posao, ali posao koji volim i koji me ispunjava. Ne smatram da je problem odlazak mladih iz BiH, jer to je normalno u svim zemljama svijeta. Smatram da je problem odlazak mladih bez pravog razloga, odlazak, jer je neko drugi otišao, pa mogu i oni i slično. Po meni najveći problem je društvo koje nas osuđuje na svakom koraku, kriva je i politika koja ne radi mnogo da zadrže „mozgove“ u BiH, krivi su i sami ljudi koji ne žele ni pokušati, a već su formirali Njemačku, i kulturu drugih zemalja u svojim glavama. Najveći problem leži u tome da se većina mladih po cijeli dan bavi ispijanjem kafa, traćanjem i takmičenjem u dangubljenjju. Problem je u rečenici: „Velika je nezaposlenost, nema posla!“ Naravno da nema, ali za one koji ga ne traže. Da za svaki sat proveden na „kafi“ ti komentatori pošalju po jedan CV prema nekoj firmi ili organizaciji, siguran sam da bi u prvoj sedmici dobili nekoliko ponuda, ako ne za posao, onda za volontiranje ili neku obuku. Problem je i u tome što mladi ljudi ne žele da „volontiraju“ ili „rade za ništa“, vodeći se vjerovatno onom narodnom (pa ko god je izmislio): „Bolje džaba ležati, nego džaba raditi“! To je tako pogrešna rečenica, koja nema nikakvog smisla i koja ne znaći ništa.
Maksimlano radim i dajem se za BiH, ali sigurno da u slučaju nemogućnosti napredovanja i razvijanja sebe na nivo na koji želim, ne uspijeti u svojim idejama i planovima nakon mnogo pokušaja, rada i truda, počeo tražiti bolje prilike u svijetu. To bi se moglo desiti samo u slučaju da ja, kao individua, ne uspijem u svojim zamislima, a ne zbog pritiska društva ili zajednice. U tom slučaju vrlo rado bih otišao, radio vrijedno, nadam se i zaradio, pa se vratio u BiH i uložio zarađeni novac u našu zemlju.
Migracija ljudi je zastupljena svuda u svijetu i to je normalno, a na nama, na mladim ljudima, je da kroz nove programe, firme, ideje i politiku zadržimo što veći broj njih. Možda baš mi budemo promjena društva, možda baš mi smo ključ za bolje sutra, zato trebamo vjerovati u sebe i ono što možemo ponuditi. Samo tako ćemo pokazati i drugima da vrijedimo i da postoje mogućnosti.
Kada je otac izašao iz autobusa
Ismailova sjećanja na rodnu Srebrenicu su živa, kao i dan kada je iz jednog od 12 autobusa devedesetih, vidio svoga oca.
– Moj put iz Srebrenice do Sarajeva, odnosno put mojih roditelja nije bio nimalo lagan, već mnogo težak i trnovit. Mnogi, prema onom kroz šta su prošli moji roditelji i moja braća, ostali bi živjeti kao i većina bosanskohercegovačkog društva u prošlosti i post-ratnom periodu, ali za nas to nije tako.
Kada je Srebrenica okupirana, muškarci su, kao i svugdje, bili mobilisani u vojsku, a žene su u većini slučajeva ostale kući da brinu za porodicu. Tako je bilo i u mom slučaju. Nažalost, nije samo razdvojenost bila otežavajuća prepreka za moju porodicu, već i to da je otac u toku rata stao na minu, te teško ranjen. Ubrzo nakon toga je bio zarobljen i završio je u logoru. Mama je sama s tri sina uspjela da pređe na slobodnu teritoriju i nekako da se „dokopa Zenice“, gdje smo određeni period i živjeli.
Scena koju ću vječito pamtiti je „doček autobusa iz logora“. Iako sam imao samo nekoliko godina, jako dobro se sjećam te situacije i tog perioda. Sve majke, braća, sestre, nane, dede i svi ostali su iščekivali članove svoje porodice, a niko nije znao ko u tih „12“ autobusa dolazi. Svi su u suzama i nestrpljenju čekali da autobusi dođu i da se vrata otvore. Vrata jednog autobusa su se otvorila i izašao je moj otac. U tom trenutku mama je skočila i potrčala prema njemu, a mi smo se bacili u još jači plač, ali ovog puta od sreće i veselja.
Nakon toga određeni period smo proveli u Zenici, dok otac nije počeo raditi u Sarajevu, pa smo se tako svi zajedno i preselili – govori Ismail.
Ismail s ocem Ismetom, i braćom: Selvedin, Salih, Muamer