Krajem 1941. godine ruskoj Crvenoj armiji na frontu nije išlo baš najbolje. Gubili su velike teritorije i najznačanije gradove, i to velikom brzinom. Čuvena je Staljinova rečenica iz tog perioda „Zar su Nijemci već u Minsku?”, no Nijemci ne samo da su bez većih problema zauzeli Minsk i Kijev, nego su došli i pred samu Moskvu, a Staljina su od poraza spasili ruska zima, požrtvovanost ruskih vojnika i snalažljivost preostalih oficira, onih koje „veliki vođa” nije smaknuo u svojim čistkama. Staljin se pred svojim narodom predstavljao kao heroj, veliki ratnik i osloboditelj, no istina je bila drugačija. Veći dio rata proveo je ili u bunkeru ispod Kremlja ili u vili pored Moskve, s oklopnim vozom uvijek spremnim za bijeg.
Ruski vojnici su se hrabro borili, ali nisu imali previše šansi. Ne samo da su jedinice Crvene armije bile loše vođene zbog nedostataka dobrih oficira, nego i zbog činjenica da je njemačko oružje jednostavno bilo nadmoćnije od njihovog. Hitlerovi vojnici u svojim rukama su imali tada najbolju pušku na svijetu, SG 44, pozatiju kao Sturmgewehr ili Grom. Njemački tenkovi, avioni i artiljerija bili su daleko superiorniji i moderniji od onoga što su imali Rusi. U septembru 1941. Rusima na frontu hrabrost nije mnogo pomagala, no oni su se nastavljali fanatično boriti. Jedan od takvih hrabrih boraca zvao se Mikhail Kalašnjikov. Bio je to skroman mladić, porijeklom iz brojne seljačke porodice s južnih obronaka Urala, koji je maštao da jednog dana postane pjesnik.
Ž4 = 17.dijete
Iako skromnog obrazovanja, Mikhail Kalašnjikov tokom svog života će napisati čak šest knjiga poezije, ali sudbina će htjeti da postane poznat na drugačiji, smrtonosni način.
Njegovo djetinjstvo bilo je teško i tragično. Bio je 17. dijete siromašnog ruskog seljaka, kojeg je 1930. uhapsila i ubila Staljinova milicija. Porodica Kalašnjikov morala je prisilno predati svoje imanje i napustiti selo. Ipak, mladi Mikhail će se vratiti u svoje rodno mjestu Kuraya te pronaći posao kao službenik Željeznice, pišući usput i poeziju. No, njegov život će krenuti potpuno drugim tokom, mada se veliki izumitelj nije nikad odrekao pisanja.
– Mnogo je loših pjesnika i bez mene… Jednostavno sam otišao na neku drugu stranu – rekao je Kalašnjikov u jednom intervjuu iz 2009. godine.
Tako je zaista i bilo, 71 godinu prije. Naime, sredinom 1938. Staljin je uvidio da se Crvena armija mora osnažiti i modernizirati po svaku cijenu. Tako je 19-godišnji Mikhail Kalašnjikov, mladić kojem je Staljinova diktatura oduzela sve što je imao, postao vojnik Crvene armije, pridruživši se jednoj tenkovskoj četi. Ubrzo se pokazalo da drug Kalašnjikov ne samo dobro piše poeziju, nego itekako ima smisla za mehaniku. Njegovi izumi u vezi s tenkovima oduševili su pretpostavljene, ali vremena za slavlje nije bilo. U septembru 1941., tokom bitke na južnim prilazima Moskvi, kao komandant tenka, Mikhail Kalašnjikov će biti teško ranjen u rame, no nakon dva dan lutanja i tumaranja uspjet će da se domogne linije Crvene armije i ratne bolnice.
Tu je u bunilu sanjao oružja koja će poraziti Nijemce. Od drugih ranjenika također je slušao priče o nadmoći njemačkog oružja, posebno puške SGW 44. Rusi su dobro znali šta je to. Zvuči nevjerovatno, ali krajem 30-ih i početkom 40-ih Hitler i Staljin su bili saveznici, a njihove vojske su razmjenjivale oficire i vršile zajedničke vojne vježbe. Nijemci tu tako dobili jasan uvid čime raspolaže Crvena armija, te koliko je ona, zapravo, loše obučena, loše uvezana, te opremljena lošim, zastarjelim oružjem. U Moskvu je trebalo samo ušetati, smatrao je Hitler.
Rusi su, ipak, pružali kakav-takav otpor, usporavajući napredovanje njemačkih trupa. To je davalo Staljinu priliku da se presabere i dovede nova pojačanja. Njemački generali čudili su se kako Rusi uvijek dovode nova pojačanja bez obzira na ogromne gubitke koje su im nanosili. Ipak, kako je rat odmicao, ne samo da je Crvena armija postala više organizirana, nego i tehnološki na nivou svojih neprijatelja, ili čak ispred njega. Ruski avioni i tenkovi na kraju rata bili su sasvim ravnopravni protivnici Nijemcima.
Ali, Crvena armija tokom rata nije uspjela stvorili dovoljno dobru pušku, poput čuvene SGW 44. Vodeći ruski izumitelji i inžinjeri radili su nacrte i prototipe, no bez uspjeha. U tu utrku za novom jurišnom puškom uključio se i mladi pjesnik i ljubitelj tehnike Mikhail Kalašnjikov, ali njegovi nacrti su čak pet puta odbijani iz raznih razloga, prije svega jer su prototipi bili teži od pet kilograma, te komplicirani za proizvodnju.
Ž4 = Legenda koja sije smrt
Ipak, Mikhail Kalašnjikov nije odustajao, te je odigrao na posljednju kartu koju je imao. Uzeo je najbolje elemente iz svih do tada poznatih pušaka, primijenio ih na svom prototipu i uspio. Ruske vojne vlasti prihvatile su nacrte tokom 1946. i nakon godinu krenula je serijska proizvodnja ovog oružja, koje je dobilo službenu oznaku „Avtomat Kalasnikov 47″, prema imenu konstruktora i godini kada se ovaj smrtnosni stroj počeo proizvoditi.
AK-47 ili “kalašnjikov” u prvo vrijeme je bio namijenjen ruskim jedinicama i patrolama u Sibiru i oko Arktika, te je dizajniran tako da ga mogu efikasno koristiti i vojnici u rukavicama. Međutim, Hladni rat, koji će izbiti 1948. i trajati narednu 41 godinu, uslovit će da će ovo oružje, prvobitno namijenjeno za ruske polarne hladnoće, uskoro doći u mnogo toplija podneblja, poput Kube, Bolivije, Angole, Sinaja, Vijetnama te na sva ona mjesta gdje su se kapitalistički Zapad i komunistički Istok gledali preko nišana. SSSR je svoje saveznike i pokrete koje je simpatizirao obilato snabdijevao kalašnjikovima ili im je dopuštao da ih sami proizvode. Tako je kalašnjikov postao najrasprostranjenije oružje današnjice.
Pretpostavlja se da danas u svijetu ima blizu 100 miliona komada ovog oružja. Gotovo svi proizvedeni primjerci su i danas u upotrebi i svoj smrtonosni posao rade bez problema. Kalašnjikov je postao oružje broj jedan svih ljevičara, arapskih militantih grupa, raznih afričkih pokreta za slobodu i svih onih koji su smatrali da se moraju boriti protiv kolonijalizma i Amerike kao simbola takve politike. Jedna jednostavna, jeftina, ali ubojita puška postala je simbol borbe za slobodu. Ipak, kako to već biva, nečiji borac za slobodu nekome drugome je terorist. Teroristu u očima zapadnjaka obično čini čovjek s kalašnjikovom u ruci.
Cjelokupni članak pročitajte u 879. broju magazina Azra…