Prošle subote sam privremeno deaktivirala svoj Facabook profil. Ništa komplicirano. Dva klika i još treći da izabereš polje u kojem navedeš jedan od razloga zbog kojeg odlaziš iz virtualnog svijeta. Facebook, između ostalog, pita; osjećate li se sigurno na ovoj mreži, znate li je koristiti, i da li možda imate neki drugi profil…? Nijedno od navedenog. Došlo mi tako. Tri klika i to je to!
Najtačniji odgovor zapravo je; učinila sam to da testiram sebe. Želim znati koliko sam ovisna o ovoj vrste komunikacije i „suživota” s onima koje dobro znam, kao i onima koje površno znam, i čak s onima koje nikada u životu nisam vidjela.
Dok sam bila dijete, sjećam se, svako ko je koristio radio da nedjeljom uz pjesmu pozdravi prijatelje (emisija se zvala “Želje slušalaca”), da se pohvali kako je dobio snahu u kuću, i da je sina poslao u vojsku…, bio je papak. I ne bezveze papak, već papak par ekselans.
Ima jedan vic koji se prepričava u vezi s ovom temom; majka se jednog dana požalila sinu; sine, ja kako god skratim ovaj tekst za nedjeljnu želju, uvijek mi ostane neko koga nisam pozdravila. Šta da radim?
– Ništa mama. Stvar je jednostavna. Napiši samo jednu rečenicu, da pozdravljaš cijeli svijet i tako nikoga nećeš izostaviti.
Nije li i Facebook postao upravo to. Nekadašnja radijska emisija – “Želje slušalaca”, u kojem se seljački hvalimo da smo, naprimjer, bili u nekoj televizijskoj emisiji, pa kada naša samodopadljivost nije nahranjena do zadovoljavajuće granice, onda idemo dalje, i u tom svom besmislenom freak showu sebe objavljujemo i na screenshotu!!?
– Vidi me, vidi me, vidi me…, pobogu vidiiiiiiii meeeeee…”. Vrišti mala glava na slici iz sveg glasa. Za svaki slučaj, neka se zna, ako je neko propustio gledati TV. I tako do nekog narednog, veoma važnog i “previše relevantnog” gostovanja.
Izrazim želju nekidan da kupim knjigu, ne mogu doći do naslova. Domaća je radinost. Ni danas ne kontam autora šta radi po Facebooku, je li reklamira sadržaj knjige ili sebe. Trudim se, ali od 150 njegovih slika u prirodnoj veličini, ne polazi mi za rukom. Čas je ovdje, čas ondje, čas na Marsu, pa na Mjesecu, a onda u Kini, pa za jednim stolom, pa za drugim, pa naopako, pa naglavacke…, smijulji se, ne zna ni on više, te je sa Suljom, Mujom, Ivom, Mirom…i, da je Kennedy živ, i s njim bi garant za stolom sjedio.
Vjerujem i dalje da čovjek koji vodi ispunjen život nema potrebu (a mislim da to i ne radi), javnost obavještavati o najsitnijim i najintimnijim detaljima iz svog života. O svakom novom porculanskom servisu koji je kupio, o svakoj vježbi koju je na spravi ili bez sprave napravio, o svakoj džumi na kojoj je bio…, suri koju je na uho nekome proučio, o svakom padanju u nesvijest i slomu živaca, jer mu je vjetar na Biambarama nekidan puhnuo na lijevu, a ne na desnu stranu…
Pitam svoje kolegice s posla šta smatraju najvećim neukusom na tuđim FB statusima. Evo šta kažu:
– Smiješno mi je kada neko objavljuje fotografije svih svojih dnevnih obroka, a neko u istom trenutku i ne tako daleko od njega nema ni za kljukušu.
– Zabavljaju me žene koje se još nisu jedino slikale na bojleru.
– Ne odobravam nijedan oblik omalovažavanja tuđeg rada, radnog mjesta, postignuća, bilo čega…
– R.I.P je najveća komedija od svega u Bosni.
– Gdje ide da se na wallu (zidu) objavljuju smrtovnice?
– A još su gori oni koji to lajkaju (sviđa im se) !?
– Mislim da je među našom omladinom, sudeći prema onome koliko poštuju Andrića i Selimovića, količina pročitane literature obrnuto proporcionalna objavljenim statusima …
– Ja ću samo reći ovo: Ako je nekome dobro u životu, nema on kada visiti 24 sata na FB. Daj da uživam, pusti mi se slika i statusa.
Bilo ih je još. Ali, ovo je mjera. E, upravo je mjera nešto što mi se čini da poodavno ne razumijemo najbolje. Uredu je ponekad pretjerati i u objavi 150 statusa dnevno, ponekad se i ogoljeti, servirati album od milion slika, ali ugraditi kompletan svoj privatni i poslovni život u jednu običnu mrežu, socijalnu mrežu, pomalo je zabrinjavajuće. Ne mogu reci da je ovo oglupljelost bosanska kad je ima gdje god se okreneš. Možda se samo mi ovako mali i u ograničenim količinama i brojkama, u odnosu na one velike, lakše i brže uočavamo.
Prevelika samodopadnost svakako nije neka vrlina. Ne odlikuje velike. A, šta je vama Facebook? Mene asocira na bezveznu oker boju.