Bila je to jedna sasvim obična večer, 31. decembar s mnoštvom sasvim uobičajenih prizora za to doba godine. Iz gotovo svakog stana u komšiluku treštala je muzika, mladići i djevojke plesali su na balkonima, usput gađajući prolaznike flašama piva i komadima hrane.
Približavala se Nova godina, prodavnice su radile punom parom, a trgovci na police nisu mogli navući suhog mesa, alkohola ili sokova, koliko su nestrpljivi građani kupovali. Ispred jednog ozloglašenog kafića veselo su se plastičnim stolicama tukle dvije grupe mladića, a onda se gužva premjestila ispred obližnje policijske stanice, nakon što je vođa jedne novogodišnje grupe huligana poručio vođi druge grupe da ga želi prebiti pred policijom. „Policija” u vidu hromog, omalenog, starijeg policajca izašla je pred pijane slavljenike i lijepo ih zamolila „da se ne tuku u novogodišnjoj noći”.
Usput, neko je tokom novogodišnje noći demolirao i pokrao kiosk ispred te iste policijske stanice. I policajaci su ljudi i oni su slavili Novu, nastupajuću „sretnu novu” kao i cijelo raspjevano naselje koje je bilo na nogama, psujući i proklinjući odlazeću 2003. i veseleći se predstojećoj 2004.
Kada za istom stolom sjedite s grupom pametnih judi i mozgate – dumate – tabirite kada je i šta je u ovoj zemlji krenulo krivo, nije teško doći do treće godine novog milenija. Pametni ljudi znaju znanje i imaju argumente da je 2003. bila godina poslijeratnog elana, optimizma i prosperiteta. Običan mali čovjek nije pridavao mnogo značaja tome da su te godine formirane zajednička bh. vojska, sud, državna televizija i druge institucije od „vitalnog značaja”. To se nekako podrazumijevalo, kao što se podrazumijevalo da kilogram piletine košta 2,10 KM, a jedan hljeb 0,60 KM. Te, prosperitetne i plodne 2003. u naselju se pojavilo jedno čudo za koje smo smatrali da je vijesnik napretka. Bio je to bankomat, uređaj koji smo gledali sa strahopoštovanjem i divljenjem, poput urođenika koji su vidjeli konja. Kreditna kartica bila je tada gotovo nepoznat pojam, a i nije pretjerano bila potrebna. Imalo se, moglo se, trošilo se, pjevalo i prolaznika gađalo hranom.
Šta sam ja 31. decembra 2003. radio na ulici i zbog čega sam kao luđak šetao u pola noći, bilježeći u svoju moždanu memoriju detalje novogodišnjeg ludila, kakvo malo, ali nekada prosperitetno sarajevsko predgrađe nikada više neće ponoviti. Deset godina poslije, iz nekog potpuno neobjašnjivog razloga, odlučio sam preći isti put, u isto vrijeme.
Muzika i pjesma čuli su se iz tri ili četiri stana. Iako je bilo neobično toplo vrijeme, na balkonima nije plesao niko. Na ulici nije bilo nikoga, osim jednog budalastog novinara. Nije bilo parova, nije bilo lopova, nasilnika, pijanica, policajaca, pa čak ni pasa lutalica. Samo avetinjski pust, umirući grad čiji su stanovnici ispod jorgana gledali očajno loš novogodišnji program.
Mnogo toga se promijenilo između „sretne nove 2004″ i „sretne nove 2014″. Nasilnici spomenuti u priči danas su oženjeni porodični ljudi, koji ne divljaju naseljem u bučnim, ogromnim BMW-ima, oni danas guraju kolica s drugom, trećom bebom, suprugu pažljivo pitaju da li trebaju kupiti grašak ili mlijeko. Djevojke koje su prije deset godina vatreno plesale na balkonima, danas su njihove supruge. Nema više kolona bučnih BMW-a, nekadašnji opasni momci danas se voze autobusima. Nekadašnja problematična mladež okrenula se religiji i vrijeme provodi u bogomoljama, a nekadašnji pitomci bogomolja ovog 31. decembra 2013. plivali su u potocima alkohola negdje na padinama Vlašića. Debeli su postali fit, mršavi su se udebljali. Nekadašnje gazde su bankrotirale i samo se sjećaju vremena kada su nove godina provodili u Dubaiju, dok u isto vrijeme jedu pitu napravljenu od jufke kupljene na vikend-akciji, dvije za cijenu jedne. I sve to za samo deset godina, u samo jednom dosadnom, malom sarajevskom pregrađu, koje je prespavalo Novu godinu.