Supruga Muamera Svrake za ‘Azru’: Sva svjetla Milana, Rima i Talina bih dala za jedan dan u Teheranu

Piše: Redakcija

Arnela Svraka, supruga našeg fudbalskog internacionalca, a uskoro i diplomirana novinarka, imala je priliku posjetiti, ali i živjeti u nekoliko svjetskih metropola, no, nijedan grad je nije oduševio kao Teheran. U Iranu je zbog suprugove fudbalske karijere provela devet mjeseci, upoznala jednu veliku kulturu i sjajne ljude, te stekla prijateljstva za cijeli život. Priznaje, kada je pakirala kofere za put ka iranskoj projestolnici spakovala je i hrpu predrasuda i pogrešnih zaključaka o zemlji koju nikada ranije nije vidjela. Sve su se raspršile kao pjena od sapunice onog trenutka kad se prošetala teheranskom glavnom ulicom

S obzirom na to da sam imala priliku, ne samo posjetiti mnoge države i gradove već i živjeti na brojnim destinacijama, često me pitaju gdje mi je bilo najljepše. Moj odgovor je uvijek isti: „Tamo gdje sam se osjećala najprijatnije…, u Teheranu“. Obično svi budu iznenađeni odgovorom, jer pomisle kako mi može biti ljepše u „divljem“ Teheranu, gdje sam morala biti, kako kažu „zamotana“, nego u nekom evropskom gradu? Potpuno razumijem te začuđene izraze lica i takav stav, jer svi volimo reći kako preziremo predrasude, ali eto, svi ih imamo. I ja sam ih imala.

Prije odlaska u Teheran, grad o kojem sam znala vrlo malo, odlučila sam se informirati. Krenula sam od osnovnih informacija; grad ima blizu 13 miliona stanovnika, na površini od 865 kilometara kvadratnih, na nadmorskoj visini od 1.000 do 1.800 metara. Nastavila sam istraživati i uslijedilo je iznenađenje. Planirala sam saznati kakvi su kultura i običaji, pregledati fotografije znamenitosti, no ono što sam pronašla na internetu, nije me uopće oduševilo. Naprotiv, izazvalo je bujicu straha i nemira u meni.

SPECIJALNI SHOPPING

Naime, pročitala sam bezbroj članaka o zakonu i kaznama, od vješanja i udaraca bičevima, do video snimaka kako lišavaju slobode žene koje su se usudile izaći na ulicu neprikladno obučene ili pak za njihov ukus, prenapadno našminkane. Sve to što sam vidjela bilo je dovoljno da pomislim kako me čeka „surviver“, a ne jedno uzbudljivo putovanje. Odustati nisam mogla, jer je za to bilo već kasno. Već sam ja sebe vidjela iza rešetaka, pa sam nakon 101 filma u glavi, kako samo mi žene znamo izrežirati, briznula u plač.

Otplakala sam tako pošteno i pomislila u sebi, kad već nema nazad, idem prihvatiti situaciju, naći rješenje i izvući ono najbolje iz svega. A nisam ni slutila da me čeka i više od „najbolje“. Pomislila sam u sebi da je za prvi korak najpametniji shopping! Ne zato jer je to naša poznata ženska terapija za sve boljke, već da je to jedino rješenje da me ne uhapse čim izađem iz aviona. Počela sam od butika za pokrivene žene u Sarajevu, izabrala najširu moguću odjeću i marame raznih boja. Mrzovoljno sam bacila svu novu odjeću u kofere i krenula put dalekog Teherana.

Čim sam izašla na glavnu ulicu Teherana, Jordan Street, vrlo brzo sam primijetila da sam jedina žena koja je na +30 stepeni obučena kao da je pošla na zimovanje i zamotana tako da mi se samo lice vidi. Iznenadila sam se kada sam vidjela žene koje su nosile opušteno marame na „pola glave“ i koje sasvim normalno nose jeans. Istina, zakon nalaže da žena mora nositi nešto duže preko ženstvenih oblina, ali su uprkos mantilićima i kardiganima bile sređene i lijepe. Našminkane, čak i previše za moj ukus. I da, niko ih nije vukao po ulicama niti hapsio.

Iznenadila su me nasmijana lica ljudi koji su nam išli u susret i njihova znatiželja da nas upoznaju i saznaju odakle dolazimo. Nisam mogla a da ne primijetim da svi gledaju u mene, pa me je tako u početku uvijek oblivao hladan znoj, pa bih počela nervozno da se diram po glavi i zagledam da mi, ne daj Bože, nije nešto ispalo. Kasnije su mi poznanice Iranke objasnile da je to zbog mojih plavih očiju, koje su, kako kažu, vidjele prije toga samo na televiziji i internetu. Tek tada sam zapazila da sve Iranke imaju tamne oči.

Upoznala sam divne ljude, prijatne i druželjubive. Desilo mi se dva puta da se vozim taksijem i stupim u razgovor s vozačem, koji mi, kada stignem na odredište, ne želi naplatiti vožnju uz objašnjenje da je to njihova dobrodošlica nama, te da su sretni što nam se tako dopada Teheran.

BROJNE ZNAMENITOSTI

Kao šlag na tortu bilo je moje oduševljenje i samim gradom. Teheran je metropola u kojoj možete posjetiti brojne muzeje perzijske kulture i historije, muzeje dragulja, hramove, bezbroj predivno uređenih parkova (između 700-800 parkova), pa do izrazito velikih shopping centara, sa svim mogućim brendovima. Teško mi je izdvojiti šta mi je bilo najljepše i ono što me je posebno dojmilo, jer je sve što sam vidjela i posjetila oduzimalo dah.

Nedaleko od našeg stana smješten je jedan od najvećih i najmodernijih parkova (koji u sklopu ima i zoo vrt i muzeje), a to je Ab-o-Atash Park ili park vode i vatre.

Toranj Millad je najviša građevina u Iranu, a visinom je šesti najveći betonski toranj u svijetu. Toranj je dio međunarodnog trgovačkog centra, koji uključuje i IT park, konferencijske dvorane, restorane, te hotel s pet zvjezdica. Na vrhu tornja je veliki restoran i terasa s pogledom na veliki grad.

Ono što mi je bilo jako zanimljivo i što najbolje dočarava iransku kulturu je Grand Bazaar. To je najveći i najstariji bazar u Iranu i dug je 10 kilometara. U njemu možete pronaći apsolutno sve, a spisak bih mogla nabrajati do sutra. Najviše me se dojmio dio s iranskim začinima i poslasticama. Ono što je isto za pohvalu, jesu niske cijene. Teheran je najjeftinija metropola.

IRANSKA KUHINJA I TRADICIJA

I hrana me oduševila. Dala bih sada sve sushije, američke palačinke i sva ostala „fensi“ jela za jedan tradicionalni Kubide doner (Kabab koobideh). Uz sva jela Iranci obično jedu i kuhanu rižu s njihovim začinima. Ono što je također drugačije u odnosu na naše podneblje jeste iranski hljeb. Teško mi je objasniti njegov okus, ali u mnogome je drugačiji od naših peciva. Poprilično je tanak, a viđala sam i po metar duge komade. Nakon mjesec-dva boravka u Teheranu, primijetila sam da ispred svake pekare stoji sto, velike posude i u njima frišak hljeb. Razmišljala sam u sebi, ko još drži hljeb ispred pekare, što bismo mi rekli, „na izvol’te“. Onda nam je naš vozač objasnio da je to za siromašne ljude, koji se mogu poslužiti friškim hljebom i odnijeti kući svojoj porodici. Bila sam na ivici suza od oduševljenja.

Prema staroj tradiciji, Iranci jedu na podu. Zahvaljujući prijateljima koji su nas počastili večerom, osjetili smo dio njihove tradicije i kulture i kad je o načinu ishrane riječ. Uživali smo uz sve moguće specijalitete, istina, malo smo se „ukočili“ jer nismo navikli jesti u takvom položaju, ali vrijedilo je. Postoje čak i restorani koji nude gostima da ručaju na tradicionalni način, što je sjajna mogućnost za turiste.

U Teheranu je alkohol strogo zabranjen, stoga ga ne služe nigdje, niti se može kupiti na javnim mjestima. Nakon devet mjeseci života u Teheranu, došlo je vrijeme za ponovno pakiranje kofera.Teško mi je bilo napustiti ovaj grad za koji sam se toliko vezala i u koji sam se, jednostavno rečeno, zaljubila. Bila sam tužna.

Živjela sam u mnogim gradovima, posjetila sam i neke svjetske metropole, ali meni ni u Milanu, Rimu, niti u Talinu, u kojem trenutno živim, nije bilo kao u Teheranu.

Kažu da grad čine ljudi, pa stoga i nije čudno što mi je u Teheranu bilo prijatno i toplo, a što mi je u Talinu tako hladno. Drago mi je što nisam pokleknula pred vlastitim strahovima, uzrokovanim predrasudama i pogrešnim percepcijama iz medija o jednom gradu. Drago mi je, jer bih propustila jedno takvo čarobno iskustvo. Ostala bih uskraćena za jedno divno putovanje i bila siromašnija za jednu od najboljih prijateljica u životu.

Bogatstvo je svaka prilika koju imamo da putujemo i upoznajemo novo, te ne trebamo dozvoliti da budemo zarobljenici vlastitih strahova, formiranih na osnovu nečijeg mišljenja iznesenog na internetu.  Budite hrabri i dozvolite sebi da sami upoznate drugo i drugačije i tek tada donesite sud. Priznajem, nisam ni slutila da ću pronaći raj u jednom tako medijski ozloglašenom gradu. Zato, usudite se, jer možda i vi pronađete svoj raj.

Arnela i Muamer u Mellat Parku

Park vode i vatre

Kompleks muzeja

Toranj Millad

Večera s prijateljima na tradicionalni iranski način

  

Piše: Arnela Svraka

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti