Teme

Subkulture/Emo Kids: Volim svoju tamu, ali ne volim sebe

Brojni su izazovi koje donosi odrastanje u modernom društvu. Tinejdžeri na njih reagiraju različito: jedni tiho pate, drugi se glasno bune… Svako na svoj način. Neslaganje s ustaljenim društvenim vrijednostima iskazuju muzikom, stilom odijevanja, ali i cjelokupnim načinom života. Tako su nastale brojne subkulture. Jedna od onih koja izaziva najviše pažnje su Emo Kids (nastala od riječi emocije, koje su okosnica njihovog života). To su oni šutljivi, povučeni tinejdžeri iz komšiluka, škole, gradskog prevoza… koji izgledaju kao da nose sve teškoće svijeta na svojim krhkim plećima. Odjeveni su u tamne boje, povučeni, stidljivi, skrivaju lice, djeluju depresivno. Smatraju da ih niko ne razumije, što je nerijetko istina. Zbog toga se emo tinejdžeri još dublje povlače u svoj svijet, u kojem nekad toliko pate da posežu za samopovređivanjem. Režu se i ranjavaju oštrim predmetima po cijelom tijelu. Neki su i suicidalni. Pa ipak, agresivni su samo prema sebi. Prema okolini nikad. A ona je često okrutna prema ovoj hipersenzibilnoj djeci. Vršnjaci ih zlostavljaju verbalno i fizički, posebno muške pripadnike ove subkulture. Kako je biti u njihovoj koži, objasnio nam je jedan emo, 19-godišnji Eldar Tokić iz Olova.

Ne razumiju nas

Od brojnih emoa koje smo pronašli na društvenim mrežama, forumima i blogovima posvećenim ovoj subkulturi, on je jedini odgovorio na naš upit. Zašto su tako zatvoreni za medije, okolinu uopće?

– Vi vidite samo ono što mi želimo da vam pokažemo i zato smo neshvatljivi, slabo prihvaćeni u društvu. Imamo potrebu da iznesemo i upoznamo sve u sebi, da razotkrijemo najdublje, najtamnije, najbolesnije, najmorbidnije dijelove sebe koje poslije pretvaramo u umjetnost. Mi živimo svako u svom svijetu. Upoznajemo granice koje društvo postavi, ali ih prelazimo i postavljamo svoje. Naše granice malograđani, lažni moralisti i svi ostali koje nazivam emofobima i bezosjećajnim prodanim dušama ne mogu shvatiti, ni razumjeti. Naravno, tu odmah radi njihov instinkt pećinskog čovjeka, odmah odbacuju sve što je drugačije i što ne razumiju- tvrdi Eldar.

Na intervju je, dodaje, pristao zbog maltretiranja kojem su izloženi on i njemu slični.

– Kada bih samo jednoj osobi koja ovo čita mogao promijeniti mišljenje o Emo Kids, nagovoriti je da nas pokuša upoznati i biti nam prijatelj, bio bih sretan.
Mnogi od nas prolaze bullying i mobbing i mnoge druge načine maltretiranja, posebno u školama. Boli me kada znam koliko je autentičnosti i koliko je krvi proliveno zbog bullyinga i koliko ljudi još nisu svjesni toga da riječi i ponašanje mnoge ljude jako bole. Samo vide crnu kosu, crnu odjeću i odmah se isključe, jer ne razumiju. Ispod nje je ljudsko biće – napominje Eldar.

 Za slomljena srca

Pripadnost ovoj subkulturi izražava odjećom, ali je presudno ponašanje. Za sebe kaže da je vrlo stidljiv i povučen, posebno kada je okružen masom ljudi. Istomišljenike uglavnom pronalazi na internetu. Voli kreativne ljude, sklone umjetnosti, jer je, tvrdi, i sam takav. Ima mnogo prijatelja, ali ne u svom gradu. Ipak, najviše uživa u samoći, ali ne zato što voli sebe.

– Ja sam se istrenirao da volim svoju tamu, ali ne volim sebe. Ujutru se probudim te kao i svaki drugi nesigurni emo pokušavam sabrati i srediti misli i reći sam sebi da sam jak i da ću izdržati. I da, osjećam se kao da me niko ne razumije, ali to mi nije ni važno. Ne treba i ne može me svako ni razumjeti… To mogu samo velike i ostvarene ličnosti.

Zbog ovakvog stava okolina ga, kaže, gleda “kao vanzemaljca”. To mu ne smeta, ali mu smeta što dublje ne sagledaju stvari i ljude oko sebe. Životni cilj mu je “biti slobodan” i osloboditi što više ljudi od predrasuda, strahova, boli i tuge, od odbacivanja i bilo čega što svakog pojedinca sprečava u tome da uživa u životu i da se bori za svoje snove.

– Cilj mi je izliječiti slomljena srca i ako su negdje neka djevojka ili momak usamljeni, ja želim biti tu za njih i boriti se. I to želim ni više ni manje nego kroz svoju muziku, ne želim samo redati pjesme, nisam egzibicionist, vjerujem i znam da mogu napraviti promjenu i na putu do tog cilja želim dati drugima glas. Radim na prvoj pjesmi, snimio sam dva covera za dvije pjesme koje su, naravno, jako emotivne. To je bilo za moju dušu i moja borba kroz sve ljubavne probleme koje sam u tom trenutku prolazio. I zbog toga što sam emotivac, odmah da vam kažem, nikad nećete imati umjetnika koji će se boriti za vas i voljeti vas više od mene.

[anter]O samopovređivanju[/anter]

– Da… I ja sam to radio…  Mislim da se treba o tome pričati, jer postoji mnogo ljudi kojima na taj način nekako možda mogu pomoći da više nikada ne dignu ruku na sebe zbog drugih. Mnogi to osuđuju, dok ne dođu do toga da to i sami naprave. Ne radi se o tome da sami sebe kažnjavamo uvijek, to mnogi rade zato što bol iznutra je previše jaka i prenosimo je na vanjsku bol. Ali, da mogu vratiti vrijeme, nikad to ne bih učinio. Kad mi dođe do toga i do morbidnih misli, ja pustim muziku što glasnije i sve izbacim kroz suze.