Ma svaka narodna je zlatna. A ona: Odakle si, odakle ti je žena – je najzlatnija. Nema tačnije pod milim Bogom. Osvrnite se samo oko sebe i pogledajte u bračne parove i malo promahalajte, sve će vam se samo kaz’ti. Muškarac nalegne na ženinu rudu prije ili kasnije. Može tu biti opiranja, pa i krošeom se on može branit’, al’ tu mu je i kraj.
Jer, ona svoje nekako provuče i na svoju tazbinu ga navuče, da se on sam u svu tu paučinu nehotice uvuče. I nema veze odakle je on nit’ ima veze odakle je ona. On može biti svjetski čovjek, pretvorit’ se u pećinskog; a može biti prvorazredni dinaroid, a da ga je lijepo vidjet’ – fino se pozdravi, kulturan, otmjen i mio – zahvaljujući ženinoj politici. Ova druga varijanta je ipak rjeđa.
Jer čovjeku se lakše mijenjat’ nagore nego nabolje. Nagore kad je – nema učenja ni naukovanja, samo slijediš prizemne istinkte, a kad je nabolje, valja se popravljat’, učit’, nakav protokol slijedit’… Ih, zahmet je to. A ovo prvo ide k’o halva.
I – jeste li pogledali oko sebe?! Ja jesam. U mojoj mahali, sve ijedno muško preuzelo je način života iz geografskog miljea odakle mu je i žena. Pa je jedan koji je iz Rudog, a oženio čistokrvnu Sarajku, posto veći čaršijaner od onog koji je pored Sebilja rođen. Ona ga je fino obrlatila da je kroz nekoliko godina i zlato na gram samom sebi prod’o samo da ne ispadne u raji kako nema posla.
A ako je obrnuto, pa naš mahalac oženio livadićku, on je, poslije dvije-tri godine, počeo mukat u avliji. Nema tu fule. Odakle si – odakle ti je i žena. Fakat.
Tip o kojem govori ova priča najbolji je primjer ove izreke. Znam ga površno, ono zdravo za zdravo, ali moj komšija mu je ahbab od djetinjstva. Kaže: – Da mi je neko rek’o da će naš Hame obnevidjet’ i letat’ ženi i njenima, a ne gledat’ nikog svog, ja bih mu rek’o da se bunike najeo. Naš Hame – papučar?! Ma to se nikako ne može desit’. Frajer vazda bio, stabila čista, znao taj red. Kad se samo sjetim, još u onaj vakat Hame jedini u mahali lično klao kurban, poštovo roditelje, uvijek u plusu, dva koraka prije drugih. Nikad se nije dao pomest’ u svom naumu. Jednom riječju: čovjek garnitura.
Al’ ost’o podugo momak, umriješe mu roditelji i on se oženi. Naprasno nekako. Mlada mulac. Usta ima, jezika nema. Ima, doduše, jezik, al’ nemušti. Prozirna k’o flis papir.
Kaže mu ovaj jaran: – Ja sam se sav u čavrntiju stvorio da iz nje izvučem riječ. Makar slovo, makar uzdah, eto barem da kakvu grimasu napravi, nasmije se, očima zatreperi. Ma jok. Žena k’o slezena. Imaš je, al’ ti njene karakteristike nisu poznate.
I svi su mislili on se oženio prvom na koju je nabas’o samo da što prije dobije porodicu i provede svoje adete bez problema. Kad se poslije rođenja drugog djeteta, a oboje je rodila u samo 13 mjeseci razlike, oslobodi zaleđena taraba i poče otkrivat’ sve svoje godove.
Sad se na sijelu ona pravi pametna, a tvrdoglava je k’o mazga – ako svi kažu da je nešto bijelo, nema šanse – za nju je to crno. U novinama lijepo piše: U udesu lakše stradala dva pješaka, za nju je stradao vozač – zapravo je poginuo dok nigdje ni na kilometar niko nije vidio pješaka! Zabada svoj nos svugdje – valjda rodila dva nasljednika pa joj se može. A i u svom selu – Turovi – gdje, narodna predaja kaže, kad neko upali motorku da krene u sječu, vas narod stane u kolo i igra. Zvuk motorke i miris benzina probudi im uzavrelu krv. Tad se sve dok ima benzina u motorci teferiči i podvriskuje u kolu, maše bijelom maramicom i drma ko veš mašina kad joj se uključi centrifuga pa ničim izazvana dofurajta iz WC-a do televizora.
To su vam one tipologije koje će vas tri dana do besvijesti ubjeđivati da su Austrija i Australija jedna zemlja i da nju neko vazda „matletira” i da je mandarina i mandolina ista stvar.
E, kad je šutjela, mutila je, al’ se barem doimala pametnijom, sad – kad govori, sve same budalaštine iz nje izlaze.
A on, kao da ona sve same mudosti zbori. I svaki vikend je u Turovima kod punca, punice, svastike i šure. Obilazi ih, donosi, kopa i sadi, plijevi i motika – trese, bere, nosa… Malo mu to, nego se zavalio pa i naku punčevu vikendicu na Boračkom jezeru sređuje, moluje, fosnuje, rigipsuje, testeriše, uteže, podove brusi, lakaira, sadoliniše lamperiju… ma ubija se od posla. Sav doš’o k’o uštipak. A kad ne brusi, proleti mahalom i šmugne da ni s kim ni riječi ne prozbori.
Prije je znao za red – svakog pa i malo dijete prvi pozdravi, a starim insanima bi se uvijek nalazio pri ruci – račune im plać’o, opskrbljav’o, pit’o za zdravlje. A sad – parkira auto do pred kuću i u radnom odijelu uleti u svoju bašču nakon punčeve i nastavi svoju zemljoradnju.
Ibreti se ovaj njegov jaran: – Ništa me više ne može začudit’. Ni da bijele debele čarape na lakirane cipe obuče. Ni traga onom Hametu od prije deset-petnaest godina.
Pa, rekoh mu, možda ga je stid samog sebe. Ne može sad nazad. Dvoje djece je tu. A okružen je horom motorki, ko će ih sve nadglasat’!?
Nasmijasmo se nas dvoje, al’ gorko. Jer, samo jedna stvar može biti gora od klasičnog papučara.
Papučar u kaljačama s motornom pilom u jednoj i motikom u drugoj ruci.
Indira Kučuk-Sorguč