Nikad nisam voljela “savjetodavce”. To su vam oni ljudi koji kao iz rukava sipaju odgovore na sve i svašta, čak i kad ih ne pitate.Uvijek imaju mišljenje, nikad nemaju problema da se uključe u bilo kakav razgovor, čak ako su i temu samo načuli, ali ćete od njih dobiti vrlo jasan stav o nečemu što samo naziru u magli.
Obično vole da procjenjuju i ocjenjuju druge, pomažući ih bogatim životnim iskustvom sakupljenim na sjedeljkama s istom temom, presipanjem iz šupljeg u prazno.Za razliku od toga, volim slušati razgovore starijih ljudi o svemu, sjediti tu čak kad i šute. Pričekati.
Znam da su prešli put kojim idem, da su ih problemi udarali, da svaka bora na njihovom licu govori o nedoumici, boli ili smijehu. Problemi su na čelu napisani, kao i iznenađenja. One crtice sa strane očiju su od smijeha.
Kao djevojčica voljela sam sjediti s tetkom kod jedne stare nane na mom Vratniku. Zvali smo je Baba. Ne znam zašto. Ja, na koljenima, savršeno zabavljena mačkama koje skaču oko mene, njih dvije piju kafu iz fildžana na kauču, sjede podignutih nogu, ponekad i zapale. I, onda, nakon određenog vremena tišinu bi razbilo Babino: “Jah!”. Uz uzdah. Onda bi, opet, nastavile priču. Pitala sam tetku šta znači ta riječca, a ona mi rekla da će mi se „jednog dana sve samo kazati”.
S vremenom, evo, otvaraju mi se vrata tog „jah”, u kojem su skrivene sve tajne života.
Da smo načisto, svjesna sam svakodnevice ili, kako je rekao jedan od najboljih psihijatara i psihoanalitičara M. Scott Peck u svojoj knjizi „Put kojim se rjeđe ide”, život je težak. To je velika istina. Jedna od najvećih. No, isto tako kaže da kad to jednom sagledamo, uspijevamo to i prevladati. Zavisi kako gledamo.
Za bolje dane borimo se djelima, srcem i duhom. Najviše ovim zadnjim. Prije nekoliko dana moj poznanik na FB zidu napisao je nešto u stilu : „…a šta je to sarajevski duh?!” u ironično-površnom tonu, slično ovim ljudima na početku teksta. Nisam komentirala.
S ljudima koji ne znaju suštinu ne treba o tome pričati. Ne s onima koji nisu bili u mom gradu od 1992. do 1995. godine, kad smo se smijali, snimali „Nadrealiste”, kad smo pokušavali da živimo normalan život, iako je na ulicama plesala smrt, kad nismo imali šta da jedemo, kad nije bilo vode, struje, hrane, ničeg… Ali je bilo ljudi.
Vrijeđa me i zloupotreba ovog pojma koji se svodi samo na šetnju Baščaršijom i ćevapčiće, koje mnogi spominju htijući se dodvoriti. Nije to to. Ima nešto drugo. Nešto u čovjeku što se budi kad je najteže, nešto iznutra, što te čini insanom. Ili, suprotno, ironično-sarkastičnom neznalicom i budalom.
Razlika je utkana u Babino „jah”, uzdah nad životom koji je težak, ali nakon kojeg sami birate da li ćete biti bogati duhom i optimizmom ili duhovni invalid. Ili kontaš ili ne… To je tako.