Čaršijaner

Piše: Redakcija

Ljudi vrijede koliko vrijede njihova djela. A djela jednog sarajevskog čaršijanera vrijede mnogo – vrijede mnogo više nego njegove riječi. A kod nas, zna se, jezik vazda brži od pameti. Samo da nam je šta lanut’, bez stvarnog povoda, samo da se progovori – kad ne bismo na usta, bismo – da prostite, na guzicu.
I ovaj čaršijaner je takav – samo nešto melje, sekunda mu se posvađat’, izaziva svakog čija mu se glava ne sviđa, ma – rođeni provokator. Prepričava se po čaršijskim mahalama da je jednom na nekoj svadbi na Mahmutovcu, na koju je up’o k’o svemirac s nekim jaranom, a nikog nije znao osim tog svog jarana, svu pažnju s mlade i mladoženje privuk’o na sebe. Uvalili se njih dvojica za hastal u bašči, nazdravljali mladencima koje prvi put u životu vide, pili i veselili se. Al’ se njemu nisu svidjele neke mrmonje za susjednim hastalom pa se počeo kreveljit’, buljit’ u ovog jednog hrmpaliju četvrtaste glave, puhat’ u njega i kliberit’ se k’o kakva ptica rugalica. A onda nije izdrž’o pa mu se unio u lice, otpuhujući svoje kovrđe s čela (to mi je k’o bîva značilo da je  našpanovan) i pit’o ga sav zafrkan:

– Jarane, za koga navijaš.

I ovaj je, naravno, bez trunčice straha, odgovorio ono što Čaršijanerove uši nikako nisu željele čuti:

– Za “Želju”.
– Šta kažeš, bolan? Za koga?
– Za “Želju” – ponovi ovaj bez pardona.
– Sutra ti je dženaza.

I krenu tarapana. Al’ da ne bi stradalo vjenčanje, predloži Čaršijaner Željovcu da, ako je mangup, odigraju tute-mute. I ovaj bez riječi zavrnu košulju do lakta, pružiše ruke, jedan s jedne drugi s druge strane hastala, i samo što su počeli, ovaj mu frajer obori pesnicu na sto.

– Jarane, kakav ti je to fol. Treba valjda polahko, a ne na foru.

I dobio je polahko. Svaku mu je koščicu ovaj polomio, sve laganini. I još kako je stavio ruku na sto u lakat mu se zabio ekser pa je krvario k’o ranjeni vrabac.

Ali, on je bio čovjek provala, luđak, cirkusant. Dovoljno ga je bilo vidjet’ i sve ti se samo kazalo. Spadalo. Vazda u trenerki, samo ako je zima, preko nje nabaci mont jaknu, a na nonama su umjesto platnenih starki kožne najke. Obavezan detalj je zlatni činčila s malo debljom kajlom i privjeskom FK “Sarajevo”. Poznat po svojim dugim pogledima koji iscrpljuju žrtvu – on je više smiješan nego zeznut, kakvim se hoće predstavit’. A u suštini dobar k’o panja i lud k’o struja.

Radio je k’o pomoćnik jednog sarajevskog zlatara, koji ga je ubrzo otjer’o, jer je ovaj bio slab prema suprotnom spolu. Kad god bi u radnju ušla kakva cura po njegovom ukusu, on bi joj poklonio jal prsten jal narukvicu jal lančić. K’o da je radnja njegova. Onda se zaduživ’o kod šanera, uzim’o njihovu robu, preprodav’o, a ovima šatro zaboravi platit’. I ovi prefriganci skontaju kako sve da naplate. Pozvone mu na vrata, otvori njegov stari, a oni kažu da ih je njegov sin posl’o da iznesu sve stvari, sav namještaj, jer k’o biva Čaršijaner kupuje ganc novi koji će uskoro biti dovezen. I tako mu iznesu sve uz pomoć njegovog oca, koji ga je doček’o u praznoj kući s direktivom:

– Moraš se ženit’. Samo me to može spasit od takve hablećine.

I oženi se on, jednom lahkom ženskom. Svi ga jarani ubjeđivali da nju ko nije pit’o nije ni dobio.

– Đe ćeš s njom pa znaš da smo svi s njom ćeifili, mani je se.

Al’, on bi samo otpuhno svoje kovrđe s čela i zacerek’o im se u lice:

– Važno je da je u voznom stanju. Nisam ja gadljiv.

A, ustvari, on je nju zavolio pravo k’o insana. Pred rajom sve izvrgav’o ruglu, a među njihova četiri zida sve cvjetalo. Njemu njena prošlost nije smetala. Ništa nije ni zamjer’o svojim jaranima. Bilo pa prošlo – sve će proći, govorio je ovaj filozof s Čaršije.

I tako spasio jednu ženu i sačuv’o joj obraz.
Prije nje je zakuhav’o gdje je stig’o, uvaljiv’o i sebe i raju u nevolje, al’ se te zgode prepričavaju i danas. K’o legende. Na kraju priče, evo još jedne. On je bio srčani branilac Sarajeva, dok ga nije pogodilo i završio u bolnici poteško ranjen. I došli mu jarani u posjetu, donijeli nekih kolača – našminkanih ratnih, koji su izgledali ko iz slastičarskih kataloga, a on se pridig’o i kad je otvorio kutiju, puhno onu svoju kovrđu i okrenuo se prema čovjeku koji je lež’o do njega:

– Ha, haveru, divi ovo… Divi šta Armija BiH jede… a ti ostani ako si lud u HVO-u…

Šeret bio – šeret osto.
Nekidan sretoh nekog mladića, isti k’o on prije dvadeset godina. Javiše mi se sjećanja. I malo promahalah da saznam gdje je, kakav je, šta radi.

I saznam da ima sina koji ne izlazi iz trenerke. I da je pljunuti on. Da zabavlja sve odreda, smišlja smicalice, ništa mu na bigajrihak izazvat nekog ko mu ne leži i da brani cure od nasrtljivih napadača. I da mu je najvažnije pitanje na svijetu: Za koga navijaš?
A meni milina neka prođe oko srca. Hvala Bogu, nešto je, ipak, preživjelo.
 
Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti