Po tuđoj hiljadu

Piše: Redakcija

Nekunoć se okupilo zabavno društvance u jednom ugodnom ambijentu i među nama jedan od onih ljudi koji se tu ničim izazvan zatek’o, ali nikako da ode. Sve on k’o bîva hoće, ali mi ga eto k’o bîva zaustavljamo. Niko od nas nijednom nije pomislio a kamoli izustio da ostane, ali on eto – sav ozaren što ga zadržavamo. Znate te tipuse, dođu na kafu u jedan popodne, a izađu nacvrncani u pet ujutro. Svako malo on se ustaj’o i tako stojeći bi nam „prijetio” svojim odlaskom, al’ bi se uredno vraćao za hastal, jer što bi iš’o kad mu je bilo fino.  Jaštaradi – Guzovača zakon!
I kako je jedan veći mahalac i od mene svakog za stolom ispit’o kakvo mu je ljubavno stanje, preš’o je i na ovoga koji se činio zatvoren k’o kafez. Ali, mic po mic, direktna pitanja, sve u kost i ova se haringa iz konzerve počela otvarati.

On je keramičar. Ima blizu šest banki, ali je pravo dobro očuvan. Izgleda najmanje deset godina mlađi i liči na srednjovjekovnog viteza iz onih riterskih romana s brčićima blago zavrnutim prema gore i jednom crnom linijom posred brade koja bi trebala da nam valjda kaže da je on čovjek esteta, jer brižljivo njeguje te tri linije na licu. Doduše, i izgledaju k’o da su istetovirane kod kozmetičara, pogotovo, sad kad se sjetim, čini mi se da su mu i obrvice značajno zatamnjene i u pravilnoj liniji. Drži taj do sebe, vidi se na prvu. Ne dâ on sebi zahmeta ni zbog čega.
Ovaj moj mahalac ga stade isljednički ispitivat’:

– Gdje ti je Mira?
– Sad smo se čuli.
– Nisam te to pit’o. Nego što je nisi doveo, da posjedimo?
– Kući je.
– Pa baš zato. Da žena nije sama kući. Šta će te čekat’.  Nek’ je s nama.
– Ne čeka me. Kod svoje je kuće.
– Je l’ to vi ne živite zajedno?
– Ja sam u svom stanu, ona u svom.
– Je l’ to vi više niste zajedno?

I tako se zakotrljalo. Mahalac ga je rešet’o kratkim upadicama, a ovaj je sve više popušt’o pod njegovim pritiskom, a i pritiskom besplatne meze i ostale gotive. I objašnjav’o svoj status.

On se razveo prije desetak godina i iz braka ima dvojicu sinova kojima je skoro trideset godina i žive svoje živote. On u svom dvosobnom stanu ima sav komoditet, a s Mirom, kojoj je 50-ak godina, viđa se povremeno, kad oboma odgovara. Isprva se nisu ni viđali u njenom stanu, jer je ona njegovala starog oca koji je bio zdraviji od nje. Umro je zdrav k’o drijen u stotoj godini života! I on se posprdava s tim. Kaže: Kakav egoista mora biti čovjek koji u Sarajevu, na ovom smogu i ugljendioksidu, može doživjet’ stotu!!!

E kad je starac preselio u drugu dimenziju, Miri je postalo pravo neobično. Naučila da ugađa starom.

– Pa što se ti odmah nisi uvalio! Olakš’o bi joj – samo bi nastavila umjesto starog tebe da gotivi.

Ovaj se zagonetno smješkao, pravdajući tu vanbračnu zajednicu k’o da je Bogom dana, idilična, jer dopušta i jednom i drugom da se posvete sebi itd., itd.

– Meni to nije uredu – podvrisnuo je ovaj moj jaran. – Da svako može radit šta hoće – ma jok. Dok si ti ovdje s nama, kod Mire može bit’ neko drugi! Ti ovu vezu moraš ozvaničit’.

Onda je ovaj  nastavio pričat’ kako u tim godinama ljudi teško mijenjaju svoje navike. I što bi se iko ikome prilagođavao.

– Pa gdje tu ljubav?! – uspalio se mahalac.
– Volimo se mi. Čujemo se svaki dan. I vidimo se kad se poželimo. Lijepo nam je. Živimo svoj život.
– Umjesto da živite zajedno i budete primjer vašoj djeci, vi živite k’o proleteri! A očekujete da vam djeca žive po konvencijama. Ako nije tako, grom i pakao! U šta se ovo sve pretvorilo, Bože ti sačuvaj! – i dalje je gunđ’o ovaj moj drug, a vitez s iscrtanim brčićima je sve više oslobađ’o svoju pravu narav, jer je i kapljica učinila svoje. Počeo je trunit kako je njega Mira prva zovnula na večeru. I da je sve krenulo kad joj je doš’o da montira pločice u hodniku, i tako je ona pala na veliki šarm ovog tajanstvenog zavodnika.

I onda je razvez’o o bračnim odnosima. Taj čovjek širokih liberalnih shvatanja, okrenuo je ploču i počeo kritikovat’ kako žive drugi.

– Nikako ne mogu da shvatim šta ona divna dama, doktorica, mila, pozitivna i tiha radi s onim profesorom na Medicinskom fakultetu. To je jedan namćor, negativac, vazda mrzovoljan. Kad sam im namješt’o pločice u kupatilu, on je samo ters’o, a ona blaga i nježna k’o prve ljubičice u proljeće, lijepo mu objašnjavala kakvu ću im mustru napraviti. Šta te fine žene rade s tim neuljudnim stvorovima?! Kako mogu zajedno?

Pa je onda nastavio češljat’ po intimi ljudi kojima je ugrađiv’o pločice. I osuđivat’ ih. Sav u čudu, kako je moguće da ljudi, ipak, žive zajedno a po njemu nisu jedni za drugo. On je očekiv’o od nas da mi razumijemo njegov način života, a on nije razumio druge.
Po tuđoj hiljadu.
A po svojoj nijednu.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti