Bila je subota, osmi februar. Dan prije bio je najčuveniji petak u novijoj historiji ove zemlje, onaj kada su gorjele zgrade Predsjedništva BiH i Kantona Sarajevo. Dan poslije, radoznali građani okupljali su se ispred zgrada iz čijih prozora se još dimilo. Kao u scenama apoklipse, svuda naokolo ležali su simboli vlasti, kožne stolice, registratori, komadi printera, monitori i mnoštvo papira.
Papiri i ono što na njima piše oduvijek su me fascinirali, od deklaracija na proizvodima, oglasa zalijepljenih na stubove, preko korisničkih uputstava svih mogućih uređaja, pa do telefonskog imenika, ako nema ništa drugo za čitanje. Čitao sam te subote i pisma građana, ona koja je vjetar raznosio iz demoliranih kancelarija.
Bile su to molbe građana za ogrjev, stipendiju, pomoć u zapošljavanju, za legalizaciju kuće negdje na jednom od bezbrojnih klizišta oko Sarajevu, za pomoć u liječenju ukućana, molbe…
Svako pismo živi je spomenik našeg postojanja. Iza svakog pisma stoji osoba od krvi i mesa, osoba koja voli nekoga, osoba koja ima nade, želje i snove. Ne znam da li su te molbe za stipendijom, pomoći za nabavku lijekova, zapakovane u jeftine smeđe koverte s adresom ispisanom uočljivo lijepim rukopisom, ikada stigle do onih kojima su bile namijenjene. Sjetit ću se ovom prilikom Krležine „Barake Pet B”, priče u kojoj grobari ismijavaju pisma poginulih vojnika, ona koja nikada neće stiće na odredište. Gospodin Sead iz Ustikoline i gospođa Ruža iz ulice Ilije Engela nikada neće dobiti odgovor na svoje molbe. Čekat će poštara, gledati niz put, raspitivati se u lokalnoj pošti, vjerovati da će se jednog dana koverta koja život znači pojaviti u njihovim rukama. Iako su njihove koverte i njihove molbe završile u gomili šuta, njih nikada neće napustiti nada. Nada u obliku koverte. Pismo život znači.
Pisma, ona s kovertom, markicom, pošiljateljem i primateljem su jedna od najznačajnijih tekovina ljudske civlizacije. Ne tako davno zaljubljeni nisu komunicirali putem Facebooka, nego putem pisama. Bila su to posebna pisma, namirisana i posebno ukrašena. Državnici su međusobno razgovarali pismima. Naučnici su se svađali putem pisama. Kako su razmišljali i živjeli veliki ljudi od Gaja Julija Cezara, do Getea i Piccasa, znamo upravo čitajući njihova pisma. Šta će biti kada izdahnu svi naši elektronski uređaji, svi mobilni telefoni sa SMS porukama, HDD diskovi s e-mailovima i kada jednog dana ne bude Facebooka. Na osnovu čega će naši potomci graditi stav o našem vremenu. Možda će „stav” biti luksuz koji neće moći priuštiti ili demode pojava iz nekog drugog, prohujalog vremena. Vremena u kojem je vlastiti stav i pravo da se nešto pita i dobije odgovor, podrazumijevano da se nekome napiše pismo. Iz prohujalog vremena školovanja, iz nekog razloga ostala mi je lekcija iz drugog polugodišta drugog razreda osnovne, predmet „Priroda i društvo”.
Učili smo o pošti, da čiko u unformi nije poštar nego pismonoša, kako izgleda sanduče i kako napisati pismo. Za zadaću smo morali kupiti kovertu i markicu, napisati pravo pismo, pravilno ga adresirati, odnijeti u poštu i poslati. Nikada tu lekciju nisam zaboravio, mada više niti šaljem niti primam pisma. Zadnju razglednicu sam primio 2003. Ili 2004. Djeca danas također ne uče u školama kako poslati pismo, niti će im učiteljica napisati crvenom olovkom jedinicu jer su bili lijeni otići do pošte. Pisma, razglednice i koverte pripadaju nekom drugom, prohujalom vremenu koje mi pomalo nedostaje. Kao i nečija razglednica u sandučetu, stigla s Jadrana.