Adisa Omerbegović Arapović: Doživjela sam nepravdu, zato sam ušla u ring

Piše: Redakcija

Stara misao kaže; ukoliko ne želite da se bavite politikom, politika će se neminovno baviti vama. Da se to ne bi desilo u njenom životu Adisa Arapović Omerbegović odlučila je politički se aktivirati. Profesorica je i prorektorica na Međunarodnom Burch Univerzitetu u Sarajevu, te je višegodišnja učesnica, analitičarka i kritičarka ekonomske i drugih politika u BiH. Od prošle godine je i potpredsjednica SBB-a. U politiku ljudi ulaze iz raznih motiva, šta je bio motiv ženi da se uključi u političke procese zemlje u vrijeme kad je bila apsolutno ostvarena kako na privatnom, tako i na poslovnom polju. Nekoliko krupnih događaja je bilo presudno za to, kaže nam, i dodaje nakon kratke stanke da im je zajedničko to što je na svojoj koži doživjela nepravdu, protiv koje se i danas na sve načine bori.

– Nepravda je najveća bolest našeg društva. Zbog nepravde, više nego zbog neimaštine, ljudi protestuju, štrajkuju, napuštaju zemlju. Prije sedam godina, u sedmom mjesecu trudnoće, dobila sam nezakoniti otkaz na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Nakon što su donijeli odluku, nisu razmišljali o posljedicama po život jedne majke i bebe. Sud me je vratio na posao, ali više nisam željela biti tu. Poslije sam nešto slično doživjela i na jednom privatnom, porodičnom fakultetu, samo zato što nisam htjela raditi nezakonito, izigravati nečiju ikebanu za privatno bogaćenje. Trpjela sam brojne pritiske zato što se javno zauzimam za obespravljene, što kritikujem lošu vlast i nesposobne pojedince. Mislili su da će me ušutkati, kao mnoge druge profesore i intelektualce, a u meni se samo razbuktao ponos i inat. Dobila sam više snage da se borim protiv bahatosti i neznanja. Pogađa me kad vidim koliko mnogo ljudi nema snagu ni način da se izbori za minimum normalnog života. To ne mogu nijemo gledati, zato sam ušla u ring.

Adisa s porodicom

Zašto je na političkoj sceni u zemljama Regije mnogo manje žena nego muškaraca?

– To je samo djelimično tačno. Predsjednica Hrvatske, premijerka Srbije, čak i premijerka manjeg bh. entiteta su žene. Najmanje žena na važnim političkim i rukovodećim funkcijama je kod sarajevskih stranaka. To je nemjerljiva šteta za društvo koje vapi za obrazovanim i poštenim ljudima na odgovornim funkcijama. Ne misim da je to slučajnost, vladajuća stranka svjesno i planirano vraća ovo društvo u 19. vijek, ne priznavajući da imamo hiljade školovanijih, poštenijih i hrabrijih žena od onih koji duže od 20 godina našem društvu, našoj državi i narodu ne daju da se razvijamo i budemo zemlja u koju se dolazi, a ne iz nje odlazi.

Zašto su žene (ako zanemarimo procent onih koje su politički aktivne) i dalje na našim prostorima nezainteresirane za procese odlučivanja, ne žele da se bave niti da razumiju politiku? Također, vrlo često možemo čuti i mladog čovjeka, momka ili djevojku, pred kojima je život, koji tek trebaju da se izbore za svoju egzistenciju, kako ih ne zanimaju politika, izbori…? Koliko žena mora biti hrabra da se upusti u političke vode?

– Ne mislim da je hrabrost presudna. Hrabrije je roditi i podići djecu u ovakvom neredu, nego se zainteresirati za politiku. Mislim da je ključno ko su nam uzori, ko su primjeri političara, jer se prema njima formiraju modeli za cijelu politiku. Kada uzori i primjeri budu uspješni, mladi, nepotkupljivi muškarci i žene, onda će biti mnogo manje gađenja kod mladih i svih drugih spram naših političara i politike.

Kako objašnjavate činjenicu, da je u našem mentalitetu i dalje duboko ukorijenjeno ponašanje, da svaku nepravilnost u društvu korigiramo samo komentarima na društvenim mrežama, pa čak i vicevima. U Francuskoj ili nekoj drugoj razvijenoj zemlji će se, naprimjer, studenti javno pobuniti ukoliko im ne odgovara određeni zakon, druga kategorija će izaći na ulicu i reći; ja se ne slažem s tim, ne želim to, ovo je i moj život…?

– To je duboko pitanje našeg mentaliteta, historije, doživljaja države i vlasti. Mi Bosanci, a posebno Bošnjaci, vijekovima smo bili pod tuđinskom vlašću i to uvijek neke velike i snažne države, i često kažnjavani brutalnom vlašću nekog centra iz kojeg se vladalo, bez obzira je li to Carigrad, Beč, Zagreb ili Beograd. Teška historija nas je naučila da opstajemo samo ako pristajemo na zulum, na nepravdu, na tuđu šapu iznad naših glava. Kada smo konačno dobili svoju državu i svoju vlast, nije se mnogo promijenilo. Političari su nastavili starim metodama, a narod ih jednako veliča, voli ili mrzi, ali se boji države. Ne postoji država da bi služila političarima, a gazila narod, već obrnuto. Moramo shvatiti da smo država mi, narod, da je to naša kuća, pa kad nam se nešto ne sviđa, mi to lijepo očistimo ili zamijenimo. Svako od nas mora najviše cijeniti slobodu – slobodu da govorimo, radimo, da se ne slažemo s lošim, da se udružujemo i protestujemo protiv loših ljudi i lošeg ponašanja. Uvjerena sam da i to ima velike veze s tim ko predvodi državu, da li je vodi na sijanju strahova ili buđenju nade, da li na građenju sukoba ili kreiranju šansi, rješenja i prosperiteta.

Kako definirate moć?

– To je utjecaj. Utjecaj da mijenjate svijet, ljude oko sebe, da rušite ili gradite, okupljate ili tjerate, a karakter osobe određuje za šta će moć biti iskorištena.

Šta je za Vas moćna žena?

– Ona koja ima utjecaj da upravlja svojim životom, da ga čini bogatijim, sretnijim, ljepšim, a onda da to isto radi u svojoj porodici, poslovnom okruženju,  državi. Žena koja mijenja svijet je moćna.

Ratne 1992. godine kao jedan od najboljih učenika i matematičara dobili ste stipendiju i otputovali u Maleziju na studij, te tamo postajete najbolji student ekonomije i doktorirate. Kakva iskustva nosite iz tog perioda?

– To je period mojih najvećih trauma i velikih uspjeha. Imala sam minornu stipendiju od koje nisam mogla pokriti ni osnovne životne troškove, doslovno sam preživljavala zahvaljujući sadaki roditelja mojih prijateljica. Bilo je dana kada mi je obrok bila kriška hljeba i kašika meda. Nakon nekoliko godina bila sam najbolja među 20 hiljada studenata, potom magistrirala, doktorirala i počela voditi finansije milionskog investicionog fonda u Maleziji. Ipak, čežnja za svojom domovinom, roditeljima, sestrom, svojim narodom, vratila me je u Sarajevo.

Čime Vas je Malezija naročito iznenadila?

– Po raznolikosti Malezija mnogo liči na našu zemlju, ali su red, mir i pozitivan mentalitet tog naroda ono što me je fasciniralo. To je postalo dijelom moje vizije države. Malezija je vrlo složeno društvo, tri velike religije, tri rase, tri jezika, mnogo sekti, ali je uređena država raznolikost pretvorila u najveće bogatstvo. Nema nijednog razloga da mi ne budemo isti takvi.

Rođeni ste u Visokom, danas živite u Sarajevu. Koliko često posjećujete rodni grad?

– Vrlo smo često u Visokom. Tu su mi roditelji i sestra s porodicom. Moj muž i ja u Moštru, blizu Visokog, na dedovini, već pet godina pravimo kuću. Ljeta radije provodimo na to malo svoje zemlje, uzgajajući voće i povrće, dajući djeci slobodu kakvu u gradu nemaju, nego na skupim destinacijama.

Osim što ste uspješna žena u svom poslu i političkom i javnom sektoru, porodična ste žena i majka dvoje djece. Šta je ključno za dobru organizaciju u svakodnevici?

– Bilo kakav poslovni uspjeh traži dobru organizaciju vremena. To je jedini resurs koji se ne može nadoknaditi ni na kakav način. Ne dozvoljavam da karijera živi na štetu porodice ili djece. Trenutno smo malo opterećeni kampanjom i izborima, ali obećavam i djeci i porodici da ćemo sve nadoknaditi nakon izbora.

Kojim vrijednostima učite svoju djecu? Na koji način ih učite da ne mogu uvijek imati sve?

– Prije svega sam duboko samosvjesna vjernica pune dvije decenije. Ko slijedi pravi put, nema dilema kod velikih odluka i vrijednosti. Nisam birala da imam izraženu sentimentalnost spram nepravde, pa i svojoj djeci objašnjavam da bilo kakva oholost, pretjerivanje i ovisnost o stvarima, pomodarstvu ili, konkretno igricama, ne treba postati pravilo. Učim ih da pobijede same sebe u svemu što nema dobar ishod za njih, ali i ljude oko njih.

Kako ste upoznali supruga, i šta iz ove perspektive možete reći da je neophodno za srećan i dugovječan brak?

– To je filmska priča. Bila sam članica nekog žirija za pronalaženje mladih talenata u poduzetništvu, a on je bio reditelj cijele te zabave. Jedan pogled, nekoliko riječi i nakon godinu dijelimo račun, kredit za stan i imamo kćerku. Nedavno smo obilježili desetogodišnjicu sretnog, nimalo dosadnog, i osmjesima i rezultatima bogatog braka. Svako ima svoj recept, a ja samo mogu reći da su nerealna i neizgovorena očekivanja, te egoizam, najveći neprijatelji stabilnih veza. Tajna našeg mira je u tome što nema tajni, nema tabu tema i nema problema koji se ne može riješiti. Za to, ipak, treba zajednička vjera u iste ciljeve i vrijednosti.

U kakvoj porodici ste odrasli?

– Stabilnoj, gdje sam svakodnevno pričala s roditeljima o svojim problemima i željama. U 13. godini sam kao jedan od najboljih učenika u Jugoslaviji bila mjesec u Arteku na Jalti, u kampu napredne omladine cijelog svjeta i tada sam shvatila da ne smijem dozvoliti da predrasude i stereotipi ograniče moje napredovanje. Ovo je bila važna spoznaja koja me vodi sve do danas. Kad sam se vratila kući s Jalte, saznala sam da ću dobiti sestru, prvu i jedinu. I to je bilo neobično, kao i mnogo toga u mom kasnijem sazrijevanju.

Je li u vašoj kući otac imao dominantnu riječ ili su o svemu ravnopravno odlučivali i otac i majka?

– Moja mama je bila šefica računovodstva, i danas se sjećam odlazaka u njenu kancelariju i moje spoznaje da je šefica muškarcima. Možda je i to odredilo dio mog karaktera. Tata je bio direktor Centra za socijalni rad u Visokom, a kod njega sam, srećući se s mnogo socijalnih slučajeva, spoznala da svijet nije ružičast i da trebam biti zahvalna za sve što imam. U našoj kući nije bilo ni šefa ni direktora, a nema je ni u mojoj sadašnjoj. Brak je zajednica, a ne preduzeće. Dok se volimo, dok se poštujemo, jedni druge hoćemo razumjeti i pomoći, nema prepreke koja se ne može preskočiti. Ne mislim da spol treba biti osnova za porodičnu ili društvenu hijerarhiju. Osim u predvođenju vojske i namaza, žene moraju biti ravnopravne. To nam naša vjera nalaže.

Djelujete kao snažna i hrabra žena, no, na šta se još nikad niste usudili?

– Sve što želim usudim se pokušati to dostići, ako mi donosi duševni mir i korist za porodicu i zajednicu. Za sve što ne želim, niko me ne može natjerati da radim protiv svojih načela i svoje vjere. Vrlo sam jednostavna u ovim odlukama, ali to nije hrabrost, to je misija.



Sama svoj frizer

Imali smo priliku Vas vidjeti i na crvenom tepihu ovogodišnjeg SFF-a. Na koji način se trudite u moru obaveza ne zapostaviti i tu svoju žensku stranu, taj ženama uvijek zanimljiv modni i beauty svijet?

– Ne trudim se. Uživam u tome. Moja vanjština je odraz mene unutrašnje. Sve u vezi sa sobom radim sama. Čak se i farbam i friziram sama, jer je moj svakodnevni izgled prirodan, ne volim varati ni sebe ni druge. Pošteno rečeno, nemam vremena ni za frizere, ni za manikire, ni uljepšavanje preko granice pristojnosti.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti