Kako se Marquez naljutio na svijet koji ga je počeo oplakivati

Piše: Redakcija

Gabriel Garcia Marquez, najznačajnije književno pero današnjice, ne samo kada je riječ o Kolumbiji, Latinskoj Americi, španskom govornom području, nego o cijelom svijetu, krajem marta završio je u bolnici zbog upale pluća i infekcije urinarnog trakta. Svijet ga je već počeo oplakivati, a oko bolnice u Mexico Cityju, gdje sa suprugom živi već četiri decenije, počeli su se sakupljati novinari. Velikom piscu to se nije nimalo dopalo.
– Jeste li vi ludi? Zašto tu trošite svoje dragocjeno vrijeme. Radite nešto korisno – poručio im je „ljutito“ Marquez.
Svi oni koji su smatrali da je velikom piscu došao kraj, prevarili su se.

Sredinom ove sedmice on je izašao iz bolnice, ali javnost je ostala uskraćena za više informacija. Marquez vrlo rijetko, gotovo nikako ne daje izjave za medije, a posljednje intervjue dao je još osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kakvo je Marquesovo trenutno zdravstveno stanje, nije poznato, no prema onome što se može saznati od njegovih srodnika, nije najbolje, ali ono što njegovu porodicu ljuti jeste da su ga mnogi već bili „otpisali“ i „sahranili“ živog.
– On ima problema s pamćenjem. Ja ponekad plačem, jer se osjećam kao da ga gubim – rekao je novinarima njegov brat.
Brat velikog pisca se ljuti na poluistine koje prate Marquezovu bolest, te vjeruju da mnogi priželjkuju njegovu smrt, smatrajući da će to biti „velika vijest“.

Veličanstvena surovost Kariba

Gabriel Garcia Marquez, međutim, ne mora otići na onaj svijet kako bi postao legenda. On je u legendu ušao ne praveći skandale, ne dižući revolucije, niti je vodio bizarni život čiji bi detalji godinama intrigirali javnost. Ušao je u legendu zahvaljujući svojoj mašti, onoj koja je izašla iz surovosti života običnih ljudi, stanovnika Latinske Amerike. Columbo jeste otkrio dijelove današnje Srednje i Južne Amerike, ali Marquez ju je svijetu otkrio ponovo, pokazavši  njenu do tada nepoznatu dušu, njen kolorit boja, mirisa i ritmova, intenzivno izmiješane u takvoj mjeri da je morala inspirirati stvaranje najvećih klasika moderne knjiženosti kao što je „Sto godina samoće“ ili  „Ljubav u doba kolere“.
– Ako bih mladom piscu želio dati neki savjet, to bi bilo da piše o nečemu što se njemu dogodilo. Uvijek je lakše piscima pisati o nečemu što se njemu dogodilo ili o nečemu što je pročitao ili mu je rečeno. Pablo Neruda u jednoj svojoj pjesmi ima stih koji kaže: „Bog mi pomaže u inovacijama dok pjevam“. Uvijek me uznemiri kada čujem da najbolje od mog rada dolazi iz mašte, dok je istina da niti jedan jedini red u mom cijelom radu nema uporište u realnosti. Problem je u tome što karipska realnost rađa najdivniju maštu – izjavio je Marquez u svom čuvenom „pariskom intervjuu“ iz 1982. godine.
Gabriel Garcia Marquez došao je praktično kao čovjek „niodakle“, s periferije tadašnjeg svijeta, iz najsiromašnijeg dijela ionako siromašne, samo formalno nezavisne Kolumbije. Rođen je četvrtog marta 1927. u mjestašcu po imenu Aracataca, u oblasti pored Karipskog mora. Aracataca je nastala samo nekoliko decenija prije rođenja velikog pisca, kao naselje radnika na plantažama banana.
Velika sreća za književni svijet nastala je 1885., kada je Aracataca, djed slavnog pisca, u nekom vatrenom okršaju ubio drugog čovjeka, te pobjegao i sakrio se upravo u mjesto koje će Marquezu postati inspiracija za čuveni Macondo, grad u kojem se dešava radnja romana „Sto godina samoće“.
Marquez, zapravo, nikada neće priznati gdje se Macondo nalazi, no, prema svemu sudeći, on se nalazi baš u Aracataci, i danas prašnjavom, siromašnom mjestu u kojem, osim crkve, kuće muzeja Gabriela Garcije Marqueza i željezničke stanice, nema ništa vrijedno spomena. Ali, upravo su ta tropska žabokrečina, njeni ljudi, polja banana i kratka, ali burna, krvava historija bili inspiracija za jedno veliko djelo – najveći i najznačajnji roman 20. stoljeća. Macondo je bila plantaža banana u tom kraju, upravo ta riječ na bantu jeziku znači „banana“.
– Ja osjećam Latinsku Ameriku u svakoj njenoj zemlji, ali se ne mogu osloboditi nostalgije prema svojoj domovini, Aracataci. Kada sam se jednom u nju vratio, otkrio sam da između nostalgije i realnosti stoji sirovi materijal za moj rad – kaže Marquez.
Roditelje neće poznavati do svoje osme godine i odgajat će ga baka i djed s majčine strane. Djed je bio veteran građanskog rata i liberal, čovjek koji će malom Marquezu usaditi ljubav prema knjizi, ali i oblikovati njegov buntovnički, socijalistički i antiimperijalistički duh. S druge strane, njegova baka mu je pričala fantastične priče o demonima i čudovištima iz kuće kao da su nešto sasvim normalno i realno.
Rano djetinjstvo provedeno između te dvije simpatične, prijateljski nastrojene krajnosti, oblikovat će kasniji književni pravac Garcije Marqueza, poznat kao „magični realizam“. Scena iz „Sto godina samoće“ u kojoj makedonski mudraci pored prozora prolaze na letećim ćilimima, taj specifičan način razmišljanja veoma dobro objašnjava.
– Je li zaista misliš da je taj leteći ćilim nešto posebno – „objašnjava“ otac Bunedija svom sinu.
No, Marquezovi roditelji nisi bili previše oduševljeni sinovom maštom. Otac, inače ugledni farmaceut, bio je šokiran kada mu je sin izjavio da ne želi biti ni ljekar ni advokat nego novinar. Onda ćeš jesti papir – poručio je otac sinu.

Pisac, sasvim usput
Zanimljivo, Marquez sebe nikada nije titulirao kao književnika, nego kao novinara koju je tu i tamo napisao poneku knjigu fikcije. „Kletva“ njegovog oca zaista je djelovala sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mlada porodica Marquez, Mercedes i tek rođeni sin, živjeli su veoma oskudno, jer novinar Gabriel nije odustajao od namjere da napiše svoje mega djelo „Sto godina samoće“. Knjigu je pisao punih pet godina i 1966. supruga je bila prisiljena založiti svoj fen za kosu i kućnu grijalicu, kako bi kopiju knjige poslala izdavaču u Buenos Aires. Izdavač je prvo izdanje štampao u 800 primjeraka, koji su rasprodati u samo nekoliko dana. Legenda je rođena.
U narednim godinama knjige Gabriela Garcije Marqueza prodat će se u desecima miliona primjeraka, a njegova riječ će se poštovati i tražiti i izvan književnih krugova. Uvijek politički nestabilna Kolumbija, rascijepljenja između ljevičarske gerile i Americi naklonjene vlade, u Marquezu je često tražila čovjeka pomirenja, a on sam često je morao pregovarati o puštanju talaca, svakodnevici u ovoj zemlji. No, uvijek je bio na oprezu u odnosima i s ljevicom i s vladajućom kolumbijskom desnicom. Kada dođe u svoju rodnu Kolumbiju, vozi se u blindiranom autu i ima naoružanu pratnju. Marquez, iako voli svoju zemlju više nego išta drugo, veoma dobro poznaje i ono njeno drugo, opasnije lice.
Godine 1982. Marquez će dobiti najveće priznanje koje jedan pisac može dobiti, Nobelovu nagradu za književnost. U obrazloženju stoji da je nagradu dobio „za svoje romane i kratke priče, u kojima su fantazija i realnost kombinirane u bogato komponiranom svijetu imaginacije, reflektirajući život na Kontinentu i njegove konflikte“. Marquez je dobro znao šta to znači. Nobelovu nagradu, zapravo, nije dobio on, nego cijela književnost i cijeli Kontinent, cijela kultura u kojoj se ljudska snaga i želja za životom isprepliću s boli i tragedijom naroda koji se bori za slobodu. Gabriel Garcia Marquez, kojeg smatraju univerzalnim ambasadorom Latinske Amerike, otvorio nam je prozor u taj nevjerovatni svijet boja i ljudskih sudbina, tako zlokobno blizak i sličan današnjem životu u Bosni i Hercegovini.
Cartagena: Inspiracija za Marqueza
Grad Cartagena smješten je na sjeveru Kolumbije, ima nešto manje od 900.000 stanovnika i u prošlosti je bio uporište karipskih gusara. Njegove prelijepe ulice i kolonijalne građevine i danas oduzimaju dah. Cartagena je inspirirala i Marqueza, koji je kao mladić tamo živio kratko, tokom 1940. godine. Radnja gotovo svih njegovih djela odigrava se upravo u tom čudesnom gradu.
– Sve moje knjige imaju korijen u Cartageni – rekao je jednom slavni pisac.
Turisti slijede i „Marquezovu rutu“, a rado posjećuju i njegovu „crvenu kuću“, jednu od najljepših i najčuvenijih kuća Južna Amerike.

Marquez o moći i moćnima
Iako je bio u dobrom odnosima s mnogima utjecajnim političkim figurama, poput Clintona ili kralja Španije, Marquez nikada nije volio moćne i silne.
– Što više moći imate, teže je razaznati ko vam laže a ko ne. Kada dostignete apsolutnu moć, gubite kontakt s realnošću i to je najgora vrsta samoće koja postoji. Veoma moćna osoba, diktator, okružen je interesima i ljudima koji ga žele izolirati od realnosti, sve rade da ga izoliraju – rekao je Marquez prije 22 godine.

Castro: Samo dobar prijatelj

Marquez ima mnogo prijatelja, ali najkontroverznije prijateljstvo je s bivšim kubanskom vođom Fidelom Castrom. Kada bi Castro na listu državnih neprijatelja stavio nekog uglednog kubanskog intelektulca ili ga zatvorio, na scenu bio stupio Marquez, koji bi s najpoznatijim svjetskim diktatorom pregovarao o puštanju. Prema nekima, Marquez je iz Castrovog zatvora oslobodio blizu 200 ljudi, mahom pisaca i novinara, a mnogima je pomogao da napuste Kubu. Mnogi su mu to zamjerali, kako ljevičari, tako i Castrovi protivnici.
– Ja znam koliko daleko mogu ići s Fidelom. Ponekad on kaže: „Ne“. Ponekad kasnije on dođe i kaže mi da sam bio u pravu – opisuje Marquez ovo čudno prijateljstvo.
Zbog prijateljstva s kubanskim diktatorom Marquezu je često bila uskraćivana viza za SAD, ali ga je „pomilovao“ predsjednik Clinton, kojem su se Marquezove knjige veoma dopadale.

Marquez o vanzemaljcima

 

Godine 1969. Marquez je dao svoj možda najneobičniji intervju, gdje je odgovarao na pitanja o eventualnom postojanju vanzemaljaca. Rekao je da vjeruje u njih.
–  Sada se dešava da čovječanstvo nije u stanju shvatiti mudrost alhemičara koji su laboratorij shvatali kao kuhinju pronicljivosti i sada smo u milosti reakcionarne nauke čiji dogmatizam ne može pojmiti ništa što ne stoji u staklenci. Oni su regresivni naučnici koji poriču postojanje Marsovaca, jer ih ne vide, bez da se zapitaju da li bi Marsovci mogli biti mikrobi koji bi nam mogli objaviti rat u našim tijelima.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti