Bekim Sejranović: Moje prvo savjetničko iskustvo, kakvo li ćete mi drugo podariti

Piše: Redakcija

Otkad znam za sebe čitao sam sve što mi dođe pod ruku, a pamtio uglavnom same gluposti, detalje, nikom bitne podatke, pretvarajući ih u začetke prljave mašte koja će se s vremenom razviti u čudovište respektabilnih dimenzija.
U svakom časopisu imao sam omiljene rubrike, ali, ipak, broj jedan bila su mi pisma čitatelja i davanje savjeta od neke psihologinje, filozofa, etičara. Te rubrike zvale bi se “U povjerenju”, “Između nas”, “Pitajte slobodno”. Nisi znao ko je veći idiot: jadnici što pitaju, pamenjakovići što odgovaraju ili mi, papci, što to s nasladom čitamo.

Prije dvije-tri godine dobio sam ponudu od jednog hrvatskog tjednika, sumnjive kvalitete, blago rečeno, da odgovaram na pisma čitatelja. Rubrika se zvala “U povjerenju”.
Davati debilne odgovore na kretenska pitanja i još ti plate, san snova. A već sam se jednom zarekao: nikad više za novine.

Prvi dead line se približavao, a ja nijedan mail s pitanjem nisam dobio. Pomislim kako bi bilo da se prisjetim nekog pisma koje sam davno čitao i onda da odgovorim na “svoj” način? Trebalo mi je “najžešće” pismo čitatelja koje sam ikad pročitao. Nije mi trebalo mnogo da se sjetim pisma iz sarajevskog „Svijeta“ iz osamdeset četvrte u kojem je neki tip pisao kako ima djevojku i skupa su već dvije godine, ona je nevina, a sada bi da stupe u intimne odnose. Problem je duljina njegovog spolnog organa: 45 cm u krutom stanju. Kada sam to pročitao, bio sam na pragu puberteta. Uvijek prisutno pitanje bilo je: Je li mi dovoljno velik? A ovaj tip ima problem jer mu je prevelik. Plašilo ga je kako će djevojka reagirati kad vidi tog mesnatog monstruma ukrućenog. Odgovor “savjetnika” bio je mlitav: pokušajte otvoreno porazgovarati, nemojte je stavljati pod pritisak, maženje, povjerenje, sačekajte malo i takvi šupljaci. Otvoreno razgovarati?! S pola metra čune?

Uglavnom, napišem to pismo, a i odgovor u velikom stilu. Taj odgovor bio je “ambivalentan”, možda mrvicu brutalan ako bi ga se ozbiljno shvaćalo, ali ko danas štampu shvaća ozbiljno? Meni se sve skupa, pismo i moj odgovor, činilo kao simpatična zafrkancija, ali urednik… :

– Ako već izmišljaš, daj neku normalnu priču: “Muž me vara s najboljom prijateljicom”, ili “Muž me tuče, siluje, pa zatim plače”, to su problemi, a ne te pizdarije… pa, dajte molim vas, mi smo ozbiljan sedmičnik.

Uvjeravam ga da je pismo istinito, on mi ne vjeruje, kunem se da je istinito, on opet ne vjeruje, šaljem ga u na ono mjesto od 45 cm i kažem da ili mi ima vjerovati ili nek’ mi da otkaz.

I napokon, izašao je i taj broj s “U povjerenju – odgovara vam poznati pisac”- i moj vlastoručni potpis i njuška. Pismo od desetak rečenica potpisano s “M.K. ” i odgovor preko cijele stranice.
Sljedeće sedmice dobio sam mail od T.K.-a iz Zenice. Iz KP Doma Zenice.
Čovjek piše da je i on imao sličnu situaciju i da nije imao koga pitati pa je pisao različitim časopisima, ali nikad nije uspijevalo, iako je radio tačno kako su mu savjetovali. Zbog zadnjeg “savjetnika” je i završio u Zenici.

– Probat ću i tvoj recept kad izađem -pisao je. I za kraj dodao kako se nada da će upaliti. Za moje vlastito dobro.

Šta li se dogodilo? – zanimalo me. A i plašilo. No, ubrzo sam ionako dobio otkaz zbog “slabe čitanosti” i sve zaboravio.

Nakon pola godine neko mi je u kasnu večer pozvonio na vrata. Otvorio sam i prije nego sam uspio išta reći čuo sam: – Đe si savjetnik?!- i traas! Palicom po glavi.
Nikada više ništa za novine.

Bekim-Sejranovic

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti