Ne tako davno, spas od problema tražen je na dnu čaše i tuga liječena alkoholom. Alkohol jeste opasan, jeste štetan, no ni blizu onoliko koliku štetu čini nova epidemija koja trese svijet. Danas se spas traži u tabletama protiv tuge i bola. Smrt su nekada prodavali dileri, danas je prodaju ljekari u bijelom…
Kao nikada prije, okruženi smo uređajima i mehanizmima, koji bi nam trebali poboljšati kvalitet života, učiniti nas otpornijim na prirodne nepogode i druge nevolje. Putujemo brže, bolje se hranimo i živimo iza utopljenih zidova, između kojih se nagurala elektronika koja danas život znači. No, iako je danas lakše živjeti nego u 18. stoljeću, život u visokotehnološkom svijetu ima svoju cijenu i nju plaća naše zdravlje. Mi, potomci lovaca iz afričkih savana, nismo dizajnirani za ovako brz, stresan život u kojem se događaji odvijaju filmskom brzinom, mnogo brže nego što naš mozak može registrirati i podnijeti. Pisali smo nedavno o stresu, zaključivši da on na organizam djeluje poput bombe, a posebno teško razarajući naš mentalni sklop, naše živce, našu psihu i sve ono povezano s njom.
Obični ljudi, oni koji dahću pod teretom obaveza, briga i čiji duh i tijelo razara stres, suočeni su s cijelim cunamijem savjeta kako se boriti protiv užasne svakodnevice. Na svakom koraku su savjeti kako odabrati hranu koja opušta, kako uživati u malim stvarima i slično. No, i pored toga pamet prosječnog čovjeka iz 2014., i njegove nervne ćelije na okupu drži hemija u vidu tableta, antidepresiva i drugih, u suštini opijata. Statistike su porazne. Prema tvrdnji uglednog TIME -a, polovina zaposlenih Amerikanaca ovisna je o antidepresivima.
– Medikalizacija tuge i bola dosegnula je bizarne razmjere. Biološke nuspojave antidepresiva, poput debljanja i mučnine, dobro su dokumentirane, psihološki i interpersonalni učinci u velikoj mjeri su ignorirani ili poricani. No, čini se da su oni alarmantno uobičajeni… Nuspojave kao što su emocionalno tupilo i smanjenje brige za druge veliki su razlog za zabrinutost. Naše istraživanje pokazalo je da ljudi nisu obaviješteni o ovim učincima kada im se propisuju lijekovi. Naši nalazi, da se više od trećine ljudi osjeća suicidalno zbog uzimanja antidepresiva, ukazuje na mogućnost da su ranije studije potcijenile problem – kaže John Read s Instituta za psihologiju Univerziteta u Liverpoolu.
Prema studiji koja je provedena u Liverpoolu, a kako prenose hrvatski portali, više od pola ispitanih, onih kojima su propisani antidepresivi, u dobi između 18 i 25 godina prijavilo je suicidalne osjećaje, 62 posto poteškoće sa seksom, 60 posto emocionalno tupilo, 52 posto osjećaj da nisu svoji, 42 posto smanjenje pozitivnih osjećaja, 39 posto smanjenje brige za druge, a 55 posto povlačenje u sebe. No, s druge strane, čak 85 posto ispitanika potvrdilo je da su im lijekovi pomogli da ublaže depresiju.
Bilo kako bilo, antidepresivi i tablete za smirenje mijenjaju lice svijeta u kojem živimo, sviđalo se to nama ili ne. To novo lice je tužno lice.
Ž4 = Prozac: Đavo i božanstvo u jednom
Prije tačno 27 godina, u maju 1987., na tržište je došlo njegovo veličanstvo Prozac, kralj antidepresiva, jedan od najpopularnijih i najkontroverznijih lijekova našeg doba. Doduše, prije nego što je zvanično pušten na zahtjevno američko tržište, godinu je bio u testnoj fazi na belgijskom tržištu. Tokom prvih dvadeset godina njegovog postojanja koristilo ga je čak 54 miliona ljudi. Mnogima od njih, Prozac, stručnim nazivom Fluoksetin, možda i nije trebao, no prema ljekarskim preporukama su ga počeli uzimati.
– Marketing ga je učinio modernim lijekom. Tada nije bilo mnogo depresivnih ljudi. Fluoksetin je bio prodavan kao lijek za podizanje raspoloženja. Tobože je donosio pozitivan stav prema životu. A kome se to ne bi sviđalo? Uspjeh Prozaca katapultirao je cijelu porodicu lijekova povezanih sa serotoninom na vrh top liste najbolje prodavanih supstanci. Tužna stvar je da se Lillyjev originalni plan za distribuciju Fluoksetina kao lijeka za smanjenje tjelesne težine nije čak ni trebao razmahati, jer se Prozac već bio razvio u blockbuster kao antidepresiv – kaže John Virapen ( 71), penzionirani menadžer kompanije “Eli Lilly”, firme koja je stvorila Prozac i na njemu zaradila milijarde.
Samo u prvoj godini tržišnog postojanja Prozaca, kompanija koja stoji iza njega je zaradila 350 miliona dolara. Priča o vrtoglavom uspjehu Prozaca, priča je zapravo o korupciji, lažima i izmišljanju problema tamo gdje ih nema. U svojoj knjizi „Popratna pojava – smrt”, Virapen otvoreno priznaje da je podmitio jednog švedskog profesora kako bi progurao registraciju lijeka u Švedskoj. Lijek tamo nije prošao zbog previsoke cijene.
Zanimljivo, Prozac je trebao, zapravo, biti lijek protiv debljine, no zbog kompliciranih procedura “Ely Lilly” ga je registrirala kao antidepresiv, računajući da će se potrebna „papirologija” riješiti usput. Prozac je, zahvaljujući agresivnom marketingu vrlo brzo ušao u popularnu kulturu, u medije i na film. Godine 1994. pojavila se kultna knjiga „ Prozac Nacija” autorice Elizabeth Wurtzel, koja je preko noći postala bestseler. U ovoj svojoj autobiografji Wurtzel stanje svog duha opisuje kao “kompjuterski program negativnosti… odsustvo volje, odsustvo osjećaja, odsustvo odgovornosti, odsustvo interesa” .
Zatim je došao spas i „izbavljenje” u vidu svemoćnog lijeka.
– Probudila sam se jednog jutra i zaista shvatila da želim da živim. Bio je to ogrtač depresije koji je spao s mene, onako isto kao što se magla podiže iznad San Franciska kako dan odmiče. Da li je to bio Prozac? Bez sumnje – pisala je prije dvadeset godina Elizabeth Wurtzel.
Hvaljen prije dvadeset godina kao čudo od lijeka, danas je često osporavan i proglašavan „zloduhom” farmaceutske industrije. Mišljenja o njemu su i dalje podijeljena, za jedne on je veoma štetan zbog brojnih nus pojava koje izaziva, za druge on ne pomaže ništa više od dobro osmišljenog placebo efekta. Sumnju u korisnost valijuma izrazio je i jedan od njegovoih tvoraca John Virapen. On u svojoj knjizi tvrdi da je prije puštanja na tržište lijek testiran samo na 286 ljudi. Ovaj penzionirani farmaceut vjeruje da se niko nikada nije izliječio od depresije, zahvaljujući Prozacu.
– Činjenicu da se, zapravo, niko ne osjeća bolje od Prozaca, Eli Lilly zna od 1984. godine. Dapače, predsjednik Eli Lillyja, Sidney Taurel, osjeća se tako nedodirljivo da je svojedobno javno izjavio da lijekovi nemaju aposlutno nikakvog učinka na 50 posto onih koji ih piju. I pored sumnji doktora John Virapena, Prozac se i dalje odlično prodaje.
Ž4 = Lexilium ili Apaurin nacija
U oktobru 2012. godine Radovan Karadžić je u svojoj haškoj ćeliji primio vjerovatno najzanimljiviju pošiljku u svom životu. Nakon što se ovaj psihijatar, pjesnik i ratni zločinac požalio na „duševne boli” koje mu stvara teška optužba, jedan je građanin ovom monstrumu poslao kutiju čaja od kamilice i pakovanje Lexilijuma, te kratko popratno pismo.
– Doktore Karadžiću, duboko me ganula Vaša izjava u kojoj ste naveli da vas je svaka bačena granata na Sarajevo potresla. Koristim ovu priliku da vam pošaljem dar koji će ublažiti Vašu potresenost. Živi bili – poručio je građanin Sarajeva najpoznatijem stanovnišku haških ćelija.
Farmaceutska industrija mora do smrti biti zahvalna Karadžiću i njegovim koalicionim partnerima čiji je sistemski, predani rad na razvlačenju pameti građana ove zemlje, što traje već pune 24 godine, stvorio posao iz snova za trgovce antidepresivima. Ratne traume koje se ne zaboravljaju, opća društvena nepravda, korupcija na svakom koraku, apsolutna nesigurnost posla i rastuća nezaposlenost, prezaduženost, politička nesigurnost, sve to građanima BiH u šake gura tone antidepresiva svake godine.
– Na osnovu podataka o uvozu, kao i onih koje nam dostavljaju domaći proizvođači medikamenata, samo potrošnja antidepresiva za četiri godine, od 2009. do 2013., iznosila je otprilike dva posto od ukupne potrošnje lijekova u BiH. Tokom 2012., na ove lijekove potrošeno 10,5 miliona maraka”, izjavila je prošle godine Tatjana Ponorac iz Agencije za lijekove BiH.
Godišnje se u BiH propiše stotine hiljada antidepresiva. Ako Amerikanci bez mnogo zazora sebe nazivaju „Prozac nacijom”, onda smo mi „Apaurin nacija” ili „Lexilium nacija”, kako je glasio naslov teksta naše urednice objavljen prije godinu. Svaki građanin BiH mjesečno u prosjeku troši više od 70 maraka na antidepresive. Kako ova zemlja tone sve više u haos, tako proporcionalno raste i korištenje tableta, sredstava za čuvanje pameti u jednom komadu. Jedino one, prosječnog građanina ovih prostora, prezaduženog i sluđenog politikom, drže na okupu. Iako antidepresivi i mogu pomoći u određenom trenutku, dugoročno stvaraju mnogo veće nevolje.
– Pokušavam da se skinem i da ih prestanem piti, jedan dan ga ne uzmem i jednostavno hvata me panika, grčevi u stomaku, povraćanje, teško disanje, grčenje nožnih prstiju, hvatanje grčeva vilice. Jednostavno, dođe mi da ne mogu da pričam, da izgovorim nijednu riječ.
Uz Lexaurin povremeno, recimo vikendom, konzumiram i alkohol. Uz loše jutarnje panične mahmurluke koristim Lexaurin. Sada sam povećao dozu na šest miligrama pošto tri miligrama ujutro popijem i poslijepodne me opet hvataju panike, želučana nervoza i grcanje, što sam naveo prije. Nisam se obraćao doktoru u vezi s mojim stanjem niti psihijatru, jednostavno me stid. Možete li vi da mi pomognete – kako da se skinem s Lexaurina, pošto sam primijetio da sam postao ovisnik. Inače, koristim ga šest godina – molba je čitatelja jednog domaćeg portala upućena ljekaru od kojeg se očajnički traži pomoć.
Koliko, zapravo, antidepresivi pomažu i da li pomažu uopće, globalno je pitanje, na koje domaći ljekari, čak i kada iz najbolje namjere propisuju antidepresive, jednostavno ne mogu dati odgovor. Pitanje je samo da li sve dublja kriza u koju tone BiH uzrokuje sve veću potrošnju Apaurina, Lexilijuma, Zolofta ili Alprazolama ili nekontrolirana upotreba ovih sredstava stvara naciju apsolutno otupjelu na bol, naciju kojoj je sve svejedno, čak i kada joj razvlače pamet do granice pucanja. I kada sve pukne, pomoći će već neka tableta. Bar se tješimo da će tako biti.
Cjelokupan čalan pročitajte u 897. briju magazina Azra