Posljednjih dana Region su pogodile nezapamćene poplave. U isto vrijeme i na istom mjestu Balkan doživljava eksploziju solidarnosti ljudi, naroda, gradova i država. Šta je solidarnost? Gdje ona leži u nama i koliko je ona bila i jeste bitna za opstanak ljudskog roda u cjelini?
Voz je krenuo, no stao je naglo, nakon samo nekoliko sekundi. Iako nisam dobro govorio njemački, tokom prvog mjeseca života u Beču uspio sam razaznavati šta je obično govorio glas iz razglasa bečkog U-Bahna. Ovog puta glas je rekao nešto drugo, nešto što nikako nisam razumio, nešto čega sam se plašio. Pitao sam najbližu osobu u kupeu voza šta se, zapravo, desilo i zbog čega smo tako naglo stali. Mlađa saputnica kazala mi je apsolutno mirnim tonom glasa da je vjerovatno neko pao na šine. Pitao sam dalje da li je taj „neko” poginuo? Djevojka, vjerovatno studentica, kratko i nedvosmisleno odgovorila je: „Da”.
Niti ona ni bilo ko od drugih, prisutnih putnika bečke podzemne željeznice nisu izašli na peron da vidi šta se, zapravo, desilo s nesretnim čovjekom, koji je iz samo njemu poznatih razloga pao na šine napunjene milionima volti struje. Kroz prozor vagona mogao sam vidjeti bolničare hitne pomoći – spasioce koji su došli užurbano i na nosilima odnijeli tijelo nesretnika u nepoznatom pravcu, vjerovatno u mrtvačnicu. Nekoliko sekundi kasnije, voz je krenuo, kao da se ništa nije desilo i sve je bilo zaboravljeno u trenutku.
I danas, devet godina nakon ovog događaja, proganja me misao zbog čega ljudi nisu reagirali na bilo koji način kada su saznali da se jedan ljudski život gasi.
Je li u pitanju bilo uvjerenje tih ljudi da se ništa ne može uraditi ili da će se neka od službi te odlično organizirane države već pobrinuti za čovjeka na šinama smrti? Ili jednostavno niko tim mladim ljudima, svjedocima nesreće, nikada nije rekao da se treba pomoći čovjeku u nesreći ili se osvrnuti na onoga ko pati i kojem je potrebna pomoć.
– Svoju nelagodu mladi ne znaju opisati, jer su već dosegli onaj stepen emotivne nepismenosti kad ne mogu više prepoznati svoje osjećaje, prije svega ih ne znaju nazvati svojim imenom. Uostalom, kako uopće nazvati to ništavilo koje ih prožima i guši – kaže italijanski filozof Umberto Galimberti, koji tvrdi da većina mladih u sebi nema osjećaj koji funkcionira prema izgradnji vlastitog „ja”, što se očekivano reflektira u odnos prema sebi samom.
Mrtav čovjek? Pa šta?
Niko tim mladima možda nikada nije spomenuo pojam solidarnosti i koliko je on bitan u funkcioniranju ljudske zajednice i opstanku pojedinca u svijetu koji ne trpi slabe.
Da li solidarnost s nama rađa ili se solidarnost uči tokom života, kao što se uče maniri, hodanje, ples ili pisanje?
Vjerovatno je solidarnost kombinacija onoga što je u nama, onoga što smo dobili naslijeđem, poput temperamenta i onoga što smo naučili od sredine u kojoj smo rasli. Neka društva stimuliraju solidarnost, dok druga solidarnost označavaju nepotrebnom ili zastarjelom. Živimo u vremenu neoliberalnog kapitalizma, u životnoj filozofiji konzumerizma, gdje je novac božanstvo, a potrošnja religija. U takvom poretku stvari čovjek nema potrebu da traži pomoć od drugih ljudi, on sve potrebno kupuje na tržištu. Od kriminalaca ga štite alarmi, nadzorne kamere i plaćeni zaštitari, od nesreća spašava osiguranje života i imovine, od bolesti privatno zdravstveno osiguranje, od starosti ušteđevina i starački dom. Čovjek koji ima dovoljno novca nema čak ni potrebu za najobičnijim razgovorom s drugim čovjekom. Ili nam se bar tako čini.
No, šta ako unesrećeni čovjek nema novca? Neoliberalni kapitalizam, onaj koji je na svjetsku scenu ustoličila Margareth Thathcher, ne nudi preveliku alternativu. Ovo je svijet u kojem traje neprekidna borba između individualaca, gdje pobjeđuju najjači.
– Ne postoji društvo. Postoji živa tapiserija muškaraca, žena i naroda… Ljepota te tapiserije i kvalitet naših života zavisit će od naše odgovornosti za nas same i svako od nas je spreman da se okrene koliko može i pomogne one koji nisu imali sreće – smatrala je gospođa Thatcher.
Međutim, nije bila u pravu. Društvo itekako postoji, a održavaju ga intenzivne međuljudske veze. Ljudi komuniciraju, razmjenjuju ideje i pomažu jedni drugima kad ih zadesi manji problem ili veća neprilika. Zboge čega to ljudi rade? Zbog čega pomažu jedni drugima, iako od toga nemaju direktnu, materijalnu korist. Najvažnije pitanje u ovom fenomenu jeste: Jesmo li solidarni zato što smo ljudi ili nas solidarnost čini ljudima?
Izgleda da je solidarnost, ipak, ono što čini okosnicu društva, civilizacije i što čovjeka čini čovjekom, a ne vukom.
“Solidarnost je osnovni princip ljudskog suživota, osjećaja grupa i pojedinaca da pripadaju nečem zajedničkom”, glasi odlična njemačka školska definicija solidarnosti.
Odrasli smo s tezom da je „rad stvorio čovjeka”, no rijetki od nas imali su priliku da čuju kakav je to zaista bio „rad” i na čemu se temeljio. Treba znati da su prvi ljudi, oni koji su tumarali savanom, bili veoma ranjivi na bilo koju opasnost koja im je prijetila, bilo da je riječ o opasnim životinjama, vremenskim neprilikama ili drugim, neprijateljskim ljudskim grupama. Bilo je vrijeme bez gradova, trgovina hrane i lijekova, vrijeme kada se prvi čovjek mogao samo pouzdati u sreću i druge pripadnike horde. Slabe grupe su propadale, a opstajale one druge, čiji su pripadnici bili jače povezani i pomagali jedni druge. Solidarnost među ljudima davala je šansu da prežive, iako su bili slabi, bolesni ili povrijeđeni. Članovi grupe su se na neki način brinuli o onima koji se nisu mogli loviti ili ratovati. To je bio potpuno novi momenat u životinjskom svijetu, momenat koji će promijeniti lice Zemlje.
Zajednice prvobitnih ljudi koje se se brinule za svoje slabije ili starije članove su rasle, širile svoju teritoriju i primitivni imetak, te tako opstajale, a opstajala je i cijela ljudska rasa. Prvobitnog čovjeka od fizičkog nestanka nije spašavala ni kora velikog mozga i mogućnost analitičkog razmišljanja, ni evolucija šake sposobne da koristi oruđa, ni uspravan hod. Spasila ga je solidarnost drugih članova grupe bez čega bi bio beznadežno izgubljen. I danas niti jedan čovjek nije otok u moru i ne može opstati sam. Društvena grupa u kojoj nema solidarnosti prestaje biti ljudska zajednica, ona postaje gomila međusobno neprijateljski nastrojenih primata. Patološki individulizam koji se uvozi iz Amerike samo je marketinški trik.
Solidarnost: Izum 19. stoljeća
Solidarnost kao naučni i sociološki pojam je relativno novijeg datuma i pojavljuje se tek u vrijeme Francuske revolucije. Sama riječ „solidarnost” dolazi iz francuskog. Biblija ne spominje solidarnost kao posebnu kategoriju, a maksima „Ljubi bližnjega svoga” nije humanistički usmjerena. Sve do prije 150 godina, do trenutka kada je Švicarac Henry Dunant bio svjedok krvave bitke između Francuza i Italijana, što ga je potaklo da osnuje Crveni Križ, u slučaju neke nevolje bili biste prepušteni sami sebi. Da ste nekim slučajem bili stanovnik Lisabona 1755., svjedočili biste jednom od najsmrtonosnijih zemljotresa svih vremena sa slikama koje su danas nezamislive. Stanovnici su umirali na ulicama, a lopovi su pljačkali i mrtve i njihove domove. Solidarnost je tada bila nepoznat društveni običaj. Ona će se pojaviti kao „izum” lijevih političkih ideja 19. stoljeća, koje će solidarnost prepoznati kao uspješan model za ozdravljenje ljudskog društva, onog koje je srljalo u opće otuđenje i sebičnost te gomilanje bogatstva. Socijalno, zdravstveno i penziono osiguranje na osnovu generacijske solidarnosti, koje je u praksu uveo njemački kancelar Bismarck, kao i besplatno školovanje, stanovi za siromašne i pomoć ranjenima i unesrećenima, sve su to ideja i tekovine 19. stoljeća.
Bosna i Hercegovina je od 1945. do 1990. živjela u sistemu koji je bar formalno preferirao solidarnost među ljudima. Danas je solidarnost zamijenjena nečim drugim, zamijenjena je tržišnim zvjerinjakom u kojem ili imate ili nemate. Ili opstajete ili nestajete. Tako smo se vratili u paleolit.
– Za vrijeme SFRJ solidarnost se podrazumijevala, shodno “od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama”, logici. A onda smo, najednom, postali solidarni samo s pripadnicima svog naroda. Tamo gdje su nekoć bili susjedi vidjeli smo neprijatelje. Ono što smo pola vijeka zajedno dizali valjalo je spaliti. A poslije rata, stiglo neko čudno vrijeme. Novi ideolozi objasnili su nam da su oni koji nemaju i kojima fali, zapravo, društveni paraziti, da su sami krivi za to što ih je snašlo. Došlo neko vrijeme u kojem su nam solidarnost pokušali predstaviti kao podsticanje nerada, kažnjavanje uspješnih i prepreku na “putu dinamičnog razvoja”. Kada je sve to prošlo, svakome je opet bilo jasno da imamo samo jedni druge. Saglasan sam: znam ja nas, stipu ti nas. Ali Brisel je daleko, a komšija blizu – piše Andrej Nikoidis u svojoj kolumni koja se bavi fenomenom naglo probuđenje solidarnosti među narodima ex-Yu država čiji se građani zajednički bore protiv poplava.
Poplave koje su sredimo maja 2014. uzrokovale pravu materijalnu i humanitarnu katastrofu, pokazale su i da je ljudska solidarnost mnogo jača, efikasnija i konkretnija od korumpiraih, slabih institucija neoliberalnih država nastalih raspadom Jugoslavije. To ne treba da čudi ako se zna da je društvo kao mehanizam za preživljavanje grupa i pojedinaca, mnogo stariji od države kao uslovno nametnute tvorevine, sistema za kontroliranje masa, teritorija i resursa. Solidarnost je stub postojanja i opstanka ljudskog roda, a da je tako, uvjerili smo proteklih dana. Kada nestane solidarnosti, nestat će i ljudi i civilizacije. Velika humanost koju su građani ispoljili pomažući unesrećenim pokazuje da se to uskoro neće desiti.
Kardinal Marx i solidarnost
Papa Franjo po mnogo čemu je neobičan papa, pa i po tome što je prvi priznao istinu koja se dugo krila. Lijeve političke ideologije zapravo su bazirane na kršćanskim vrijednostima, kao što je solidarnost među ljudima. Mnogi u Katoličkoj crkvi neće se saglasiti s Papom, ali neki crkveni visoki zvaničnici priznaju da je Karl Marx zaista bio u pravu. Jedan od takvih ljudi se također zove Marx, ali Reinhard Marx i minhenski je nadbiskup. On slovi za najpoznatijeg crkvenog tumača i „branitelja Marxovog ‘Kapitala'”.
Gulaš komunizam
Države bivšeg istočnog bloka bile su samo na papiru demokratske i „narodne”. No, svakodnevni život u njima, iako ispunjen siromaštvom, strahom i lošim ruskim automobilima, odisao je međuljudskom solidarnošću. Ni Mađarska nije bila izuzetak.
– Ono čega se najviše sjećam bio je sveprisutni osjećaj zajedništva i solidarnosti, duh koji tako nedostaje današnjoj Britaniji i koji tako nedostaje današnjoj Mađarskoj. S minimalnim razlikama u prihodima i materijalnim dobrima, ljudi su se zaista cijenili na osnovu onoga što su bili kao ljudi, a ne na osnovu onoga što su posjedovali – izjavila je 2002. za “Guardian” mađarska novinarka Zsuzsanna Clark.
Rudarska solidarnost
Godina 1985. bila je katastrofalna za radnički pokret u Velikoj Britaniji. Čelična premijerka Margareth Thatcher je najbrutalnijom policijskom silom zgazila tamošnje rudare i zatvorila njihove rudnike zbog navodne nerentabilnosti. Rudare iz Yorkshira na cjedilu su ostavili svi, pa čak i drugi, vrlo moćni britanski sindikati. No, mala pomoć stigla je s drugog kraja Evrope, od rudara iz Tuzle. Cijelih 29 godina kasnije, gladnim radnicima Tuzle koji su na ulici tražili svoja prava, stići će pomoć iz dalekog Yorkshira.
ČLANAK JE OBJAVLJEN U 899 BROJU MAGAZINA AZRA