Glumac, redatelj i muzičar Rade Šerbedžija u svom autobiografskom romanu „Poslije kiše“ opisuje druženja s najvećim svjetskim zvijezdama Hollywooda.
– Warren Beatty je najveća zvijezda koju sam u Hollywoodu sreo. Upoznao sam ja i Dustina Hoffmana i Al Pacina i Jane Fondu. Prijatelj sam najbolji s Vanessom Redgrave, Liamom Neesonom i Ralphom Fiennesom. Snimao sam filmove s Tomom Cruiseom, Bradom Pittom, Angelinom Jolie, Clintom Eastwoodom, Charlize Teron, Glenn Close, Nicole Kidman, Michaelom Caineom, Johnom Turturrom, Beniciom del Torom, Valom Kilmerom i s još mnogo njih koji se mogu nazvati zvijezdama, ali nitko od njih ne može se mjeriti s Warrenom Beattyjem. On je vjerovatno posljednja velika zvijezda američkog filma, kakvi su bili Marlon Brando, Marilyn Monroe, Ava Gardner, pa i njegova sestra Shirley MacLaine. To je bilo vrijeme slavnoga Hollywooda, u kojem su filmske zvijezde bile gotovo božanstva. Nisu ni izdaleka zarađivali takve milijune kakve danas zarađuju najveća holivudska filmska imena, ali su na neki način bili važniji i gotovo državno zaštićeni kao ikone američkoga društva – napisao je Šerbedžija u svom romanu.
Rade govori da je Warren Beatty veoma jednostavan čovjek te da je svjestan značaja svog imena i pojave, ali i dovoljno pametan, obrazovan i mudar da to svede na oblik koji njemu najviše odgovara.
– Ne želi se odreći svoga privatnoga života i na neki način izbjegava javnost koliko je god moguće. Kao da mu slava koja mu pripada ne znači previše i, kao da je se želi zauvijek osloboditi. Vjerovatno je to i zbog toga što njegovo obrazovanje visoko nadmašuje uobičajeno obrazovanje holivudskih filmskih velikana. Zato je i jedan od rijetkih glumaca koji se uspješno okušao u filmskoj režiji. Filmovi koje je režirao svojom tematikom pripadaju u intelektualne autorske filmove američkih redatelja koji žele kritički progovoriti o zemlji i o svijetu u kojem živimo – opisuje Šerbedžija.
Rade je Warrena Beattyja upoznao preko njegove žene Annette Bening koja je igrala Medeju u predstavi što ju je na UCLA-ju režirala njegova supruga Lenka.
– Četiri puta je nominirana za Oskara i još ga nije dobila. To je samo jedna od nepravdi ovoga okrutnog i svirepoga života u Hollywoodu. U beskrupuloznoj trci za tim malim smiješnim kipićem, kojega sanjaju ama baš svi koji se na bilo koji način uključe u filmski biznis u Americi i imaju svake godine spremne govore koje će uputiti u trenutku primanja toga pozlaćenog malenoga lutka, u kojima se zahvaljuju svima i svakome, obavezno spominjući svoje roditelje, djecu i bračne partnere, ima naravno mnogo sreće, ali ima i opasne i prljave politike koju provode velike producentske filmske kuće i moćni pojedinci koji vladaju filmskim biznisom u Americi. Annette Bening ne pripada tome svijetu. Elegantna, pametna i lijepa, živi svoj život na svoj način. Još uvijek je kao djevojčica zaljubljena u pozorište i gleda sve važne predstave na svijetu. Snima velike i značajne filmove i čuva i brani svoju porodicu – govori on.
Rade opisuje da je Annette postala bliska prijateljica Lenke.
– Bila je već nekoliko puta kod nas na Brijunima. Obožava taj čarobni otok, kako ga voli zvati, i stopi se s pozorišnim svijetom. Postane dio Ulysses teatra. Šeta se otokom, dolazi na naše probe i predstave i uživa u svojoj privatnosti. Niko u Hrvatskoj i ne zna da je ona trenutno jedna od najvećih filmskih zvijezda. Takva je. Skromna, čedna, elegantna, zagonetna. Ali i nevjerovatno snažna i energična žena, svjesna svoje ljepote i svoga talenta – piše u svojoj knjizi.
Šerbedžija opisuje kuću Warrrena Beattyja i Annette Bening koja se nalazi na Mulholland Drive, iznad Sunset bulevara, na vrhu brda s kojega se pruža pogled na Los Angeles, to jest na čuveni Beverly Hills i Santa Monicu.
– Kad je vedro, vidi se i ocean u daljini. To je jedan od najluksuznijih dijelova zvjezdanoga grada i mnogi uspješni i poslovni ljudi imaju svoje vile baš tu, gdje su nekako izdvojeni i izdignuti nad običnim smrtnicima. I uistinu to holivudsko brdo izgleda poput Olimpa gdje bogovi stanuju. Warren je sam projektirao svoju kuću. Drugačija je od ostalih građevina, koje su uglavnom od drveta i laganih građevnih materijala. Njegova kuća je velika, čvrsta, izgrađena od kamena i cigle. Djeluje kao pravi mali dvorac. Dugo ju je gradio jer je želio da baš svaki detalj bude savršen. Drvenarija je unikatna i svaki prozor i vrata imaju naročit izgled i boju. Naročito su mi se svidjela jedna uska zelena vrata, izgrađena od masivne hrastovine. Unutrašnjost kuće je uređena više u engleskom nego u američkom stilu. Kamini su pravi i u njima gori prava vatra, što je prava rijetkost u Americi jer uglavnom tinjaju u falšim kaminima plinski plamenovi – piše.
Rade govori da kad god dolazi u Los Angeles, Lenka odsjeda u toj kući, a da on kao njen muž uživa taj privilegij.
– Ovoga puta smo zarobili i našu najstariju kćerku Ninu, koja je, nakon što je završila koledž na Swarthmore Univerziteta u Philadelphiji, odlučila doći u Los Angeles, gdje je godinu dana radila agenciji Innovative Artists i razmišljala što bi dalje studirala i radila u životu. Ponovo je između nas u velikom krevetu i Lenka i ja se otimamo o nju, grleći je i uzvikujući kao nekad, kad je bila malena djevojčica: moje… moje… moje…, a ona bi onda smijući se i vrišteći uzviknula: zajedničko… i oboje nas čvrsto zagrlila oko vrata – stoji u Radetovoj knjizi.
Glumac u knjizi govori i da ujutro ustaje ranije, dok Lenka i Nina spavaju te da im on polako sprema doručak.
– Nina obožava kajganu na moj način. Zapravo nije nikakva posebna tajna. Najprije na lagano ugrijanom maslinovom ulju prepečem isjeckane komadiće pršuta ili domaće šunke. Zatim dodam isjeckane crvene kapule i to dinstam na laganoj vatri. Dodam onda peršina i bibera. Sol ne stavljam, ne zbog svoga povišenog tlaka, nego i zbog zdravih članova svoje porodice. Sol jednostavno treba izbjegavati ili uzimati u minimalnim količinama. Zatim prospem jaja u tavu i ostavim ih tako neko vrijeme dok se bjelanjak ne ispeče. Onda sve to hitro pomiješam i odmah ugasim vatru, tako da žumanjak ostane gotovo neispečen. Tako cijeli taj moj specijalni hemendeks zadrži svježinu. Taj recept sam naučio od naše nekadašnje bedinerice, koja je čuvala Danila i Luciju dok su bili mali. Gospođa Anita, kako se zvala, bila je nekada, u Austro-Ugarskoj monarhiji, poznata mlada dama iz dobrostojeće hrvatske porodice koja je u sebi imala i španskih korijena. Govorila je tečno španski i zadržala je sve gospodske manire iz svoje mladosti, kad je bila udana za nekoga grofa i posjećivala kraljevske balove u Beču i Pešti. Bila je prijateljica Habsburgovaca. Sredinom sedamdesetih, kad je kod nas radila kao bedinerica, stanovala je u podrumu jedne od svojih bivših velebnih kuća negdje između Podsuseda i Samobora i uglavnom sav novac, koji je zarađivala radeći po tuđim kućama, trošila na advokate da povrati dio kuće koja joj je nekada pripadala. Mještani su je i dalje zvali grofica Anita.
Ovoga puta smo zarobili i našu najstariju kćerku Ninu, koja je, nakon što je završila koledž na Swarthmore Univerziteta u Philadelphiji, odlučila doći u Los Angeles, gdje je godinu dana radila agenciji Innovative Artists i razmišljala što bi dalje studirala i radila u životu. Ponovo je između nas u velikom krevetu i Lenka i ja se otimamo o nju, grleći je i uzvikujući kao nekad, kad je bila malena djevojčica: moje… moje… moje…, a ona bi onda smijući se i vrišteći uzviknula: zajedničko… i oboje nas čvrsto zagrlila oko vrata
Ubrzo se razboljela i više nije mogla raditi. Danilo i Lucija su zaboravili španke riječi koje ih je učila, ali smo je povremeno znali posjetiti u njezinom podrumu i odnijeti joj na poklon voća, sokova i stare stripove uvezane u debele korice, iz 1920. godine, štampane na njemačkom jeziku. Dobio sam ih na poklon od mamine prijateljice iz Vinkovaca, teta Zlate, Mađarice, koja je imala punu kuću sačuvanih relikvija iz toga vremena. Uz čuveni hemendeks po receptu grofice Anite, pripremio bih i avokado i grčki jogurt i iscijeđeni sok od naranče za Ninu, a sok od nara za Lenku. Ja samo popijem svoj čaj od mente, s limunom i medom, i uvijek dodam samo malo rakijice, kako me moja majka Stana učila. Zatim odvezem, Warrenovim čuvenim starim BMW kabrioletom, Ninu na posao u Santa Monicu i treba nam tačno trideset pet minuta ako krenemo prije devet ujutro. Spuštamo se sa Mulholland Drive na Sunset bulevar i onda San Vincent avenijom, preko Wilshire i Santa Monica bulevara, dolazimo na ugao desete ulice i Broadwaya, gdje Nina već godinu dana radi u agenciji Innovative Artists, kao asistentica jednoga agenta. Ja se odmah istim putem vraćam na naš Olimp, gdje me Lenka čeka da joj kuham kafu i uživa da se nećka dok je nagovaram da se obuće u sportsku opremu i da idemo gore iznad naše kuće na teniski teren igrati tenis. Postala je već uistinu jako dobra i moram sada igrati ozbiljno s njom ako želim pobijediti, jer ona ne želi da joj popuštam – opisuje.
Rade sa suprugom Lenkom
Rade piše da se poslije tenisa baci u topli bazen i pliva leđno.
– Lenka voli sjesti na rub drvene terase i kao kakva naša Sarajka, pijucka svoju kafu i uvijek nešto čita. Ja pijem svoj omiljeni Knob Creek burbon i Coca-Colu s ledom i ne mislim ništa. I tako je sve ono naše daleko od mene. I ne znam ni što se događa tamo u Hrvatskoj i Srbiji i u Bosni i na Kosovu i u Makedoniji, i što sam se koga vraga vraćao tamo gdje sam već jednom bio postao stranac i taman sam navikao i sebe i njih na sebe takvoga i pomirili smo se i oni i ja s time da je tako najbolje. I neka tako i ostane – napisao je Šerbedžija.
