Ko bi volio biti Neymarova mater

Piše: Redakcija

Užas se utisnuo na lica pola Planete kada je u 88. minuti duela između Kolumbije i Brazila Zuniga koljenom udario u kičmu najveće zvijezde “najnogometnije” nacije na svijetu. Neymar se krivi od boli, bolničari unose korito, Scolari čupa kosu s glave i na terenu je sve na granici incidenta. Mimo terena, u navijačkim ložama, pisano je kasnije – tukle su se čak i istaknute ličnosti Brazila i Kolumbije, koji su se nekim čudom našli u istom restoranu. Kasnije su se javno stidjeli.

Svi znaju koliko su opasni udarci u kičmu i niko na svijetu ne bi htio biti Neymarova mati u toj 88.,89… i minutama koje su prolazile kao godine dok nije utvrđeno da je skršen treći pršljen, a srećom nije četvrti zbog kojeg bi Neymar na utakmice ubuduće mogao dolaziti samo u kolicima.

Ne gledam fudbalske utakmice, ne nalazim ništa lijepo u tome da pratim ganjanje lopte sat i pol, ipak nisam se mogla oteti dojmu da se posljednji mjesec zaista zbiva nešto posebno. Niko više nije u dilemi šta raditi u 18, 20 i 22 sata.

Posve je sporedno jesu li svjetska prvenstva (u fudbalu ili nečem drugom) rafinirana verzija ljudske divljačke potrebe da gleda i uživa u borbama do smrti, kakve su nekad Rimljanima priređivali gladijatori i kako je globalna popularnost Mundijala konačni manifest toga da još živimo u dominantno muškom svijetu koji slavi testosteron i fudbal – dok je dovoljno hljeba i dok su na tribinama najljepše žene.

Nije sve divljaštvo i snaga, fudbal je sport u kojem pobjeđuju pametniji, taktici vični (Nijemci) – rekli su mi zaljubljenici u ovu igru, a ja se sjetih iskežene vilice Luisa Suareza i pomislih na Neymarovu mater.

Do te 88. minute uboga brazilska žena je blagosiljala gospu od Aparecide što je zajedno sa sinom uspjela spasiti porodicu od neimaštine, zlokobnih favela, gušila se u ponosu dok Neymarovo ime skandiraju stotine hiljada ljudi. Oprostila za sve njegove suze tokom godina iscrpljujućih treninga i izostanka puno toga što čini jedan život dječaka. Nije ni stigla razmišljati o njegovim potrošenim koljenima i srcu u godinama koje dolaze i činjenici da će nakon 35. ili 38. godine, kada se konačno oprosti od fudbala – cijeli njegov budući život izgledati k’o propadanje.

Izvana su nove frizure, milionski transferi, najljepše žene i naslovnice svjetskih magazina, a iza toga je teška i okrutna svakodnevica i to nije ništa novo. Nova je stepenica više, brže, jače koja se traži od svake naredne generacije profesionalnih sportaša.

Sportski znalci i teoretičari svjedoče o neobičnim povredama na terenima koje se zbivaju posljednjih godina. Najviše se prepričava ona koju je imao najbolji košarkaš današnjice LeBron James, kada su mu tokom jedne utakmice u NBA ligi jednostavno otkazale noge. To nije povreda, svi su se čudili. Kako mogu noge tek tako otkazati? LeBron se vratio u igru nakon nekoliko minuta i engima nije riješena.

Naravno da postoje dopinzi koje testovi još ne prepoznaju, ali to je tek vanjska manifestacija nečeg puno strašnijeg, a to je da je od profesionalnog sporta ostalo nešto zdravih epiteta i malo fair playa – sve ostalo je (uvijek) sitan zalogaj za blistavu i brutalnu zvjer – društvo spektakla. Ono ne mari za Nadine De Santos, koja će se pitati je li sve vrijedjelo dok komšijama bude pokazivala žute isječke iz novina iz davne 2014., kada su se ljudi tukli zbog Neymara, a zatim ga zaboravili već prekosutra.

A tako je lako poželjeti biti Neymar… ili njegova mater.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti