Petar Pan generacija: Kod kuće je najbolje, čak i u 39. godini života

Piše: Redakcija

Oni ne planiraju kupiti kuću ili stan. Ono ne planiraju kupiti auto, ako im ikad ono zatreba, posudit će od roditelja. Od roditelja će posuditi i novac, jer svoj nemaju niti imaju želju da ga zarade. Oni su Petar Pan generacija, pokoljenje koja odbija odrasti…

Otkako postoji svijet, postoji i žalopojka starijih o neposlušnoj mladeži koja živi po svom i ne drži se tradicionalnih društvenih vrijednosti. Ti mitovi o svojeglavim, jogunastima mladima koji krše sva pravila i hule na svetinje mogu se pronaći već na kamenim dokumentima starih Egipćana. Slično je bilo i u drugim kulturama Starog vijeka.

– Oprostite, ali današnja mladež je pokvarena, zla, isprazna i lijena. Nikad više neće biti kao što je bila nekada i neće biti sposobna sačuvati našu kulturu – pisalo je na jednoj kamenoj ploči pronađenoj u Babilonu.

Spomenuta ploča datira iz 2000. godine prije naše ere, a sličnih primjera ima jako mnogo, od stare Grčke do naših vremena.

Opasan fenomen

– Naši mladi imaju sljedeće karakteristike: puni su želja (…), ali vrlo nestalni u vlastitim željama, uvijek spremni na ruganje, žele strastveno, ali se brzo umaraju – pisao je svojevremeno Aristotel.

No, u prethodnim svim epohama mudre odrasle glave bi znale jedno: Neobuzdani mladi ljudi će jednog dana sići s oblaka na zemlju, odbaciti mladalačku rasijanost, ludorije ostaviti po strani, te prihvatiti ono što se od njih očekuje, a to je, prije svega, ulazak u svijet odraslih i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Od mladih ljudi se očekivalo da steknu neku profitabilnu vještinu, da steknu zanat ili završe neku korisnu školu, da se zaposle, izgrade vlastitu kuću, osnuju porodicu i postanu produktivan član drušva.

Tako je bilo sve do naših vremena, kada je nešto u tom relativno predvidivom nizu događaja krenulo krivo. Kada kažemo „naših vremena, ne mislimo na period od prije stotinjak godina ili na period nakon Drugog svjetskog rata, nego na period od prije dvadesetak godina. Tada su sociolozi i psiholozi prvi put primijetili zastrašujući i do tada neviđeni trend, mlade ljude koji na svaki način nastoje odgoditi neminovni ulazak u svijet odraslih, te ostati vječita djeca čak i kada se pojedinac svojim životnim dobom počne približavati 35. ili 40. godini života. Tako
je nastao fenomen i to vrlo opasan fenomen poznat kao „Petar Pan sindrom”, nazvan po vragolastom junaku iz dječije priče, vječitom dječaku koji odbija odrasti.

No, život nije dječija priča, niti scenaristička fikcija nekog blockbustera nadžidžanog specijalanim efektima. Život je, nažalost, surova realnost koja poput teške građevinske mašine gazi sve pred sobom. Pripadnici Petar Pan generacije tu realnost u kojoj se ujutro odlazi na posao, radi osam sati dnevno, 25 dana u mjesecu, dvanaest mjeseci u godini minus dva puta godišnji odmor po 15 dana, jednostavno ne žele prihvatiti. Rade li to svjesno ili ne, to je tema za širu raspravu.

– Naše društvo je puno izgubljenih mladića i djevojaka koji nikako da pređu ivicu odraslosti… Druga riječ koja opisuje ove ljude jeste izraz „adolescenti” – generalno definirano kako oni koji odbijaju da se skrase i pomire se sa sobom, te umjesto važnih odlika radije idu na partije, čak i u svojim zrelijim godinama – zaključuje britanski sociolog Frank Funerdi.

Teret za društvo

Ko su, zapravo, pripadnici „Petar Pan generacije”? Profesor Funerdi ih definira kao ljude koji žive s roditeljima sve do svojih tridesetih, te one koji odlažu ulazak u brak što je duže moguće, ili ostajući „single” duboko u odrasloj dobi, nastavljajući živjeti onako kako su živjeli u svojim dvadesetim godinama.

– U prošlosti, naši su se mladi okupljali na ulicama ili u parkovima, igrajući se jedni s drugima nakon škole, ali danas većina njih provodi bezbroj sati, hraneći svoju ovisnost pomoću video-igara, filmova i drugih oblika zabave. Kada naši mladi odrastu, mnogi od njih su vrlo neskloni uzimanju odgovornosti. Oni žele imati puno seksa, ali oni nisu zainteresirani za brak. Oni uživaju u blagodatima života kod kuće, ali oni ne žele ići van i nastaviti ciljeve i karijeru, tako da sami sebi mogu pružiti iste stvari. Naši mladići su trebali biti vođe za sutra, ali umjesto toga su mnogi od njih postali veliki teret za društvo. Kad ćemo napokon priznati da je nešto pošlo užasno krivo – pita se kolumnist hrvatskog portala Novi Svjetski Poredak.

Iako je pojam „Petar Pan generacija” poznat još od početka devedesetih, u širu upotrebu je ušao tek 2012. nakon serija članaka u britanskom tabloidu “Daily Mail”. Članak je izašao na svjetlo dana nakon što su objavljeni porazni rezulati istraživanja o tome kako žive mladi Britanci, te koliko njih živi s roditeljima. Prema prezentiranim podacima, čak 63 posto mladih Britanaca i ne pomišlja na brak. I ne samo to, mladi Britanci ne pomišljaju ni na mnogo jednostavnije životne izazove, recimo da pospreme nered iza sebe.

– Skoro jedno od četvero, znači njih 24 posto ispitanih, dakle oni koji još žive s roditeljima navode kao glavni razloga za takvo nešto to što imaju skuhane obroke, a njih deset posto navodi da su kod kuće da bi neko čistio iza njih – pisao je Daily Mail svojevremeno.

Roditelji i „njihova investicija”

Mnogo je odgovora u igri kada je riječ o pitanju ko je kriv za ponašanje i postojanje “Petar Pan generacije”. Je li to društvo koje više ne uči mladog čovjeka šta je moral? Da li je to škola koja ne ispunjava svoje zadaće kao nekada, jesu li to mediji, posebno film?

– Postoji cijeli niz razloga, no svakako roditelji i naš obrazovni sistem moraju snositi veći dio krivnje. U prošlosti, mladi su učili šta to znači biti čovjek, moral se učio od roditelja i škole. Ali danas, većina mladih ljudi imaju vrlo malo razumijevanja onoga šta je muškost, a naše društvo ih je učilo da moral, zapravo, nije važan. Umjesto toga, televizija i filmovi
neprestano rade portret mladih ljudi kao seksom opsjednutim neradnicima koji samo žele tulumariti sve vrijeme – zaključuje komentator portala Novi Svjetski poredak.

Ima u ovome neke istine i neke banalne realnosti. Tako je, recimo, nekadašnji sarajevski satirični časpis za mlade “Fan” u nastavcima donosio zanimljivu rubriku naziva „Šta ne bismo znali bez američkih filmova”

– U filmovima niko ne radi. Svi rade u uredima ili su glumci – stajalo je kao jedna od karakteristika životne filozofije koju nama servira popularna, u suštini kultura.

I zaista, produkti popularne kulture poput pop-muzike, filmova i TV programa opsjednutih emisijima realnosti, zaista ne govore o običnim ljudima, onima koji rade u tvornicama, o ljudima koji rade od pet do sedam, trpe uobičajeno groznog šefa krvopiju, primaju plaću i plaćaju račune. Treba biti realan i priznati da filmovi koji dolaze iz Hollywoda nikad, nikad ne govore o tvorničkim radnicima i plaćanju računa. Rad za drugoga, rad za plaću i plaćanje rata kredita za kuću i plaćanje računa tako se čine kao slika i karakteristika gubitnika, onih s kojima se životna realnost surovo poigrala.

Pripadnici “Petar Pan generacije” ne žele biti dio te i takve životne realnosti i žele od nje pobjeći što dalje. U tom zabijanju glave u pijesak oni nisu sami, u tome im na sve načine, nažalost, pomažu i njihovi roditelji. Potcrtavamo riječ nažalost, a evo i zašto.

– Roditelji su nekada napuštali djecu, kada bi ona napunila 18 rođendan. Ideja je bila: „Ako možeš ići u zatvor, ja više nisam odgovoran za tebe”. Ali sve se promijenilo tokom 1990-ih kada su djeca „babyboomera” postala punoljetna, kada su brižni roditelji shvatili su djeca u koju su uložili i novac i emocije – sada na odlasku. A tako veliku investiciju se ne odbacuje tek tako lako – smatra David Anderegg, profesor psihologije u Bennington Collegeu u Vermontu.

Mnogi roditelji tako ne žele da njihova djeca odrastu, iz raznih razloga, a najveći je svakako pretjerana briga hoće li njihovoj djeci nešto ružno desiti ili hoće li njihovi potomci biti zadovoljni vlastitim životom.

– Boomeri su prva generacija kod koje je emotivno ispunjene njihove djece primarni životni cilj. Njihove roditeljska mantra je glasila „Budi sretan ili ću te ubiti” – kaže socijalni psiholog Jane Adams.

Pod roditeljskim krovom

Moderni roditelji su zaista činili sve što roditelji prethodnih stoljeća nisu ni pomišljali. U želji da se što više dopadnu svojoj djeci roditelji počinju se ponašati kao ona sama, noseći istu, trendovsku odjeću, slušajući istu muziku kao i klinci, te oponašajući njihove hobbije. Možda zvuči čudno, ali nikada kao danas nije bilo manja razlika između roditelja i njihove djece. Roditelji i njihova „25 – 39 djeca”, imaju jako slične navike i slične životne želje. Tako ne treba da čudi da porodične zajednice u kojima žive roditelji pedesetogodišnjaci i njihovi dvadesetogodišnji potomci žive relativno miran, kohezion život s rijetko viđenim generacijskim respektom.

– Oni mene vide kao njihovog prijatelja, ali oni znaju da sam dovoljno „cool”. Ne trudim se da po svaku cijenu „igram” majku. Tu je uvijek jedno ravnomjerno partnerstvo i vrlo smo povezani. Ja se trudim da ne zanovijetam, a on se trudi da ne zanovijeta meni. Rezultat: Živite s djetetom koje vam je, zapravo, cimer, samo mnogo bolji – kaže za “Psihologiju Danas” samohrana majka Therese Christophe, koja živi sa svojom odraslim dvadesetogodišnjim sinom.

Naravno, “Petar Pan generacija” živi život pod roditeljskim krovom u 33. godini života, pretjerano ne smeta. Nema nijednog razloga da bi bilo tako. Roditeljski krov omogućuje besplatno stanovanje, besplatnu hranu, čistu odjeću te prostor za bavljenje hobijima. S obzirom na to da ne moraju plaćati stanarine niti hranu, pripadnici “Petar Pan generacije” svoj novac mogu slobodno trošiti na odjeću, automobile, gadgete ili izlaske. Život može biti lijep.

No, tu se javlja problem koji bi se za dvije ili tri decenije mogao pretvoriti u pravu ekonomsku katastrofu. Naime, ušuškanoj u udobnost i sigurnost roditeljskog doma, “Petar Pan generaciji” za vratom diše manjak samostalnosti i hrabrosti u donošenju vlastitih odluka, ali prije svega joj nedostaje radnih navika. Mi nisu navikli raditi od devet do pet i nisu spremni slušati bilo koga osim sebe i nisu spremni poštovati bilo kakve rokove niti im posao kao takav mnogo znači. Zašto bi im značio kada sve što im treba imaju kod roditelja?

No, stručnjaci upozoravaju da neće biti dobro kada generacije sadašnjih dvadesetogodišnjaka i tridesetogodišnjaka zamijene svoje roditelje, one iz babyboom (1946-1964) i X-generacije (1965-1979). Neki idu čak tako daleko da predviđaju i veliku globalnu glad, ne zato jer neće biti hrane, nego zato jer niko neće željeti raditi na poljima, u tvornicima ili biti pekar. Već je danas, bar u našoj zemlji, teško naći pekara koji ima dvadeset pet godina, teško je naći mlađeg vodoinstaltera, mehaničara, električara, zidara.

Ko ne vjeruje, neka se proba sjetiti kada je zadnji put vidio dvadesetogodišnjeg majstora, umrljanog tragovima posla kako se vraća kući s teškom zanatlijskom torbom punom alata. Da ne govorimo o tome kako je teško (čitaj nemoguće) pronaći iole pismenog novinara od dvadeset i nešto godina, inžinjera tridesetogodišnjaka ili solidnog ljekara u tim godinama. Roditeljska briga za vlastito potomstvo jeste dobra i poželjna, ali sve mora imati granicu. U protivnom, sve će se vratiti kao bumerang, bumerang koji je već okrenuo prema nama i samo
čeka trenutak kada će nas pogoditi u glavu, podsjećajući još jednom na retoričko pitanje: „Šta je to pogrešno sa svijetom u kojem živimo.”

Strah od odrastanja

Pripadnici “Petar Pan generacije” nisu glupi, ne možemo ih smatrati ni lijenima. Oni samo znaju da odrastanje ne nudi gotovo ništa dobro. Odrastanje je za njih asocijacija na strah od gubitka posla, na kreditne kartice i minuse na njima, na hipoteke, visoke rate kredita i račune za grijanje.

– Ideja da je danas mladima gore nego ikad zahtijeva totalnu historijsku amneziju. Recesije i krize su dešavale mnogo puta kroz decenije, u mojoj generaciji si bio svjestan da se boriš sam, danas su sve sami izgovori. U pozadini svega ovog, odbijanja da odrastu, nalazi se strah. Ljudi su preplašeni da sebe vide kao odraslu osobu. Oni ne mogu vidjeti ništa lijepo u tome. Sve naše vrijednosti se vežu za mladost, a što se krećemo dalje od toga sve smo više utučeni – kaže britanski profesor Frank Furedi.

Petar Pan – silom prilika

Portal Mashable.com je nedavno dobio zastrašujuću seriju fotografija mladih ljudi u njihovim srednjim i kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama, koji su završili fakultete, stekli ugledna i visoka zvanja, ali nisu mogli naći posao. Jedino mjesto gdje su se mogli vratiti, bilo je njihova roditeljska kuća. Kapitalistički svijet, kojem pripada i naša zemlja, prepun je ovakvih tužnih primjera. Zanimljivo, u današnjem svijetu odraslom osobom se sve rjeđe smatra onaj ko navrši 18. rođendan. Ta granica je pomaknuta na otprilike 26. rođendan ili čak i dalje, sve dok mlada osobe na nađe stabilan posao. U vremenima krize mnogi stoga, zapravo, nikada ne odrastu.

“Petar Pan generacija” obuhvata manje-više ljude rođene između 1975. i 1990.

Članovi “Petar Pan generacije” ne žele život s kreditima, radnim vremenom od pet do osam, ne žele zasnovati porodicu i kupiti stan

Ko ne vjeruje, neka se proba sjetiti kada je posljednji put vidio dvadesetogodišnjeg majstora, umrljanog tragovima posla kako se vraća kući s teškom zanatlijskom torbom punom alata

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti