Tihić: Crveni plamen i zelena trava

Nekada je svirao bas gitaru u šamačkoj grupi “Crveni plamenovi”. Kasnije će čupavi momčić postati pravnik i sudijano, no sudbina se i dalje igrala sa Sulejmanom Tihićem, te su se uloge zamijenile. One koje je sudijskim potpisom trebao poslati iza rešetaka, pravnika Tihića su strpali u logor, prethodno ga srdačno dočekavši i rukama i nogama. Pod prijetnjom batina, Sulejman Tihić je 1992. „pjevao” u programu agresorske TV Novi Sad. Bio je preplašen na smrt. Preživio je i stao na čelo još dva raštimana orkestra. Jedan se zvao država BiH, drugi se zvao Stranka demokratske akcije. Imao je Tihić dobre namjere i mnogo volje, no nije pomagalo. Od grlatih čobana i seoskih varalica koje je lansirao u politiku niko, pa ni Tihić nije mogao napraviti velike ljude, timske igrače i patriote. Nepošteni do kosti, gladni i gramzivi, ružni, mali zli i prljavi, ali moćni, Tihićevi štićenici su svom mentoru iza leđa govorili da je klempav, smotan, da je Gargamel, da je smiješan i da jedva čekaju da ga više ne bude. Sulejman Tihić više nije među živima, umro je nakon duge i teške bolesti. Kažu da je u duši bio napredan čovjek, sklon kompromisima i okrenut Evropi.