Ne postoji način, niti dovoljno jaka riječ kojom bi se izrazila jedinica bola na spomen genocida u Srebrenici 11. jula 1995. godine. I mada će umjetnici uvijek preispitivati svoja djela posvećena najvećem zločinu nakon Drugog svjetskog rata, ne smiju odustajati od toga da ga svojim radom zabilježe, kako zbog samih žrtava i njihovih porodica, tako i zbog našeg najvećeg straha – straha od zaborava.
Na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, domaćoj, ali i svjetskoj javnosti bit će predstavljen oratorij “Srebrenički lamentoso”. Djelo, koje autorski potpisuje naš dirigent, kompozitor i klarinetist Emir Nuhanović, želi poslati poruku da se ista tragedija više nikada ne smije ponoviti, bilo gdje u svijetu. Ovaj veliki performans će na sceni okupiti od 250 do 300 umjetnika iz cijelog svijeta, te se održati na svih pet kontinenata u gradovima: Sarajevo, Istanbul, New York, Sidney, Kigali, Hiroshima, London i Ravena. Na scenama najvećih pozorišnih dvorana i opera ovih gradova nastupit će 125 članova orkestra, 100 članova hora, 20 članova dječijeg hora, 12 baletskih umjetnika, četiri baletna i četiri vokalna solista, a sve to pod dirigentskom palicom Emira Nuhanovića.
Pred njim je veliki, ali i težak zadatak, a on ne pristaje na osrednjost. Dvadesetu godišnjicu srebreničkog genocida treba obilježiti dostojanstveno, kako žrtve to i zalužuju. Upravo zbog toga Emir je s pripremama krenuo mjesecima ranije i najveći dio posla već je završen. No, krenimo redom…
Priča kojom počinje “Srebrenički lamentoso” veoma je emotivna, topla, ljudska. Ispričajte nam je…
– Lamentoso počinje pričom od djevojčici iz Srebrenice koja mašta da postane balerina. Silno želi da se jednog dana nađe na velikoj baletskoj sceni. Roditelji se tome protive, jer bi željeli da ona radi u kući, čuva stoku, pazi na imanje, ali ona ne odustaje, trči za svojim snovima. U svemu tome, dok vježba po okolnim livadama, počinju padati granate. Jedna je pogađa u noge i ona pada, podiže se i nastavlja da pleše bez nogu… Pleše rukama. To je početak. Njega sam već izveo 2012. godine u Londonu. Publika je bila u suzama.
Koliko dugo je ideja o “Srebreničkom lamentosu” tinjala u vama?
– Već sam učestvovao na brojnim projektima, koji su, svaki na svoj način, obilježili srebreničku tragediju. Bio je to “Srebrenički inferno”, koji je izvela Sarajevska filharmonija. Nastupali smo u Zagrebu i Istanbulu. U Sarajevu smo izveli “Srebrenički inferno” s muzičarima iz New Yorka, zapravo smo željeli povezati tragedije u New Yorku 11. septembra i 11. jula u Srebrenici. Izvodio sam sve te kompozicije, ali nikad nisam osjećao da je to ono što te žrtve zaslužuju. Mislim da se ljudi, jednostavno, plaše početi to pisati.
Je li to isto kao s filmovima? Kažu da film o Srebrenici nije snimljen, jer se niko ne usuđuje početi snimati film o takvom genocidu?
– Da, do sada sam napisao nekoliko manjih kompozicija posvećenih Srebrenici. Neke od njih izvedene su u Londonu 11. jula ove godine na manifestaciji “Remembering Srebrenica”. Ove godine sam izveo muziku u trajanju od pet minuta, posvećenu Srebrenici, a reditelj Adis Bakrač napravio je dokumentarni film na osnovu tih mojih nota. To je prvi put da reditelj odluči praviti film inspiriran tom muzikom. Film je, također, veoma emotivan i zove se “Ožiljci duše”.
Uglavnom, ta muzika za “Srebrenički lamentoso” je jednostavno dolazila. Dijelove sam nedavno pustio svom prijatelju Zijadu Ljevakoviću i, nakon što ju je poslušao, kazao mi je. “Emire, ovo nije tvoja muzika”. Iznenadio sam se, braneći se da jeste, a on je opet odgovorio: “Ti misli šta hoćeš, ti si je samo zapisao, ovo je muzika onih ljudi koji su poginuli”. I to me podstaklo da razmislim kad sam te note, zapravo, zapisivao. I znate šta…, obično je to bilo u dva ili tri ujutro, jednostavno me nešto probudi, a muzika se vrti u glavi i onda bih je zapisao. Vjerovatno 80 posto kompozicije je nastajalo u to doba dana, odnosno noći.
Genocid u Srebrenici je obilježio živote svih nas. Kako je na Vas to djelovalo?
– Posjećivao sam Srebrenicu i Potočare više puta, a kad upoznate Majke Srebrenice, nakon toga više ništa nije isto. Danas, gotovo da ništa drugo ne radim osim muzike za “Srebrenički lamentoso”. Sve drugo sam zanemario. Ne želim samo pokazati šta je bilo, više me plaši budućnost.
Plašite se da bismo mogli zaboraviti Srebrenicu?
– Zaboravit ćemo je sigurno ako ovako nastavimo. Dakle, moramo napraviti nešto, moramo dovoditi ljude iz čitavog svijeta i pričati o tome.
U kojoj je fazi “Srebrenički lamentoso”?
– On je devedeset posto završen. Vjerovatno će biti nekih promjena. Najbitnije je izabrati dobrog koreografa. Pregovoram s jednim direktorom baleta iz Rima, koji je svjetski priznat baletan i koreograf. On će, vjerovatno, kao koreograf, imati nekih izmjena, tako da ne mogu reći da je oratorij sasvim završen. Ali, muzika je komponovana, mnogo toga je već i snimljeno. Oratorij će trajati sat.
Kada i gdje je planirana premijera?
– Još nismo odlučili hoćemo li premijeru održati u Sarajevu ili u Istanbulu. Trebam se uskoro naći s našim i s turskim zavničnicima, kako bismo odlučili. No, već je dogovoreno da se “Srebrenički lamentoso” održi u Londonu, od 11. do 17. jula, u Albert Hall dvorani.
“Srebrenički lamentoso” planirate izvesti na svih pet kontinenata. Kako ste birali gradove gdje ćete nastupati?
– Vodili smo se simbolikom, pa “Lamentoso” planiramo izvesti u New Yorku, zbog 11. septembra. Također smo izabrali Kigali (Ruanda) zbog genocida u Ruandi. Jesmo planirali pet velikih gradova na pet kontinenata, ali ljudi već sada zovu, tako da će se “Lamentoso”, vjerovatno, održati u puno više gradova od planiranih. Već smo dogovorili nastup i u Zagrebu.
Hoće li “Srebrenički lamentoso” u svim tim gradovima izvoditi ista postava ili..?
– Baletske i vokalne soliste ćemo uvijek koristiti iste, a orkestar će, vjerovatno, biti lokalni. Na sceni će biti od 250 do 300 izvođača, što je veoma komplikovano, tako da mislim da ćemo prve koncerte izvoditi s istom postavom. Načelno sam se već dogovorio s direktorom Zagrebačke filharmonije da to izvedu oni, jer zaista treba jedan veliki i dobar orkestar. Ne želim ništa prepustiti slučaju, a s njima sam stvorio dobru saradnju. Prije mjesec smo održali jedan koncert, a u narednih nekoliko mjeseci imat ćemo koncert u Istanbulu, do maja planiramo održati koncert i u Omanu, koji, vjerovatno, ima najljepšu koncertnu dvoranu, odnosno operu na svijetu.
U nezvaničnom dijelu razgovora spomenuli ste da ste sve to uspjeli napraviti i dogovoriti zahvaljujući vlastitim poznanstvima. Ima li ikakve podrške od države BiH?
– Bilo je nešto malo, nažalost, sredstava nikada nema dovoljno za ovakve kulturne manifestacije. Ipak, trebamo misliti i ne smijemo se dovesti u situaciju da 1. jula počnemo razmišljati o tome kako 11. jula trebamo nešto napraviti. Žrtve Srebrenice ne zaslužuju osrednjost. To mora biti nešto veliko, neki veliki i značajan pomen za te ljude koji su 11. jula, jednostavno, zaspali. Tišina je najbolji put u muziku. Puno žrtava ima u Siriji, ali svijet se još nije “dogovorio” šta se tamo dešava.
Isto je s Ukrajinom, ali Srebrenica je drugačija. Svi su rekli da je u Srebrenici bio genocid. Međunarodni sud je proglasio genocid, i tu se više ne postavlja nikakvo pitanje. Na nama je, da mi iz BiH, obilježimo taj datum na dostojanstven način. Ne treba očekivati da će to uraditi neko drugi. Moram spomenuti našeg ambasadora u Londonu Mustafu Mujezinovića, koji je uvijek susretljiv za ovakve projekte. To je jedini ambasador, a putovao sam po svijetu, koji ozbiljno shvata svoju funkciju i koji se brine o slici koju šalje naša zemlja.
Govoreći o podršci stranaca, Vi ste proteklog vikenda boravili u Londonu, kako biste im predstavili projekt “Srebrenički lamentoso”, ali i animirali učestvovanje Angeline Jolie?
– Da, ona je upoznata s projektom i sada razmatra mogućnost na koji način da učestvuje u svemu.
U smislu njenog pojavljivanja na sceni ili…?
– Čak i to. Angelina će sigurno podržati ovaj projekt i bit će na premijeri, takva su obećanja. Ona će među prvima imati priliku da sve vidi i da odluči hoće li aktivno učestvovati. Naravno, sve sam to uspio zahvaljujući svojim prijateljima, kojima se, ovim putem, zahvaljujem, a prije svega doktoru Azmi Wakaru. Tužno je po nas što ljudi iz inozemstva imaju više razumijevanja za ovaj recital, nego mi.
O našem dirignetu i kompozitoru, te njegovom “Srebreničkom lamentosu” pišu i turski printani mediji
Čeka Vaš još mnogo proba i posla, plašite li se hoćete li uspjeti?
– Plaši me ta organizacija, jer će biti mnogo izvođača na sceni, a ja ne želim da to prođe nezapaženo. Kod nas su mnogi dobri koncerti prošli nezapaženo. A, za ovo nam treba svjetska pažnja. Nedavno sam imao sastanak s rektorom Internacionalnog univerziteta u Sarajevu i dogovorili smo da s profesorima i studentima napravimo prezentaciju ovog projekta i skrenemo pažnju svih studenata. Njihov fakultet će biti jezgro iz kojeg će krenuti ta priča. Želimo najprije uvezati sve univerzitete u BiH, a onda krenuti dalje. A, jednog dana, kada sve ovo završimo, želja mi je da od prikupljenih sredstava u Srebrenici otvorimo muzičku školu. Da djeca mogu ići u muzičku školu. Muzika je najbolji način da se ta djeca povežu. Zaboraviti se ne može, ali, da bi se dalje živjelo, oprostiti se mora.
Je li ovo Vaš najveći izazov u karijeri?
– Moglo bi se reći da jeste. Informacija o “Srebreničkom lamentosu” do sada je objavljena u Turskoj i odmah nakon toga zvali su me na brojna televizijska gostovanja, pisale su turske novine. Mediji su bili veoma zainteresirani, tako da mi i to dovoljno govori koliko je ovo značajna manifestacija.
Na kraju, šta je poruka “Srebreničkog lamentosa”?
– Ovo djelo jeste fokusirano na srebreničku tragediju, međutim, kompozicija i moja ideja nije samo da prikažemo tu tragediju, nego da gradimo mostove za budućnost. Želim da ova kompozicija otvara puteve prijateljstva među ljudima čitavog svijeta.