Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće: Nasilnici često nas krive za odlazak supruge i djece od kuće

Piše: Redakcija

S preprekama, ali i uspjesima u borbi protiv nasilja nad ženama svakodnedno se susreću socijalni radnici, psiholozi, medicinsko osoblje, policija, pravosuđe. O neprestanoj borbi sa ovim problemom govori i Mubera Hodžić – Lemeš, socijalna radnica i koordinatorica Sigurne kuće, Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan ?

MUBERA: Prema opisu poslova menadžerice Sigurne kuće moj posao je veoma kompleksan i podrazumijeva uključenost u sve segmente njenog funkcionisanja. Uglavnom je svaki dan veoma dinamičan, zavisi da li sam imala prijem nove korisnice ili otpust korisnice, ili susret žene s mužem ili djece s ocem u službi socijalne zaštite. Svakodnevni telefonski kontakt sa saradnicima u centru za socijalni rad po pitanja korisnica, dogovori, izrada individualnog plana i programa zaštite, prijem posjeta saradnika, kontakti sa obrazovnim institucijama, upis djece u školu, odlazak na informacije ukoliko su bez majke u skloništu, rješavanje tekućih pitanja, uključena sam u sve što se dešava korisnicama za vrijeme njihovog boravka u Sigurnoj kući. Kao dio posla menadžera ustanove nadgledam i koordiniram rad uposlenih koordinatorica, vodim i organiziram mjesečne sastanke tima Sigurne kuće, pišem i implemetujem projekte vezane za Sigurnu kuću, kontaktiran potencijalne donatore i dogovaram donacije, prisustvujem sastancima sa predstavnicima menadžementa Fondacije lokalne demokratije sa drugim institucijama i organizacijama koji su vezani za Sigurnu kuću. Prisustvujem seminarima, edukacijama, a često sam angažovana kao edukatorica od strane institucija i organizacija na teme rodno zasnovanog nasilja.

Koja su Vaša najveća dostignuća u poslu kojim se bavite?

MUBERA: Tokom dvanaest godina rada sa žrtvama nasilja u porodici bila sam aktivni sudionik u izgradnji sistema zaštite kada su u pitanju žrtve nasilja u porodici. Kao rezultat desetogodišnjeg iskustva, zajedno sa dvije saradnice iz Sigurne kuće napisala sam knjigu o nasilju u porodici pod nazivom „Osjećala sam strah čak i u snu“. Biti jedna od autorica knjige je za mene značajno profesionalno dostignuće. Svakako najveće zadovoljstvo predstavlja mi uspješno riješen slučaj korisnice. Bez obzira da li se radi o razvodu braka i osamostaljenju korisnice ili pomirenju sa suprugom i nastavku zajednice, činjenica da nikada više neće biti žrtve nasilja u porodici, da sam bila dio tima koji je učestvovao u njenom osnaživanju, procesu izlaska iz statusa žrtve predstavlja za mene veliko zadovoljstvo i dostignuće. Posljednih nekoliko godina edukatorica sam iz oblasti rodno zasnovanog nasilja i bila sam angažirana od državnih institucija i drugih organizacija i educirala sam stručnjake iz oblasti centara za socijalni rad, zdravstva, MUP-a, obrazovanja, tužilaštva i pravosuđa i dr.

Koje su to najveće prepreke sa kojima se suočavate?    

MUBERA: Najveći problem kojeg imamo od osnivanja Sigurne kuće je neriješeno finansiranje ustanove. U posljednje vrijeme poteškoće su postale dodatno usložnjene teškom materijalnom situacijom na području Kantona koja se direktno odrazila i na sklonište. Što se tiče rada sa korisnicama, poteškoće se pojavljuju prilikom kontakta s njihovim partnerima. Nekada su oni agresivni prema nama uposlenima koje krive za napuštanje supruge i djece. Znaju biti neugodni i netrpeljivi prema meni što je ponekad uznemirujuće.

Da li Vam je potrebna neka dodatna pomoć u poslu koji radite?

MUBERA: Smatram da je potrebna stalno usavršavanje svih stručnjaka koji kroz svoj posao tretiraju nasilje ili na neki način mogu biti dio istog, a što će direktno biti od velike pomoći i koristi za sve u sistemu zaštite. Mnogo je lakše raditi s ljudima koji su senzibilizirani za nasilje u porodici, poznaju zakone, procedure i način postupanja. Rad sa njima je efikasan i za žrve najadekvatniji. Sigurna kuća predstavlja privremeni oblik zbrinjavanja žrtava nasilja u porodici. Kada se završi terapijski tretman žrtve nasilja odlaze iz skloništa. Nerijetko se žene odluče za trajni prekid zajedničkog života sa nasilnikom. Žene koje se žele osamostaliti trebaju posao, rješavanje stambenog pitanja, materijalnu pomoć i slično. Rješavanje istog bi bila dodatna pomoć u mom poslu. Kada bi imali resurse za rješavanje socijalnih pitanja žrtava nasilja mogli bi reći da svako ima pravo na život bez nasilja. Kada država ništa ne nudi ženama nakon izlaska iz skloništa, nekada se čini da one nemaju mnogo izbora i da su primorane vratiti se počinitelju nasilja. Sistemsko rješavanje ovih pitanja (ugovori sa firmama o zapošljavanju, rješavanje stambenog pitanja putem općine, i sl.) predstavljalo bi svakako i dodatnu pomoć u mom radu.

Tekst: http://www.16dana.ba/
Foto: Imrana Kapetanović

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti