Šovinizam postoji otkako postoji i svijet, no posljednjih decenija su se političari i moćni ljudi koji vladaju svijetom, trudili da to nekako upakuju i bar za javnost ispadnu pristojni i liberalni. To više nije slučaj, šovinizam se vratio na velika vrata…
Historija je upamtila Napoleona Bonapartu kao velikog državnika, samoproglašenog francuskog cara, velikog vojskovođu i genijalnog stratega. No, ko su bili njegovi najbolji vojnici, to obično znaju samo historičari i debele knjige koje pričaju priču o jednom od
najzanimljivijih ljudi svih vremena. Imena Napoleonovih generala i istaknutih vojnika nisu ušla u svakodnevni govor, osim jednog, onog čije ime nije simbol za vojničku hrabrost, požrtvovanost ili plemenitost, nego za bolesnu mržnju prema svemu drugom i
drugačijem.
O Nicholasu Chauvinu se malo zna, a neki autori čak smatraju da on, zapravo, nikada nije ni postojao. No, prema rijetkim podacima o životu ovog čovjeka, pretpostavlja se da je rođen oko 1780., te da se pridružio francuskoj vojsci kada je navršio 18 godina.
Učestvovao je u mnogim borbama, te bio ranjen čak 17 puta. Napoleon je to cijenio, okitio ga je najvećim prizanjima i dao mu veliku penziju od 200 franaka, što je bilo pravo bogatstvo u to doba.
Dobri vojak Chauvin
Bez tri prsta, sa slomljenim ramenom i strašno unakaženim licem, Nicholas Chauvin je volio Napolena više nego išta na svijetu. Ako je i postojao, u zrelijim godinama bio je član imperatorove elitne Stare garde, koja je život Napoleona štitila u strašnim trenucima
poraza 1814. i 1815. godine. Napolenon je danas romantiziran kao elegantni, bonvivanski prosvjećeni diktator, no sredinom 19. stoljeća kontrarevolucija je Napoleona predstavljala kao apsolutno zlo, Sotonu, razbojnika i Antikrista, ismijavajući i vrijednosti
koje je Napoleon zagovarao, te ismijavajući one koju su slijepo vjerovali u Napoleona i zaklinjali se u njega. Postajao on u stvarnosti ili ne, Nicholas Chauvin je između 1815. i 1848. polako postao simbol upravo te bizarne, patološkim nacionalizamom zaslijepljene ljubavi.
U doba nakon Napoleonovog pada, ime Nicholasa Chauvina je često korišteno u teatarskim predstavama koje su ismijavale svrgnutog imperatora i priglupe, zaguljene ljude koji su ga podržavali i glorificirali u godinama nakon što je svrgnut s vlasti. Izraz
„chauvinism” ili šovinizam, prvi put se u nekom rječniku pojavio 1834., te je tokom narednih stotinjak godina polako postao prava riječ za slijepi nacionalizam i militantno domoljublje. Evo kako je Hannah Arendt vidjela šovinizam i njegov „koncept”.
– Šovinizam je gotovo prirodni proizvod nacionalnog koncepta, jer on dolazi direktno iz stare ideje „nacionalne misije”… Nacionalna misija bi mogla biti interpretirana precizno kao prosvjetljenje drugima, onim manje sretnim, onima koji, iz ma kojeg razloga, nisu doživjeli čudo nacionalnog prosvjetljenja tokom svoje historije. Sve dok se ovaj koncept nije razvio u ideologiju šovinizma i dok je ostajao u neodređenom području nacionalnog ili nacionalističkog ponosa, on je, zapravo, rezultirao visokim smislom odgovornosti za dobrobit zaostalih naroda – pisala je 1945. Hanna Arendt u svojoj knjizi „Imperijalizam, nacionalizam, šovinizam”.
„Dobrobit” je ovdje iskorištena kao cinična metafora, jer otkako postoje civilizacija, država, politika, vladari i vojske, oni koji su polazili u osvajačke pohode, od faraona Ramesa II,
preko Cezara i križara, španskih konkvistadora u Novom svijetu sve do novovjekovnog kolonijalizma, cionizma, SSSR intervencije u Afganistanu 1979. Ili američke agresije na Irak u 2003.godini, u osvajačke i pljačkaške misije su polazili pod izgovorom da žele
civilizirati određene zemlje i narode.
Tako su Rimljani željeli civilizirati Galiju, Germaniju i Ilire na Balkanu. Križari su željeli civilizirati „pagane” u Palestini, Španci su tekovine evropske kulture nastojali usaditi Indijancima, Francuzi su na sve načine pokušavali modernizirati i evropeizirati Alžir, Musolini je tvrdio da je okupirao Etiopiju kako bi je modernizirao, cionisti tvrde da su Palestinu pretvorili u pravi rajski vrt, Bush je okupirao Irak da bi Iračanima donio
slobodu i demokratiju… Iza svakog ovog „dobročinstva”, stajala je šovinistička politika i namjera svih namjera, ona da se opljačkaju tuđa prirodna bogatstva, otme tuđa plodna
zemlja, otme tuđe zlato, tehnologija i novac. I šovinizam tako ima svoju snažno ekonomsku pozadinu, kao mnogo drugog u životu običnog čovjeka.
Šovinizam dubokog džepa
Šovinizam ima svoje razne skrivene i manje skrivene forme, no dominiraju tri oblika, onaj politički, zatim rodni, gdje postoje i muški i ženski šovinizam, te jedna forma šovinizma koja je locirana u novije vrijeme. Riječ je o fenomenu „šovinizam blagostanja”, „Welfare – šovinizam” ili „šovinizam dobrostojećih”.
– Šovinizam blagostanja je stav da bi socijalno blagostanje trebalo biti ograničeno na određene grupe, naročito na domicilno stanovništvo neke zemlje, na štetu imigranata. To je korišteno kao populistička strategija, najčešće od radiklanih desno orijentiranig partija, koje retorički povezuju probleme „države blagostanja i emigracije”, ali tvrde da su dio problema i druge socijalne grupe kao što su korisnici socijalne pomoći i nezaposleni. Njihov je fokus stavljen na kategoriziranje građana u dvije kategorije, one koji „hrane” i one koji „slabe”, kao kontradikcija između njih u takmičenju za rijetke resurse – definicija je putem koje Wikipedija objašnjava šta je to „šovinizam blagostanja”.
Definicija je jedno, no praksa i svakodnevica života u nevjerovatno kompliciranoj zajednici su nešto potpuno drugo. Upravo je Evropska unija živo bojno polje gdje zagovornici EU, kao modela mira, prosperiteta i harmoničnijeg života i poslovanja, vode svakodnevnu bitku sa „šovinistima blagostanja”, kojim ne samo da smetaju imigranti, ljudi druge boje kože i religije. Njima smetaju i Evropljani s juga i istoka Kontinenta.
– Tipu šovinista blagostanja pripada historičar i redovni gost talkshow programa Arnulf Baring, zajedno s Bildom, koji je Baringa proglasio za „najpametnijeg profesora Njemačke”. Titulu „svjetskog šampiona izvoza” Njemačka duguje evropskim integracijama, a iz ovoga proizlazi da, osim dobitnika, kao što je Njemačka, postoje i gubitnici. To su, iz različitih razloga, zemlje s juga poput Grčke, Španije, Italije i Portugala. Prema Baringu i Bildu, to su zemlje koje moraju da nauče da „svakoj siesti prethodi težak rad”, da tamo žive „ljenjivci” koje „mi” moramo da hranimo kako bi euro preživio… Novi njemački šovinizam blagostanja želi profit od evropskih integracija, ali odbija solidarni doprinos za stvaranje jednakih životnih uslova u eurozoni, pisao je prije dvije godine njemački ljevičarski list “Taz”, a prenio Peščanik.net.
Ni imigranti, ni klimatske promjene ni velika, uvijek neugodna i nepredvidljiva Rusija, ni nepovoljan kurs dolara i jena, ništa od tog nije realna, smrtna opasnost po Evropsku uniju, kao što je to „šovinizam blagostanja”. Sve nabrojane opasnosti dolazi preko
granice i EU za njih ima lijek, ali Bruxelles ništa ne može učiniti protiv „ekonomskog šovinizma”, onog koji dolazi iz vlastite kuće, iz klupa EU parlamenta u kojima sjede i
političari koji bi rado EU i njene institucije ukinuli, a sve one koji imaju pogrešno, nedovoljno dobro evropsko ime, poslali kući.
– U nekim dijelovima današnje EU, ukoliko dolazite iz druge zemlje, na vas gledaju sa sumnjom, posebno ako dolazite iz Rumunije ili Bugarske. Neki sa Sjevera bi rado od EU migranata stvorili radnu snagu druge klase, bez jednakih prava na socijalne povlastice, čak iako plaćaju poreze i socijalne doprinose kao i građani zemalja koji su ih prihvatili. Šovinizam blagostanja je današnja najveća prijetnja evropskom duhu i moramo mu se suprotstaviti. Ne bi trebalo biti dvosmislenosti u vezi s proširenjem EU, koje u EU donijelo ne samo tržišta, nego i ljude s njihovim jednakim pravima, uključujući i njihova socijalna prava – kaže László Andor, EU komesar za zapošljavanje, socijalne poslove i inkluziju.
EU je ekonomska tvorevina, kreirana na snažnim poslovnim interesima koji isprepliću i druga pitanja poput ljudskih prava i socijalne zaštite. Tako su i sva problematična pitanja EU, zapravo ekonomske prirode i vrte se oko novca i njegove raspodjele. I
šovinizam blogostanja je šovinizama novca. Građani BiH će se jednog dana probuditi u zemlji koja će biti punopravna članica EU, no njeni građani neće biti svugdje i uvijek dobrodošli, kao što danas u zemljama EU nisu pretjerano dobrodošli ni Poljaci, Mađari,
Slovaci, Hrvati, Bugari ili Rumuni. Trebamo se i na to pripremiti?
Ima li kod vas crnaca?
Posljednji mjeseci 2001. godine bili su vrlo naporni za američkog predsjednika Georgea Busha Mlađeg, koji je svoju zemlju pripremao za dugi i neizvjesni rat protiv terorizma i sve izvjesniju intervenciju u Afganistanu. Bush je tražio savjetnike, razgovarao s brojnim državnicima, između ostalog i s brazilskim predsjednikom Fernardom Cardosom. Nisu do danas ostali sačuvani detalji ovog razgovora dvaju važnih svjetskih političara, no jedna rečenica jeste.
– Imate li vi crnce, također – pitao je predsjednik SAD svog kolegu iz zemlje sambe, favela i nogometa.
Brazilski predsjednik je sasvim sigurno ostao otvorenih usta i s velikim upitnikom iznad glave, no situaciju je spasila Condoleeza Rice, koja je moćnom, ali neobrazovanom predsjedniku odmah objasnila da je „Brazil zemlja s najviše crnaca izvan Afrike”. Šokirani brazilski predsjednik će kasnije izjaviti da je „Bush tada bio u fazi učenja”.
Bush će iz Bijele kuće otići 2008., a zamjenit će ga prvi tamnoputi američki predsjednik u historiji. No, Obama nije bio mesija, daleko od toga. Život tamnoputih Amerikanaca sa
siromašnog juga ove države nije se mnogo popravio. Afroamerikanci su i dalje mnogo siromašniji od svojih bijelih sugrađana, i dalje su najčešći i najbrojniji zatvorenici američkih zatvora, te vrlo često žrtve policijske brutalnosti. Da je zaista tako, najbolje znaju stanovnici američkog gradića Ferguson, predgrađa St Louisa. Missouri je jedna od najsiromašnijih američkih saveznih država, a Ferguson jedno od najjadnijih i najsiromašnijih mjesta u SAD-u.
Ovaj grad od približno 25.000 stanovnika, u kojem živi gotovo 70 posto Afroamerikanaca, od kojih je trećina izrazito siromašna, paradigma je tužne američke svakodnevice u kojem su građani druge boje kože ljudi drugog reda, izloženi svakodnevnom šikaniranju i
šovinizmu.
Šta se tačno desilo devetog augusta ove godine na ulicama Fergusona, vjerovatno nikada neće biti razjašnjeno. Prema policijskom izvještajima Michael Brown (18) je počinio pljačku, te počeo bježati, pružao je otpor i te djelovao kao naoružan i opasan. Policajac – bijelac ga je ubio na mjestu. Prijatelji ubijenog mladića tvrde da je Brown ubijen potpuno nedužan, no sud je odbio krivično goniiti policajca koji je pucao umladića. Od početka augusta do danas Ferguson je poprište nemira i protesta koji su se proširili na cijelu Ameriku, otvorivši joj oči i pokazavši da rasizam i šovinizam još postoje u svakodnevici ove zemlje.
– Oni nas ne gledaju kao ljude. Za njih smo mi životinje, one koje mogu upucati poput srndaća… Policija zna da većina nas ne može priuštiti advokata. Mi smo potpuno bespomoćni – kaže za “Speigel” mladić po imenu Jurmael (22), stanovnik Fergusona.
Gotovo svi policajci u ovom gradu su bijelci, svi gradski vijećnici, pa i sam gradonačelnik su bijelci. Niti jednu važnu funkciju o ovom gradu ne drže ljudi tamne boje kože, ali to
nije sve. Na kućama nekih bijelaca stoji bronzane pločice. To je znak da je u toj kući nekada živio robovlasnik.
Zna se gdje je ženi mjesto
Izraz „muški šovinizam” je nastao šezdesetih godina i često se izjednačavao s pojmom „muške svinje”. Muški šovinizam se na štetu žena manifestira ne samo seksizmom, uvredama i provokacijama širokog spektra, on ima i svoju „praktičnu” dimenziju, kada se
ženi zabranjuje školovanje, rad i jednaka zarada s muškim kolegama. Svijet, visoka politika i važni muškarci koji je predstavljaju, danas su uglavnom prijateljski nastrojeni
prema ženskom rodu, no to nije uvijek slučaj. Tako je kontroverzni turski predsjednik Tayyip Erdogan nedavno izjavio da žene i muškarci „nisu i ne mogu biti jednaki”.
– Naša religija je odredila mjesto za žene, a to je materinstvo… Neke osobe to mogu shvatiti, a druge ne. Ovo ne možete objasniti feministicama, jer one ne prihvataju ni samu ideju o materinstvu… Sa ženama i muškarcima ne može se postupati na isti način, jer je to protiv ljudske prirode… Njihov karakter, navike i njihov fizički izgled su različiti. Ne možete staviti u istu ravan ženu koja doji svoje dijete i muškarca… Ne možete tražiti od žena da rade sve vrste poslova koje rade muškarci, kao što je bio slučaj u komunističkim režimima… Ne možete tražiti da kopaju zemlju, to je u suprotnosti s njihovom delikatnom prirodom – rekao je konzervativni predsjednik.
Erdogan je izazvao nekoliko puta gnjev turskih feminističkih pokreta, pokušavajući da bezuspješno ograniči pravo na abortus i preporučujući ženama da rode najmanje troje djece.
Ženski šovinizam: Mi, mi smo cure te
Godinama je govoreno o muškom šovinizmu kao razarajućoj pojavi koja truje atmosferu na radnim mjestima ili u brakovima, no nije vjerovano da se žene na jednako loš način mogu ponašati prema muškarcima. Ali, ovu tezu je iznio i vrlo detaljno obrazložio
Aryan Levy u svojoj knjizi „Ženske feminističke svinje” iz 2005. godine. On tvrdi da današnje žene ponavljaju iste greške i upadaju u iste stereotipe kao i muškarci. Žene samo od sebe prave seksualne objekte te moraju biti uvijek „hot” i niti jedan muškarac za njih nije dovoljno dobar. Moderni muškarac za njih je tek igračka za upražnjavanje fantazija.
– Riječ je o neautentičnosti i ideji da žena treba stalno eksplodirati u malom rafalnom egzibicionizmu. To je ideja da ženska seksualnost treba biti stvar pokazivanja, ne
zadovoljstva – piše Levy u svojoj knjizi.
Šovinizam u Kini
Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu, no u njoj nisu svi Kinezi, oni pravi, etnički „Kinezi”. osim najbrojnijih Han – Kineza, u Kini živi više od 50 raznih naroda, etničkih i
religioznih grupa. Iako su oni svi formalno građani Kine, Han Kinezi sebe smatraju pravim Kinezima i žele većinu povlastica i važnih pozicija zadržati za sebe. Termin „Han – šovinizam”, skovao je 1956. komunistički vođa Mao Ze Tung, kritizirajuću svoje
sunarodnjake zbog njihove želje za dominacijom nad ostalim etničkim grupama i manjinama.
Arapski šovinizam
Biti Palestinac u Izraelu nije lako. Palestinci su u ovoj zemlji građani drugog reda, no nije ništa bolje ni u drugim zemljama gdje su Arapi većina. Palestinci nigdje nisu pretjerano dobrodošli, ograničava im se kretanje, pravo na rad i školovanje. Jedna od zemalja gdje je šovinizam prema Palesticima najviše izražen jeste Jordan, država čija je vlada vrlo prijateljski nastrojena prema Izraelu i gdje Palestinci nemaju gotovo nikakva prava.
Karbon i planetarni šovinizam
Ljudi i druga živa bića sastavljeni su od ugljika, odnosno karbona, no moraju li sva bića u velikom svemiru biti sastavljena na isti način? Ne moraju, naravno, tvrdio je 1973. naučnik Carl Sagan. On je, kao i grupa naučnika, tvrdio da život ne mora nužno biti izgrađan od ugljika, nego i da druga bića, posebno ona baziran na silikonskim jedinjenjima, mogu postojati, naročito tamo gde nema dovoljo kisika, recimo na površini Marsa.
Moramo li mi biti jedina bića u svemiru i mora li Zemlja biti jedino mjesto gdje postoji život i gdje će jedino života uvijek i biti? Ne moramo, tvrdio je svojevremeno veliki SF pisac Isaac Asimov, optužujući ljude za „planetarni šovinizam”. Takvo nešto je četo prisutno u SF literaturi, gdje se ljudska rasa postavlja kao superiorna nad ostalim kulturama u svemiru.
Šovinizam u velikim gradovima
Želite li se pohvaliti da ste starosjedilac Londona, morate računati na jedan broj i jednu godinu. Godine 1666. London je do temelja poharao veliki požar. Grad se nakon požara obnovio, privukao mnogo pridošlica, no porodice koje su tamo živjele prije Velikog požara i danas su ponosne na tu činjenicu i smatraju se „pravim Londoncima”. Takvo nešto postoji u svim većim gradovima na svijetu, pa i kod nas.
Tako imamo „rođene” i „prave” Sarajlije, ljude vrlo ponosne na činjenicu da su rođeni i odrasli između Baščaršije i Marijin Dvora. Slično je u Zagrebu gdje se „purgerima” ili privim Zagrepčanima smatraju oni čije porodice generacijam žive i odrastaju između Ilice i Vlaške ulice. Također, iako je Beč veliki grad, pravim Bečlijama se smatraju samo stanovnici devet centralnih gradskih okruga, južno od Dunava. Stanovnici Beča s druge strane Dunava kolokvijalno se smatraju nekom verstom malograđana i „seljaka”, te im se ne žali priznati da su i oni prave Bečlije.
Šovinizam Sjever – Jug i Istok – Zapad
Kada bi osamdesetih godina prošlog stoljeća na teren istrčao veliki Maradona u dresu “Napolija”, navijači rimskog “Lazija” bi zapjevali: „To nešto strašno smrdi, to mora da igra Napoli”. U Italiji je animozitet sjever – jug izražen kao rijetko gdje. No, tako je i u drugim zemljama. Stanovnici sjevera Francuske se smatraju „boljim” od stanovnika Provanse. Tako je u Indiji, SAD-u, Austriji… Iz nekog neshvatljivog razloga, sjever država je gotovo uvijek bogatiji i razvijeniji, razvijajući nejednakost i ekonomski šovinizam kao prateću nus-pojavu.