U rijetku grupu stvari i pojava koje zaista i volim i koje će mi jednog dana nedostajati, spada i TV kanal ARTE. To je humanistički usmjerena TV kuća u čijem programu nema vijesti (red crne hronike, red još crnje hronike, red stranačkih saopćenja, red NVO prodavača magle). TV Arte ne emitira ni marketinške poruke niti sport. Sport nikada nisam volio s obzirom na to da sam uvijek bio najmanje, najmršavije i najsporije dijete te da mi je „fizičko” uvijek žestoko kvarilo prosjek ocjena. Ne volim sport ni na TV i nikada mi ta euforija za sportskim događajima u drugoj zemlji, u klubu za koji vas ništa ne veže, nije ušla u glavu. Dakle, nema sporta ne kanalu Arte. Pa šta ima? Kanal Arte prikazuje umjetničke filmove, najbolje muzičke koncerte svih vremena i najbolje dokumentarne filmove, koje možete zamisliti.
Kanal Arte zajednički su stvorile dvije države, Njemačka i Francuska. Program se emitira na dva jezika, na njemačkom i francuskom. Pratite, recimo, neki zanimljiv program i pritiskom na dugme daljinskog birate jezik koji ćete slušati, lijevo francuski, desno njemački. Razumijem oba jezika, doduše njemački malo bolje, tako da mi je svejedno koji jezik slušam, važan je svakako sadržaj koji me na ovim kanalu uvijek oduševi. Posljednje srijede TV Arte je svoj večernji program posvetio rock grupi “Queen”, sa sjajnim dokumentarcima i poslasticom u vidu vjerovatno najboljeg rock koncerta svih vremena, “Tribute To Queen”, održanog u ljeto 1992. pred 100.000 ljudi na londonskom Wembleyu. Sljedeće veče bilo je posvećeno braći Marx, fantastičnoj družini iz doba crno-bijelog filma koja je izumila humor kakav danas poznajemo. Subotu sam preležao u krevetu, problemi sa šećerom u krvi i pretjerivanje s poslom su činili svoje, no ARTE kanal se pobrinuo i za to dosadno podne. Moj omiljeni TV kanal je, čini mi se, pola dana emitirao sjajne dokumentarne filmove o Karlu Velikom, vjerovatno najvećem vladaru kojeg je Evropa ikada imala. Okolina me smatra dobim poznavateljem historije, ali subotnji program na ARTE TV me je postidio. Karlo Veliki nije bio veliki samo po svojoj konstituciji i konju na kojem je jahao. Bio je to čovjek koji je unaprijedio tadašnju ekonomiju, podizao škole, poticao umjetnost, gradio mostove, ujedinio gotovo cijelu Evropu koja je tada živjela u miru. Karlo Veliki nije dugo živio, kao ni njegova velika, napredna i multikulturna Franačka. Kako to već biva, njegovi unuci su raskomadali djedovinu i sljedećih 1200 godina Evropa je provela u ratovima i sukobima. Od Karlove Franačke nastale su Italija, Belgija, Austrija, Švicarska, Holandija, Španija, ali su dva najveća nasljednika bila Francuska i Njemačka. Sve ono što se dešavalo na ovim našim prostorima, ratovi, mržnja, podjele, zločini, nije ni blizu onoga lošeg što se dešavalo između Nijemaca i Francuza. Ipak, nakon tačno 1200 godina rođačkih svađa oko međe, Nijemci i Francuzi su zakopali ratne sjekire, sjeli za sto, izljubili se onako kako se izljubi rodbina koja je bila u zavadi s najbližim, izbrisali granice i osnovali jedan TV kanal na dva jezika naziva TV ARTE.
Bio bih sretan kada bih na svom televizoru mogao gledati neki domaći TV ARTE, ARTE „Made in Bosnia”, neki kanal zbog kojeg bih zaboravio gdje je daljinski. Dok cijeli svijet juri naprijed brzinom Usaina Bolta, mi ne samo da tapkamo u mjestu, mi trčimo unatrag. Krivac za to je i domaća TV struka. U ovom trenutku ne mogu se sjetiti ničega iole vrijednog na domaćim TV kanalima. Domaće TV kuće kao da se takmiče ko će napraviti gori, negledaniji i neprobavljiviji TV program. Scenografije i studiji u najboljem slučaju su zapeli oko 1997., ako ne i 1984., voditelji za koje znam da nisu dobili plaću četiri mjeseca i žive od veresije, videotrake koje su se izlizale od korištenja u kamerama koje su Nijemci umjesto u smeće donirali nama, sve to u mikseru s produkcijskim turskim i indijskim serijima, kvizovima, gatarama poslije ponoći, sumornim vijestima koje čovjeka tjeraju ili da skoči kroz prozor ili da razbije televizor, emisijama tipa „Zvijezda nećeš biti ti” ili „Tvoje lice ne zvuči poznato”. Domaće TV kuće sistematski i pedantno, naravno prema direktivama stranih centara moći i njihovih domaćih marketinško-političkih sluga, sistematski razvlače pamet ovdašnjoj TV publici, ciljano je zaglupljuju i stvaraju od nje stoku sitnog zuba, onu koja je poželjna samo kada treba zaokružiti glas na glasačkom listiću. Domaće TV kuće ne emitiraju filmove braće Marx, ne emitiraju šestosatne, vrhunske dokumentarce o Karlu Velikom ili koncert s Wembleya iz 1992. Ne zato jer ih ne mogu kupiti, nego zato ne žele, jer tako kaže predsjednik partije, inače njihov dobar prijatelj.
Bliži se i Nova godina i sve, baš sve domaće TV kuće će emitirati „Novogodišnji TV program”, televizijski format koji je u svijetu odavno prevaziđen i zaboravljen. TV Arte, jedini TV kanal uz koji ćete zaboraviti gdje ste ostavili daljinski neće emitirati kičeraj od „Novogodišnjeg TV programa”. Emitirat će priče Charlesa Dickensa, priču o Pavarottiju, priču o prelijepim obalama Brazila, priču o rajskom otoku Palau, slike iz vrhunskih cirkusa i kulinarske vještine Sarah Wiener. I neće biti potrebe da neko nekome poželi „Sretnu i upješnu”, bolju berićetniju predstojeću 2015. godinu. Publici kanala Arte i 2014. je bilo lijepo.