15.08.2014- 15.08.2020. Fališ brate – ovim datumima i riječima opisao je svoju tugu danas na društvenim mrežama Unkas Kupusović, brat Sulejmana Kupusovića, čuvenog bosanskohercegovačkog pozorišnog i filmskog redditelja.
Umro je na današnji dan prije šest godina u svojoj 63.
15.08.2014- 15.08.2020.Falis brate 😞
Gepostet von Unkas Kupusovic am Samstag, 15. August 2020
-Mali princ koji se zaustavio na planeti Teatar. Teatar je bio njegov alter ego. London ima „Fantoma iz opere“, a Sarajevo ima „Fantoma iz teatra“. Ime mu je Sulejman Kupusović – zapisao je naš glumački velikan Emir Hadžihafizbegović u omažu Sulejmanu Kupusoviću objavljenom u “Avazovom” prilogu “Sedmica” u kojem je veliki reditelj godinama bio redovni kolumnista.
Upravo od njegovih kolumni nastala je posthumno i knjiga „Gospodo Bosanci i ostali, debelo smo zaostali”, što je bio naslov Kupusovićevog teksta iz „Sedmice” od 4. avgusta 2012. godine, koja je 7. aprila, u Narodnom pozorištu u Sarajevu (NPS), na dan kada je Kupusović rođen, ugledala svjetlo dana na inicijativu i uz ogroman trud njegove porodice.
– Sve što je on pisao prije 15 godina, i danas je aktuelno, a naziv knjige govori o tome u kakvom vremenu živimo. Naslov sam izabrao ja, ali je u njegovom stilu – rekao je tada brat Unkas Kupusović.
-Ako na bh. pozorišnom nebu ima zvijezda onda se jedna od najblistavijih zove Sulejman Kupusović. Ako negdje ima sretnih glumaca onda su to oni koji su radili sa njim – kazao je prije šest godina Josip Pejaković, na komemorativnoj sjednici kada je Kupusović ispraćen uz stihove Johna Lennona: “Working Class Hero”.
– Teatar je bio ishodište Suletovog umjetničkog kosmosa. Njegova nepreboljena ljubav, njegova tuga i njegova nada. Njegova sehara s tavana koju nikad nije zaključavao. Teatar je bio njegova primaća i spavaća soba, njegova kuhinja, špajz, njegov ormar i natkasna, njegov sat na zidu, majčin goblen i dječiji medo. Teatar su bili njegovi najmiliji i oni od njih. Sulejman Kupusović posjedovao je dva životna organizma. Onaj koji je zaustavljen u radu, napadnut opakom bolešću i koji je otišao. Drugi organizam Sulejmana Kupusovića radi i fercera bez problema. Taj ostaje s nama sve dok teatar bude postojao. Dok bude sufita i cugova, portalnih izlazaka i orhestre, glumačkih garderoba i šminkernica, dok bude fundusa s kostimima i scenografskih radionica gdje tehnika na koheru grije gulaš.
Dok postoje praktikabli i reflektori, usijani sa željeznih stativa, inspicijenti i sufleri, potamnjeli tekstovi u arhivi i olovkom tintoplavkom podvučene replike Nušićevih junaka koje gordo vodi Aleksa Žunić, iza leđa mu se šulja Mešin Hasan i Sidranov Rudo i Nedžadov Voland, dok postoji Goldonijeva „Mirandolina“, Gogoljev Potkoljosin, Čehovljev Lopahin, sijede kose Taletove, postajat će i Sulejman Kupusović – poručio je u omažu Emir Hadžihafizbegović.
Tako je govorio Sulejman Kupusović:
– Ja samo radim svoj posao. Smiješne su tvrdnje da sad ja režiram skandale u javnosti. To što ljude neke iritira što ja radim, nije moj problem.
– Ako se može “Derviš i smrt” nazvati narodnjačkom predstavom, onda je Meša Selimović žuta štampa.
– To je moje iskustvo – čim čujem da se neko dvaput zakune u Boga ili Allaha, ja odmah bježim od njega.
– Sramotno da velikan kakav je Berber, a i Safet Zec, nisu članovi Akademije nauka i umjetnosti BiH.
– Prvo i osnovno je da mrzim dosadu…
– Mene niko ne može hvatati na šovinizam, jer se moja supruga zove Svjetlana…
– Smiješno mi je kad vidim da je neko danas ministar kulture, sutra poljoprivrede, a prekosutra direktor doma zdravlja.
– Mislim da smo mi narod koji je rođen s genetskom greškom.
– Mi nismo narod od drame. Mi smo više narod od poezije i epike.
Iz biografije
Kupusović je rođen 1951. u Kladnju. Diplomirao je pozorišnu, filmsku, televizijsku i radijsku režiju na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu 1974. godine, a filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta. Specijalizirao je teatarsku režiju u Varšavi i Krakovu, 1986. godine.
Režirao je u pozorištima diljem bivše Jugoslavije, kasnije i Bosne i Hercegovine, te u Rumunjskoj, Bugarskoj i Turskoj. Kupusović je režirao i prvu bosanskohercegovačku operu – “Hasanaginica”, koja je premijerno izvedena u Sarajevu 18. ožujka 2000. godine i u kojoj je u naslovnoj ulozi nastupila primadona Sarajevske opere Amila Bakšić. Režirao je televizijske drame i serije, a autor je i kazališnog hita “Ženski turbofolk bend”, koji izvodi ansambl sarajevskog Kamernog teatra ‘55.
Kupusović je na televiziji realizirao desetak drama, nekoliko serija (“Tale”, “Teversenove bajke”…) te veliki broj dokumentarnih i glazbenih programa. Kupusovića će bh. publika pamtiti i po kazališnim predstavama koje je režirao, kao što su: “Kralj Lear”, “Propercije”, “Bjesnilo”, “Braća Karamazovi”, “Veliki vezir”, “Roman o Londonu”, “Hasanaginica”, “Kidaj od svoje žene”, “Derviš i smrt”, “Hanka”, “Tvrđava”, “Legenda o Ali-paši”, “Balada o Omeru i Merimi”, “Hamlet u selu Mrduša donja ili Hamlet zna što narod ne zna”.
Predstave u Kupusovićevoj režiji gostovale su u Meksiku, Gvatemali, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Turskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Švedskoj, Italiji, Austriji.
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada na nacionalnim i međunarodnim teatarskim i televizijskim festivalima.