Apartman u Petrovcu, s bazenom, 40 eura za dvije osobe dnevno. Domaćica bez maske nas dočekuje: Ne vjerujem ja u tu Coronu, haj’te vi da se smjestite, uživajte!
Prvi dan augusta. Sedam dana godišnjeg odmora je pred nama. Ali, pandemija hara. Sarajevske brojke svakodnevno crnje od crnjih. Strah krenuti bilo kud. Krajina, Hercegovina, Plivsko jezero, ili negdje kraj Drine… Dogovaramo se, suprug i ja, tu ćemo negdje, u lijepoj nam domovini. Da nam je kakav apartmančić s bazenom, odmor za našu dušu. Pobjeći od svega, isključiti se, pokušati napuniti baterije. Za nove borbe u životnom žrvnju. No, nismo računali na to da smo malo okasnili. Naći takvo što u augustu, a da ne košta baš 200-300 maraka dnevno samo za noćenje, nemoguća misija. Do septembra. Tad već mi ne možemo. Okej… Ipak, mogli bismo u Neum. More je more, u svakom slučaju, i ljepše nego na bazenu. Ali, ne lezi vraže, slike iz Neuma obeshrabrujuće: na plažama i šetnicama “jedno na drugom”, bez maski, bez distance… Zaraza, zagarantirana.
Ljubazni carinici, bajkoviti krajolici
Kud sad? U Bruxellesu donose novu odluku, ne spominjem ništa naglas, čekam vijesti, možda bi se moglo i u Hrvatsku bez plaćanja 220 KM za test na COVID-19. Ipak, ništa. Odluka za ulazak kod zapadnih nam komšija ostaje nepromijenjena. Okej… Imamo i istočne, tačnije jugoistočne. Oni ne traže taj skupi nalaz. Idemo za Crnu Goru. Proguglali smo, raspitali se, nema gužve. Možemo ući preko dva granična prijelaza: Klobuk i Zupci. Dovoljan serološki test od 60 KM. Hvala Bogu, negativni smo. Na Klobuk ćemo pa prema Budvi, Bečićima… do Ulcinja, gdje se zaustavimo. Imam memorisano da je Petrovac na moru prelijep.
Stižemo na Granični prijelaz Klobuk. Sablasno je prazan. Preljubazni crnogorski carinici. Upisuju podatke s “Covid testa”, objašnjavaju kud nam je najbrže, a potcrtavaju, obalom je najljepše. Nema, vele nam, gužve, uživajte u krajoliku. I jesmo zaista. Lijepa je Crna Gora, s jedne strane gorovita, šumovita, s druge plavetnilo mora i neba očaravaju. Fulili smo na kružnom toku skretište za trajekt preko Bokokotorskog zaljeva. Neka smo vala baš, da više vidimo tog bajkovitog krajolika od Kotora ka Budvi. Prelijepa prirodna bogatstva nekadašnje nam zajedničke domovine.
Budva nam je prevelika, bojimo se da ne bude gužva, jer Corona prijeti. Ni Bečići ne izgledaju tako maleno da bismo poželjeli sići s magistrale i potražiti smještaj bez straha da ne pokupimo virus. Divimo se usput pogledu na superluksuzni Sveti Stefan, ali kažu da treba i do 6.000 KM samo za jedno noćenje. Zabavljaju nas usput nazivi naselja i sela kroz koja prolazimo, Blizikuće, Skočiđevojka…, a za koji dan slatko ćemo se nasmijati i Haj Nehaju na putu do Dobrih Voda, gdje smo proveli dan na polupraznoj plaži, inače, omiljenoj destinaciji ranijih godina Bosanaca i Hercegovaca.
Helem, iza Blizikuća, Skočiđevojke, Smokovog Vijenca, Drobnika, Reževića, ukazuje nam se prelijepa panorama kamenog gradića. Petrovac. Ćopićeva legendarna mota se po glavi: “Na cesti Petrovačkoj izbjeglice i trista djece u koloni…”
Ima i ovaj Petrovac partizansku historiju. Svjedoči tome srednjovjekovna Castello tvrđava na kraju gradića okružena nevjerovatnim i živopisnim slojevitim stijenama. Nekada je bila mjesto venecijanskog garnizona o čemu svjedoči i top usmjeren ka moru. Sada je atrakcija za posjetioce, muzej, vidikovac i spomenik podignut u čast vojnicima poginulim tokom Drugog svjetskog rata.
Castello tvrđava na kraju gradića okružena nevjerovatnim i živopisnim slojevitim stijenama je atrakcija za posjetioce
Nalazimo apartman. S bazenom. Domaćica bez maske nas dočekuje; 40 eura za noć. Uredno, čisto, prostrano.
– Ne vjerujem ja u tu Coronu, haj’te vi da se smjestite, uživajte – govori nam, dok mi držimo dvometarsku distancu, gušimo se pod maskama na plus 35. Čula je da je u Sarajevu posebno teška situacija.
– Šta je od Boga, tako će i biti – bezbrižno dodaje i ostavlja nas u lijepo uređenih tridesetak kvadrata u kojima imamo baš sve što nam treba.
A sad pravac plaža. Subota je. Iznenađeni smo gužvom. Strah se opet budi. Haj’mo mi nazad u apartman, imamo bazen, tamo nema nikoga, rahatniji smo. Usput, pitamo otkud ovoliko ljudi. Kažu, ne brinite, to vam je samo tokom vikenda tako, dođu Podgoričani subotom i nedjeljom, njima je sat do sat i po do mora, kroz tunel Sozina. Raspitujemo za okolne plaže, išli bismo radije na one praznije, tamo je sigurnije. Objašnjavaju nam da je na pet minuta vožnje odatle, prekrasna plaža Drobni pijesak. Jesmo li trebali doći da sad bježimo od ljudi? Sutra ćemo na Drobni pijesak, a sad nazad, bazen.
Bez mobitela i interneta ni minute nismo. Na trafici kartica košta 10 eura za 500 giga. Može trajati znači vječnost. Svako malo otvaramo portale, sumorne vijesti. Facebook ubija. Sve sami “covid eksperti”. Nema profila da neko ne piše o nečijoj, bolesti, liječenju, samoliječenju… Samo tokom noći u Sarajevu umrlo četvero. Direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović zagovara pooštravanje mjera, nove restrikcije. Tužni ispraćaj ministra Salke Bukvarevića ispred zgrade Vlade FBiH, slike paraju srce, umro je Almer Hašimbegović, a samo nekoliko dana prije toga oplakivali smo kolegu Mensura Brdara…
Nejra Latić na društvenim mrežama pogađa u sridu: “Odlično. Najviše ‘porodičnih’ klastera. To se desi kada ljude sa visoko zaraznom bolešću ostavite na kućno liječenje. Znate, nemaju svi u ovoj zemlji luksuz da se izoluju, ni u drugu sobu, a ne ‘da koriste odvojeni toalet’!?!? – kako stoji u preporukama Kriminalnog štaba. Može, vratite nam pare od PDV-a, zdravstvenog osiguranja, j….ih ‘vodnih naknada’, taksi, naljepnica i ostalih harača koje ste smislili. Pa ćemo se liječiti sami. Kutija jednokratnih maski koje preporučujete za brigu o zaraženima košta 68 KM! Najam garsonjere u Sarajevu (za drugu halu, da prostite) je minimalno 300 KM, litar varikine je 1,60 KM. Vitamin C, D, selen, Zink, ne može priuštiti svaka treća porodica ovdje. Da ne spominjem limun, sokove od aronije, med… Ljudi ovdje nemaju za soli i hljeba, marvo, a ne za dvije ‘hale’!”
Ce, ce, krofnice i kuhani kukuruz
Gasi internet! Drobni pijesak lijep, ali nismo baš došli ni u pustinju niti volimo kamenje na plaži. Sutra ćemo, ipak, ostati u Petrovcu. Ponedjeljak je i cijela bi sedmica trebala biti bez gužve. Tako je i bilo.
Crvena plaža Petrovca očarava, vrijeme predobro, ni pretoplo ni preoblačno. Tamam kako treba da se ne topimo pod Suncem. More divno, toplo i čisto. Tri plažna reda ležaljki i suncobrana, tek svaki drugi-treći popunjen. I svugdje čujemo samo naš, odnosno, crnogorski. Tek tu i tamo začuje se dozivanje na ruskom i pokoji bosanski naglasak. U većini su Crnogorci.
Na plaži potpuno bezbrižni. Zavidimo im pomalo. Rijetko ko s maskom se kreće šetnicom načičkanom kafićima, restoranima i hotelima. Ali, tek svaki drugi-treći radi. I onima koji rade, bašte su uglavnom poluprazne. Konobari moraju poštovati naredbu o našenju maski. Dezinfekcijska sredstva su na ulazu u svaku trgovinu i pekaru i tamo se mora s maskama.
U prodavnice se mora s maskama
Otužan je pogled na prelijepu plavo-bijelu bašticu restorana s istaknutim natpisom “Sorry, we’re closed”.
Na više mjesta zjape napola sagrađeni apartmanski i hotelski objekti. Kranovi i gradilišta utihnuli. Ispred jednog od njih čitamo: početak radova novembar 2019., završetak novembra 2020. Nažalost, započet je kad se sve činilo da Corona neće dalje od Kine… A sada više niko ne zna kada i kako će završiti.
Pitamo konobara jedinog bara na petrovačkoj plaži, ima li posla.
– Vidite plažu i ove redove ležaljki i suncobrana, to je sve lani bilo “full”, sad je ovo ništa – odgovara nam Sarajlija. Došao trbuhom za kruhom. Sestra mu udata u Baru. Drago mu vidjeti komšiluk. Ispostavilo se da živimo u istom naselju.
Prodavač krofnica i kuhanih kukuruza: Ovo je katastrofa
– Ce, ce, krofnice! Kuhani kukuruz! – uzvik je koji se na plaži Petrovca čuje više puta dnevno. Mladić iz Bijelog Polja, veli, proda tek pokoji kukuruz i krofnu i u odnosu na prethodne godine: katastrofa.
Krofnice su euro, kuhani kukuruz dva, duplo skuplji nego u Dobrim Vodama, tridesetak kilometara odatle.
I u Dobrim Vodama poluprazna hotelska plaža, ali nešto je punija ona gradska
U Petrovcu je, inače, sve malo skuplje, ali ne duplo kao u slučaju kuhanog kukuruza. Smještaj se može naći od 10 eura za sobu do između 30 i 50 za apartmane ili 600 eura za sedmodnevne polupansione u hotelima. Ugostitelji se otimaju za goste. Dovijaju se svakako s ponudama poput onih “happy hour” od 12 do 16 sati, kada je moguće za 7,50 eura dobiti sve u paketu: supu, glavno jelo po izboru (školjke, pastrmka, skuša, pileća bečka šnicla, pasta) i salatu.
Ugostitelji se otimaju za goste: U ponudi i koncepti “happy hour” od 12 do 16 sati, kada je moguće za 7,50 eura dobiti kompletan ručak
Espresso kafa je euro i 20 do euro i po, nes kafa dva, kao i gazirana pića, dok su negazirana od 2,20 do 2,50. Pola litra točenog piva je 2,50, litar vina od devet do 20 eura. Omleti za doručak su od 3,50 do četiri, kao i sendviči, a pizze od 5,50 do osam, palačinci s eurokremom i džemom 1,50, s nutellom dva eura, dok je za komad chees cakea potrebno izdvojiti četiri eura.
Cijene u jednom od restorana u Petrovcu
Tako je, kad je riječ o cijenama, na cijeloj budvansko-ulcinjskoj obali, barem ove 2020. Corona godine. Ne ponovila se više nikada ni ovakva, ni slična!