Kako u vremenu potpuno poremećenih društvenih vrijednosti sačuvati one koje bi nas jednog dana mogle vratiti na pravi put? I je li ta misija uopće moguća? Srećom, negdje među onima koji biraju liniju manjeg otpora, priklanjajući se tako većini, postoje mali, vrijedni, uporni ljudi s velikim idejama. Iva Pašić je 32-godišnja profesorica klavira iz Tuzle, koja je svoj srednjoškolski san da jednog dana ima muzičku školu, ostvarila prošle godine, kada je u Sarajevu (Kovačići) otvorila muzičku školu „Iva Piano”. Da, tek je na početku, ali učenika ne nedostaje. Uglavnom su to đaci kojima je već držala časove klavira. No, ukoliko i vi želite početi svirati klavir, ne trebate se opterećivati time koliko vam je godina ili posjedujete li prethodno znanje, jer IVA PIANO je otvorena za sve od 4 do 60 godina, s prilagođenim programima i odgovarajućim diplomama i certifikatima (možete ih potražiti na FB stranici: IVA PIANO School of Music).
Kako ste se odlučili osnovati i otvoriti muzičku školu “Iva Piano”?
– Kad je moj dom postao mali da primi moje tadašnje učenike, i kada sam vidjela da naš zajednički trud daje rezultate vrijedne veće pažnje od „naša četiri zida”, 2013. godine rodila se i ideja da osnujem školu klavira. Bila je izuzetno uspješna za moje četiri učenice. Iza nas je tada bio položen ispit na Associated Boardu u Novom Sadu, jedan u OMBŠ (osnovna muzička i baletska škola) Novo Sarajevo, divan koncert u Domu Oružanih snaga, te položen prijemni ispit na Muzičkoj akademiji u Veneciji. Sve to je dalo vjetar u leđa ideji o otvaranju muzičke škole koju se rodila dok sam još bila učenica Srednje muzičke škole u Tuzli. Uz neizostavnu podršku mojih najbližih, ideja je prešla u djelo.
Koliko dugo škola već postoji i koliko je učenika prošlo kroz nju?
– Moje pedagoško iskustvo počelo je u JU OMBŠ Novo Sarajevo prije osam godina i od tada do danas susrela sam se s velikim brojem đaka kako u redovnoj nastavi, tako i mimo nje. Bilo je tu đaka različitih uzrasta, nacionalnosti, s drugih govornih područja. Obilje iskustava i humanitarnih projekata u domenu muzike. Sve ovo je bilo razlog da kao dodatnu djelatnost, moj suprug registruje Agenciju za pružanje intelektualnih usluga IVA PIANO School of Music. Taj smo korak napravili u septembru prošle godine. Odmah nakon toga dali smo se na uređenje prostora. Sada je to naše malo muzičko utočište, s divnim pogledom na grad iz kojeg crpimo inspiraciju za dalje uspjehe.
Jeste li zadovoljni brojem polaznika? Kakva je statistika?
– Škola je tek u nastanku i njeni prvi đaci su djevojčice i djevojke s kojima radim već godinama. S obzirom na to da su tri programa koja nudimo nesvakidašnja, makar na našem području, ne sumnjam da će interesovanje koje sada vlada postojati i u budućnosti. Da biste postali polaznik naše škole, ne postoje uslovi poput starosne dobi ili prethodno znanje. IVA PIANO otvorena je za sve od 4 do 60 godina, s prilagođenim programima i odgovarajućim diplomama i certifikatima.
Imamo li talentirane djece?
– Dakako da imamo. Sada ću upotrijebiti jednu veoma učestalu frazu: Nema talenta bez dostatnog rada! Ona je itekako istinita. No, postoji i jedna druga istina, a ta je da su današnji đaci doslovno preko glave zakopani školskim gradivom, što je sigurno jedna od glavnih prepreka da se u potpunosti posvete svojim talentima; u konkretnom slučaju klaviru.
U kojem uzrastu je za dijete najbolje da počne svirati klavir i zašto?
– Ne postoji najbolji uzrast. Postoji vrijeme kad se za određene stvari javlja ineresovanje i kada roditelji takvim interesovanjima trebaju dati punu podršku. Neki moji đaci počinjali su s pet, a neki s jedanaest godina i zaista mislim da nisu ništa propustili. Nastava klavira je individualan tip nastave koji omogućava da se posvetite svakom djetetu, upoznate njegove osobine i osobnost, te baš te stavke postaju temeljem plana i programa rada.
Ako sam dobro shvatila, Vaša škola certificira polaznike za britanske muzičke akademije. To je veliki uspjeh, kako se, uopće, dobije ta vrsta “ovlaštenja” i šta to, zapravo, znači?
– IVA PIANO School of Music jedina je u BiH koja polaznicima pruža mogućnost da svoja muzička znanja stiču kroz program Associated Board of Royal School of Music. Jedini sam certificirani instruktor ABRSM-a u našoj državi. Inače, o Associated Boardu se jako malo zna, a vodeći je svjetski provajder muzičkih ispita i evaluacije u toj oblasti sa 125 godina dugom tradicijom. Godišnje, ovim ispitima pristupi više od 630.000 djece u blizu 90 zemalja svijeta. Jedini takav ispitni centar u Regionu nalazi se u Novom Sadu, s čijom koordinatoricom imamo izuzetnu saradnju.
Koliko je Vaših učenika već dobilo ovaj certifikat?
– Prva, i ne samo moja, već bh. učenica koja je ponosna „vlasnica” certifikata je Hena Džemić. Ona će ove godine u maju na novosadskoj adresi polagati posljednji, osmi nivo Associated Boarda.
Koliko je, uopće, zahvalno u današnje vrijeme njegovati umjetnost i čitav život posvetiti umjetnosti, konkretno sviranju klavira?
– Realno govoreći, danas ništa nije zahvalno! Potpuno poremećene vrijednosti nisu došle iz drugih galaksija, nego su tvorevine nas samih, odnosno onih malo moćnijih među nama. Od umjetnosti kakvom sam se nekoć kao student bavila, ostala je umjetnost da u svijetu poremećenih vrijednosti od onih malih „neznalica”, kakve dođu u prvi razred, stvorim crve gladne znanja, koji će prstićima upirati u moje stare note, pa pitati: „Kako se ovo čita? Ja ću odgovoriti sa: “Beethoven”! Pitat će me opet – a koje je on pjesmice pisao, kad ću da ih sviram? Nadat ću se da će jednog dana zasvirati nešto iz Beethovenovog opusa. Na izlazu iz učionice reći će: „Doviđenja i HVALA učiteljice!” Tad je moja misija ispunjena!
Kada ste Vi počeli svirati klavir i je li to bila ljubav na prvi pogled?
– O, ne! Na početku, to nije bila ljubav uopšte! Bijaše to ljubav moje mame i njena upornost da u one ratne dane, kad počeh, ne odustanem. Vrlo često sam plakala zbog časova na koje moram da idem samo ja i niko više, dok jednog dana ja ne odsvirah mali Steibeltov Adagio. Moja je profesorica Planinka Jurišić-Atić, do tada uvijek ljuta na mene, skočila od sreće i iznenađenja, zadovoljna mojom izvedbom. Tog dana sam zavoljela klavir, uradila sam nešto posebno i samo ja i niko više ne ide na časove klavira.
Kako Vi motivirate svoje učenike da nastave, da ne odustaju?
– Prepričavajući im svoja iskustva. Nastavnici nisu nikakvi superjunaci s posebnim moćima prstiju. Tu gdje su moji učenici sada i ja sam nekada bila. Dijeljenje tih iskustava, kako dobrih, tako i onih manje dobrih, jeste nekada utjeha, nekada motivacija. Ali, sigurno da njihovo interesovanje prema klaviru najviše održe interni, javni nastupi i takmičenja.
Radite i s djecom iz SOS dječijeg sela?
– Kada je u decembru počela kampanja SOS dječijeg sela „Stalo mi je”, suprug i ja smo se dogovorili da ćemo se prijaviti za kumstvo. Umjesto određene svote novca koja se mjesečno odvaja za takvo što, odlučili smo obezbijediti besplatno muzičko školovanje i diplome za dva đaka iz SOS sela. Voditeljica tima za razvoj djece SOS sela oduševljeno je primila ovaj prijedlog, dala sve od sebe da to zaživi i naša saradnja je krenula.
Majka ste, supruga i profesorica, je li teško balansirati između svih ovih obaveza i čemu dajete prioritet?
– Uloga majke je moja nova i najvažnija uloga. Ostale dvije pružaju prostor za određenu improvizaciju, ali uloga majke dvadesetčetverosatna je uloga. Ne poznaje umor, neraspoloženje ili loš dan. Naš Mak zdrav je jednoipogodišnji dječak, veseo i razigran.
Suprug i ja u gomili naših obaveza zasad uspješno balansiramo između onih poslovnih i porodičnih. Tu nam često pomaže naša porodica, ali i naša teta Ramiza. Dok organizujem ili izvodim nastavu, Mak je aktivan učesnik. U našem stanu muzika je uvijek prisutna. Ukoliko pokaže interesovanje za muziku, podržat ćemo ga, kao što ćemo ga podržati ako izabere neku drugu aktivnost kao sferu svog interesovanja.