EKSKLUZIVNO PRENOSIMO Odlomci romana „Zulejha otvara oči“ ruske književnice Guzelj Jahine (II)
Iz snježnog oblaka istupi veliki tamni lik sa šubarom. Uhvativši ženu čvrsto za rukav, Murtaza je vuče za sobom kroz snježnu oluju
“Murtaza, je li istina da je tvoja majka u mladosti otišla u prašumu na nekoliko dana i vratila se čitava?”, Zulejha ispravi leđa i presavije se u struku, odmarajući. “Pričala mi je abistaj, a njoj njena baba.”
Ovaj ne odgovara, sjekirom mjerkajući krivu čvornatu granu, koja strši iz debla.
„Umrla bih od straha kad bih se tamo našla. Sigurno bi mi se noge odsjekle. Ležala bih na tlu zatvorenih očiju i molila se bez prestanka, sve dok je snage u jeziku.“
Murtaza snažno udara i grana gipko odskoči ustranu, zviždeći i tresući se.
„Govore da molitve u prašumi ne pomažu. Molio se ti ili ne molio, svakako ćeš izginuti… Šta ti misliš…“ Zulejha će tiše: „…postoje li na zemlji mjesta do kojih ne dopire Allahov pogled?“
Murtaza široko zamahne i duboko utjera sjekiru u trupac koji zvoni na mrazu. Skine šubaru, dlanom obriše pocrvenjelu, golu lobanju koja gori i sočno pljune sebi pod noge.
Ponovo se primaju posla.
Uskoro je košara za pruće puna – ne može se podići, nego samo vući za sobom. Breza je očišćena od granja i razrezana u nekoliko trupaca. Duge grane leže uokolo nanosa povezane u čvrste snopove.
Nisu ni primijetili da se počelo mračiti. Kad je Zulejha pogledala u nebo, sunce se već sakrilo za pokidane komade oblaka. Jak se vjetar obrušava, zviždi i snijeg vije.
„Hajdemo kući, Murtaza, opet počinje mećava.“
Muž ne odgovara, nastavljajući konopom omatati debele drvene snopove. Kada je posljednji snop gotov, mećava već zavija kao vuk među drvećem, dugo i zlokobno.
On krznenom rukavicom pokazuje na trupce: prvo ćemo njih odvući. Četiri su trupca s okresanim granama, a svaki je duži od Zulejhe. Murtaza, zastenjavši, odvoji od zemlje jedan kraj najdebljeg trupca. Zulejha uhvati drugi. Ne uspijeva ga podići iz prve, dugo se meškolji, bolje se primičući debelom i hrapavom drvetu.
„Hajde!“, nestrpljivo podvikne Murtaza. „Ženo!“
Napokon je uspjela. Zagrlivši trupac objema rukama, privila je prsa uz roskastu bjelinu svježeg drva koje se kesilo dugim oštrim iverjem. Idu prema saonicama. Idu polako. Ruke se tresu. Samo da ga ne ispusti, Svevišnji, samo da ga ne ispusti. Ako ti padne na nogu, ostat ćeš bogalj do kraja života. Postaje vruće – vrući potočići teku joj po leđima i stomaku. Zavjetna krpica pod prsima potpuno je promočila – iz pastile čut će se so. Ništa zato, samo da je danas uspije odnijeti…
Sandugač poslušno stoji na istom mjestu, lijeno prebirući nogama. Ove je zime malo vukova, slava Allahu, i zato se Murtaza ne boji kobilu dugo ostavljati samu.
Kad su natovarili trupac na saonice, Zulejha padne pored njega, skine rukavice i razveže rubac oko vrata. Teško diše, kao da je pretrčala cijelo selo bez zaustavljanja. Ne rekavši ni riječi, Murtaza hoda nazad prema drvima. Zulejha silazi sa saonica i vuče se za njim. Dovlače preostale trupce. Nakon njih snopove debelih grana. Potom tankih.
Kad su drva položena na saonice, šumu je već pokrio gusti zimski sumrak. Kod panja svježe posječene breze ostala je samo Zulejhina košara.
„Pruće donesi sama“, dobaci joj Murtaza i krene pričvršćivati drva.
Vjetar se ozbiljno razigrao, ljutito razbacuje oblake snijega na sve strane, zamečući utabane ljudske tragove. Zulejha pritisne rukavice na prsa i baci se u mrak šume po jedva vidljivoj stazici.
Dok je stigla do poznatog panja, košaru je već zamelo. Odlomi grančicu s grma i počne kružiti uokolo, probadajući prutom snijeg. Ako je izgubi, loše će se provesti. Murtaza će je izvikati i ohladiti se, a Vampirica – ta će se svađati, otrova izliti, spominjat će tu košaru do smrti.
Evo je, mila moja, tu leži! Zulejha izvuče tešku košaru ispod debelog nanosa i izdahne s olakšanjem. Može nazad. Ali kuda krenuti? Mećava okrutno pleše uokolo. Bijeli potoci snijega brzo lete zrakom uvis i dolje, pokrivajući Zulejhu, zamatajući je i umatajući. Pojavi se nebo kao veliki komad sivog pamuka među oštrim vrhovima jela. Mrak se nalio u okolno drveće i učinio ih sličnima, poput sjena.
Staze nema.
„Murtaza!“, viče Zulejha dok se usta pune snijegom. “Murtaza – a – a!“
Mećava odgovara pjesmom, zvonjavom, cviležom.
Tijelo slabi, noge postaju rahle, kao da su i same od snijega. Zulejha sjedne na panj, leđima okrenuta vjetru, jednom rukom pridržava košaru, a drugom ovratnik kožuha. Ne smije otići odavde – izgubit će se. Bolje je čekati ovdje. Može li je Murtaza ostaviti u šumi? Kako bi se Vampirica obradovala… A šta sa zaplijenjenom pastilom? Zaboga, zar je sve bilo uzalud?
Iz snježnog oblaka istupi veliki tamni lik sa šubarom. Uhvativši ženu čvrsto za rukav, Murtaza je vuče za sobom kroz snježnu oluju.
Ne dopušta joj sjesti na saonice – mnogo je drva, kobila neće imati snage. Stoga hodaju: Murtaza naprijed, vodeći Sandugač za uzde, a Zulejha za njim, držeći se za stražnji dio saonica, jedva odižući noge koje se zapliću. Snijeg se nabio u valjenke, ali nema snage da ga istrese. Sad mora – uspjeti koračati. Pokretati noge; desnu, lijevu, desnu, lijevu… Hajde, Zulejha, pokisla kokoško. I sama znaš: ako zaostaneš za saonicama, doći će ti kraj, Murtaza neće ni primijetiti. Tako ćeš se smrznuti u šumi.
A ipak je on dobar čovjek – vratio se po nju. Mogao ju je i ostaviti tamo, u gustoj šumi, koga briga je li ona živa ili ne. Rekao bi: izgubila se u šumi, nisam je našao – za koji dan niko je se ne bi ni sjećao…
(Izdavač: Buybook, 2020.; Urednica: Ena Hasečić; Prevod s ruskog: Tatjana Radmilo; Biblioteka exsssr)
Oprema teksta je redakcijska
Priredila: M. K.