Odlomci romana „Grad za djevojke“: Mogu joj reći šta je on bio meni

Piše: M. K.

 

Iz pera Elizabeth Gilbert, autorice bestselera „Jedi, moli, voli“ i „Potpis na svim stvarima“, stiže romaneskna delicija “Grad za djevojke” o glamuru, seksu i avanturama, o mladoj ženi koja otkriva kako ne morate biti dobra djevojka da biste bili dobra osoba.

 

O knjizi

Godina je 1940., a devetnaestogodišnja Vivian Morris upravo je izbačena s prve godine studija na Vassaru. Njeni dobrostojeći roditelji šalju je u New York da živi s tetkom Peg, vlasnicom kičastog, oronulog pozorišta „Lily“ na Manhattanu, gdje će upoznati čitav univerzum nekonvencionalnih i harizmatičnih likova – šou-gerle koje interesuje samo dobar provod, seksepilnog glumca, prefinjene slavne glumice, pisca srcolomca, strogu upraviteljicu pozorišta. Ali kada greška koju Vivian napravi u privatnom životu uzrokuje profesionalni skandal, njen novootkriveni svijet okreće se naglavačke. Međutim, naposljetku joj to pomaže da shvati kakav život želi – i kakva sloboda je potrebna da bi ga imala.

Sada, u devedesetoj godini života, Vivian konačno priča svoju priču i prisjeća se događaja koji su joj promijenili tok života – ali i žara i nezavisnosti s kojima se s njima suočila.

„Glamurozan, seksepilan, dirljiv i neobuzdan roman o šou-gerlama New Yorka četrdesetih godina prošloga vijeka. Zarazna priča puna živopisnih, hrabro ispisanih ženskih likova i obilja fascinantnih historijskih detalja o vremenu u kojem je smještena. Radikalno i osvježavajuće štivo.“

Sunday Times

„Veličanstven, višeslojan, emotivno dovitljiv spomenik ženskom biću. Elokventan i ubjedljiv traktat o osudama i kaznama kojim su žene izložene, ali i srčan poziv ženama da preuzmu kontrolu nad vlastitom seksualnošću.“

Guardian

“Uvjerljivo djelo o slobodi, odgovornosti i osnaživanju, ujedno svevremeno i pravovremeno. U trenutku kada društvo još pokušava kontrolisati ženske strasti, ovo je priča o ženi koja je svoje prepoznala – i prigrlila.“

Time

 

“Azra” ekskluzivno prenosi odlomke romana “Grad za djevojke”

 

NEW YORK, APRIL 2010.

Prije nekoliko dana dobila sam pismo od njegove kćeri.

Angele.

Tokom godina često sam mislila na Angelu, ali ovo je bio tek treći put da smo bile u kontaktu.

Prvi put je bilo kad sam joj sašila vjenčanicu, davne 1971.

Drugi put, kad mi je pisala da joj je umro otac. To je bilo 1977.

Sad mi je pisala da javi da joj je umrla majka. Nisam sigurna kako je Angela očekivala da ću reagovati na tu vijest. Možda je mislila da će me potresti. Da budem jasna, ne mislim da je imala zle namjere. Angela, naprosto, nije takva. Ona je dobra osoba. Što je još važnije, zanimljiva osoba.

Međutim, mene je najviše iznenadilo to što joj je majka toliko dugo poživjela. Mislila sam da je davno umrla. Bog zna da svi drugi jesu. (Ali, zašto me je iznenadila tuđa dugovječnost kad se i sama držim za život kao priljepak za dno čamca? Nemoguće je da sam ja jedina prastara žena koja još skita po New Yorku i odlučno odbija da se rastane od života i od svojih nekretnina.)

Najviše me se dojmila posljednja rečenica Angelinog pisma.

„Vivian“, napisala je Angela, „s obzirom na to da mi je majka preminula, možda biste mi sad mogli reći šta ste vi bili mom ocu.“

Pa dobro onda.

Šta sam ja bila njenom ocu?

To je pitanje na koje je samo on mogao odgovoriti. Međutim, budući da nikad nije osjetio potrebu da s kćerkom razgovara o meni, nije red da ja Angeli objašnjavam šta sam ja bila njemu.

Ali mogu joj reći šta je on bio meni.

U ljeto 1940, kad sam imala devetnaest godina i bila glupa kao točak, roditelji su me poslali u New York, kod tetke Peg, vlasnicepozorišta.
Malo prije toga izbačena sam s Vassara jer sam stalno bježala s predavanja, te sam na prvoj godini studija pala na svim ispitima.Nisam bila baš tako glupa kao što bi se zaključilo iz mojih ocjena, ali pamet očigledno nije dovoljna ako nisi spremna zagrijati stolicu. Kada danas razmišljam o tome, ne mogu se sjetiti šta sam tačno radila tokom tih dugih sati koje sam trebala provoditi na predavanjima, ali – znajući sebe – pretpostavljam da sam bila opsjednuta vlastitim izgledom. (Sjećam se da sam te godine pokušavala savladati uvijanje kose prema unutra – frizuru koja, iako mi je bila beskrajno važna i bilo ju je prilično teško napraviti, nije smatrana prikladnom za Vassar.)
Na Vassaru se nikad nisam pronašla iako se tamo svašta moglo pronaći. Koledž su pohađale različite djevojke koje su formirale puno različitih ženskih klika, ali nijedna od njih nije me privukla niti sam se prepoznala u njoj. Na Vassaru su te godine studirale političke revolucionarke koje su nosile ozbiljne crne hlače i raspravljale o međunarodnim previranjima, ali mene međunarodna previranja nisu zanimala. (Ni danas me ne zanimaju. Crne hlače mi jesu bile zanimljive, smatrala sam da izgledaju intrigantno i šik – doduše samo kad im džepovi nisu oklembešeni.) Među studenticama je bilo i djevojaka koje su se neustrašivo bavile akademskim istraživanjima i bilo im je suđeno da postanu doktorice
ili advokatice iako u to vrijeme baš i nije bilo uobičajeno da se žene bave tim poslovima. One su mi trebale biti zanimljive, ali nisu. (Kao prvo, sve su mi izgledale isto. Sve su nosile iste bezoblične vunene suknje koje su izgledale kao da su napravljene od starih džempera, što ih je činilo neinteresantnim.)
Ne mogu tvrditi da na Vassaru niko nije bio glamurozan. Mogla se pronaći pokoja krupnooka i prilično lijepa studentica srednjovjekovne historije i kulture, nekoliko umjetnički nastrojenih djevojaka samouvjereno duge kose, te nekoliko pripadnica visokog društva koje su iz profila ličile na talijanske hrtove – ali ni s jednom od njih nisam se sprijateljila. Moguće zato jer sam osjećala da su sve pametnije od mene. (Što se ne može pripisati isključivo mladalačkoj paranoji; i danas čvrsto vjerujem da su tamo svi bili pametniji od mene.)
Ako ćemo iskreno, nije mi bilo jasno zašto studiram, osim što sam znala da ispunjavam neki davno zacrtani cilj čiju svrhu mi niko nikad nije objasnio. Od najranijeg djetinjstva govorili su mi da ću studirati na Vassaru, ali niko mi nije rekao zašto. Šta je bila svrha toga? Kako sam tačno trebala profitirati od toga? I zašto sam morala dijeliti bijednu studentsku sobu s predanom budućom društvenom reformatoricom?
Svakako mi je dotad već bila muka od učenja. Godinama sam pohađala Školu za djevojke Emma Willard u Troyu, u saveznoj državi New York, gdje su nam predavale isključivo briljantne diplomantice sedam najprestižnijih univerziteta društvenog smjera – zar to nije bilo dovoljno. Od dvanaeste godine sam živjela u školskom internatu i pretpostavljam da sam smatrala da sam već odslužila svoje. Koliko knjiga neko mora pročitati da bi dokazao da je sposoban pročitati knjigu? Već sam znala ko je Charlemagne, pa sam smatrala da je krajnje vrijeme da me ostave na miru.
Osim toga, nedugo prije početka moje prve, na propast osuđene, godine studija, u Poughkeepsieju sam otkrila jedan bar koji je gostima do sitnih noćnih sati služio jeftino pivo i živu jazz muziku. Smislila sam kako da se iskradam iz kampusa da bih odlazila u taj bar (moj lukavi plan uključivao je odškrinuti prozor u WC‑u i sakriveni bicikl – vjeruj mi da sam bila pravi otrov za nadzornicu svog studentskog doma), zbog čega u jutarnjim satima nisam bila u stanju učiti glagolske promjene u latinskom jer sam tad najčešće bila mamurna.
Naišla sam i na druge prepreke.
Naprimjer, gomilu cigareta koje sam morala popušiti.
Ukratko: bila sam zauzeta.
Zbog toga sam među tristo šezdeset i dvije bistre mlade studentice u mojoj generaciji po ocjenama zauzela tristo i šezdeset prvo mjesto – što je mog oca navelo da užasnuto izjavi: „Dragi Bože, ne usuđujem se ni pomisliti šta je ta posljednja radila.“ (Ispostavilo se da je zakačila dječiju paralizu, jadnica.) Uglavnom, iz Vassara su me – sasvim opravdano – poslali kući i ljubazno zamolili da se više ne vraćam.

 

O autorici

Elizabeth Gilbert (Connecticut, 1969) američa je autorica nekoliko međunaronih bestselera. Studirala je političke nauke na New York Universityju. Nakon fakulteta nekoliko godina je putovala zemljom, radeći i prikupljajući iskustva, koja je iskoristila za pisanje svoje prve knjige, zbirke kratkih priča, „Pilgrims“. Nekoliko godina radila je kao novinar za razne časopise (Spin, GQ, The New York Times Magazine).

Prvi roman „Stern Men“ objavila je 2000. godine. Njena najpoznatija knjiga je „Jedi, moli, voli“, megabestseler, objavljen 2006. Prema toj knjizi snimljen je i istoimeni film s Juliom Roberts u glavnoj ulozi. Zatim, 2010. slijedi „U dobru i zlu“, svojevrsni nastavak prethodne knjige. Godine 2008. magazin „Time“ uvrstio je Elizabeth Gilbert među sto najutjecajnijih ljudi na svijetu. Nakon velikog bestselera „Potpis na svim stvarima“, 2019. objavljen je njen novi roman „Grad za djevojke“.

(Oprema teksta je redakcijska)
Izdavač: „Buybook“, 2020.; Urednica: Ida Hamidović; Prijevod s engleskog: Sabina Nikšić;  Biblioteka „Farah“

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti