Odlomci romana „Grad za djevojke“ (IV): U New York su stigla i dva velika kofera

Piše: Redakcija

 

Iz pera Elizabeth Gilbert, autorice bestselera „Jedi, moli, voli“ i „Potpis na svim stvarima“, stiže romaneskna delicija “Grad za djevojke” o glamuru, seksu i avanturama, o mladoj ženi koja otkriva kako ne morate biti dobra djevojka da biste bili dobra osoba.

“Azra” ekskluzivno prenosi treći dio odlomaka iz romana “Grad za djevojke”

U New York su me poslali vozom – i to kakvim vozom. Empire State Expressom, direktno iz Utice. Blistavim, hromiranim sredstvom za transport delikventnih kćeri. Pristojno sam se pozdravila s mamom i tatom i nosaču predala svoj prtljag, zbog čega sam se osjećala važno. Čitavu vožnju presjedila sam u vagon‑restoranu, pijuckala zaslađeno mlijeko, jela kompot od krušaka, pušila cigarete i listala časopise. Bilo mi je jasno da su me prognali, ali ipak… u progonstvo sam odlazila sa stilom!

Ondašnji vozovi bili su puno bolji od današnjih, Angela.

Obećavam da ću se potruditi da te na ovim stranicama ne gnjavim pričom o tome kako je u moje vrijeme sve bilo bolje. Kad sam bila mlada, uvijek mi je bila muka od neprekidnog staračkog brbljanja. (Koga briga! Nikoga ne zanimaju najbolje godine tvog života, brbljiva kozo!) Da ne bude zabune: svjesna sam da mnoge stvari nisu bile bolje četrdesetih godina prošlog vijeka. Dezodoransi za tijelo i klima‑uređaji bili su jako nekvalitetni, naprimjer, tako da smo svi bazdjeli, naročito ljeti, a imali smo i Hitlera. Ali, tadašnji vozovi bili su neuporedivo bolji od današnjih. Kad si ti posljednji put u vozu uživala u zaslađenom mlijeku i cigaretama?

Za put sam obukla lepršavu plavu viskoznu haljinu na ptičice sa žutim okovratnikom i relativno usko krojenu suknju s dubokim džepovima sa strane. Dva su razloga zašto se tako živo sjećam te haljine. Kao prvo, nikad, ali doslovno nikad, ne zaboravljam šta je neko nosio; a kao drugo, zato jer sam je ja sašila. I to baš dobro. Lepršava suknja – sezala mi je do polovine listova – bila je koketna i upečatljiva. Sjećam se da sam na tu haljinu našila dodatne naramenice u očajničkoj nadi da ću zbog njih više ličiti na Joan Crawford – ali sumnjam da sam postigla željeni efekt. Uz zvonasti šešir i običnu plavu torbicu koju sam posudila od mame (punu šminke, cigareta i malo čega drugog), u njoj sam manje ličila na filmsku zvijezdu, a više na ono što sam zaista bila: devetnaestogodišnja djevica na putu u posjetu rodici.

Uz ovu devetnaestogodišnju djevicu u New York su stigla i dva velika kofera – jedan sam napunila svojom uredno složenom i u papir umotanom odjećom, a drugi raznim tkaninama, ukrasnim trakicama i drugim materijalima za šivanje od kojih sam u budućnosti planirala sašiti još odjeće. Pratio me i čvrsti sanduk u kojem se nalazila šivaća mašina – teška i kabasta zvijer, nezgodna za transport. Ali ona je bila moja otkačena, prekrasna duhovna blizanka bez koje nisam mogla zamisliti život.

I zato je išla sa mnom.

Za tu šivaću mašinu – i sve što mi je ona donijela u životu – mogu zahvaliti baki Morris, pa hajde da nakratko kažem nešto i o njoj.

Kad si pročitala riječ „baka“, Angela, sigurno si zamislila slatku sjedokosu ženicu. Moja baka nije bila takva. Moja baka je bila visoka, strastvena, stara koketa koja je kosu farbala u kestenjastosmeđu boju, kretala se kroz život u oblaku parfema i tračeva, i oblačila se kao da radi u cirkusu.

Smatram da je bila najživopisnija žena na svijetu– pri čemu imam na umu sve definicije riječi „živopisna“. Baka je nosila haljine od gužvanog pliša kompleksnih boja – boja koje, za razliku od ostatka svijeta, nije opisivala kao „ružičastu“ ili „bordo“ ili „plavu“ već se služila izrazima „boja ružinog praha“ ili „kordovan“ ili „della Robbia“. Za razliku od većine tadašnjih uglednih žena, imala je probušene uši, i posjedovala je nekoliko plišanih kutija za nakit punih bezbrojnih, zapletenih, jeftinih i skupih lančića, naušnica i narukvica. Imala je specijalnu odjeću za svoje poslijepodnevne vožnje po prirodi, a šeširi su joj bili tako glomazni da je u pozorištu za njih morala rezervisati posebno mjesto. Uživala je u mačićima i kozmetici koja se naručuje putem pošte, uzbuđivali su je tabloidni članci o senzacionalnim ubistvima i bila je poznata po tome što je pisala romantične stihove. Ali, više od svega, moja baka je voljela dramu. Odlazila je na sve pozorišne predstave i komade koji su se davali u gradu, a obožavala je i pokretne slike. Ja sam joj često pravila društvo, jer smo imale potpuno identičan ukus. (I baki Morris i meni omiljene su bile priče o naivnim djevojkama u prozračnim haljinama koje su oteli opasni muškarci sa zlokobnim šeširima, da bi ih potom spasili drugi muškarci ponosnih čeljusti.)

Podrazumijeva se da sam je voljela.

Ostatak porodice, međutim, nije. Svi osim mene su je se stidjeli. Naročito je se stidjela njena snaha (moja majka), koja nije bila isprazna osoba i nikad nije prestala mrštiti nos na baku, a jednom prilikom ju je nazvala „zanesenom vječitom adolescenticom“.
Jasno, majka nije bila poznata po pisanju romantičnih stihova.

Ali, upravo me je baka Morris naučila da šijem.

Naime, moja baka je bila vrhunska šnajderica. (Nju je šivanju naučila njena baka, velška imigrantica i kućna pomoćnica koja se, u samo jednoj generaciji, uspješno pretvorila u uglednu, dobrostojeću Amerikanku, upravo u velikoj mjeri zahvaljujući vještom rukovanju iglom.) Baka je željela da i ja postanem vrhunska šnajderica. Zbog toga, kada nismo jele karamele u kino salama ili jedna drugoj naglas čitale novinske članke o trgovini bijelim robljem, nas dvije smo šile. A to je bila ozbiljna rabota. Baka Morris se nije ustezala da od mene zahtijeva savršenstvo. Proštepala bi deset štepova na nekom odjevnom predmetu, a onda mene natjerala da proštepam narednih deset – a ako moji nisu bili savršeni kao njeni, oporila bi ih i natjerala me da ih ponovo proštepam. Učila me je da radim s najzahtjevnijim materijalima, poput tila i čipke, sve dok nisam izgubila strah od sve i jedne tkanine bez obzira koliko ona bila zahtjevna.

I strah od spajanja! I podstavljanja! I krojenja! Već s dvanaest godina mogla sam sašiti korzet kakav poželiš (s fišbajnima i drugim dodacima) – iako još negdje od 1910. niko osim bake Morris nije nosio korzet s fišbajnima.

Bez obzira na to koliko je bila stroga za šivaćom mašinom, nisam se protivila njenim pravilima. Njene primjedbe znale su me pecnuti, ali nisu me ujedale za srce. Bila sam fascinirana odjećom i htjela naučiti sve o njoj i bilo mi je jasno da mi baka samo želi pomoći da razvijem svoj urođeni talent.

Rijetko me je hvalila, ali njene pohvale hranile su moje prste. Izvještila sam se.

(Oprema teksta je redakcijska)
Izdavač: „Buybook“, 2020.; Urednica: Ida Hamidović; Prijevod s engleskog: Sabina Nikšić; Biblioteka „Farah“

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti