Priča mi dobar drug kako mu je nagrebusio jaran, kako ga je žena napravila majmunom.
– I ne napravila kad je dobar k’o panja, mehak k’o rahatlokum, fin k’o da je sad iz Finske, opravdava ga, a ustvari sve više zavaljuje.
– Pričaj- rekoh – meni ti je vazda do dobre priče, pogotovo ako je muško barem malo založeno – zezam se.
I poče ovaj: On je pošten i vrijedan mladić. Uzoran u svemu, tih i povučen. Odmah poslije završene srednje znao je da neće studirat’ nego da će naći kakav poslić i živjet’ mirnim, smjernim životom. Dostojnim svojih roditelja i njihovog odgoja.
Zaposlio se, vrijedno radio, skoro da nije ni im’o slobodnog dana. Malo koji privatnik to dozvoljava, kao da su mu radnici inventar, svojina, k’o da nisu živa stvorenja. Nije se bunio, pomirio se s tim, uz stalno podsjećanje majke da bude sretan što ikako radi na današnjem gologuzanskom vaktu.
Ubrzo je upozn’o nju, na poslu. Mnogo ih on sretne svakog dana, ali mu se ona nekako učinila drugačijom. I bila je. To će se poslije uvjeriti, ali na najgori mogući način.
Zagledali se oni, što narod kaže, pukla ljubav. Proveli su pristojnu svadbu. I počeli zajednički život. Njegovi su stanovali na spratu niže i nisu se ni u šta petljali. Neka mladi vode svoj život na miru. Samo bi tu idilu katkad narušila njena majka koja je za sve imala neki prigovor, makar i onaj najbezvezniji. Samo da nešto rekne, pecne. Njegovoj majci je uz kafu, onako usput, nagovijestila da je njena mezimica imala momka u Americi, nije šala. Upoznali se preko kompjutera, tako bi govorila. Bio dobra partija. Htio ih obje tamo povući. U obećanu zemlju.
Njegova majka mu to nije nikad rekla. Ali joj je to teško palo. Danima je kontala šta je stara mislila kad je to govorila. Da njen sin nije prilika? Da je mogla naći boljeg, bogatijeg?
Prošla je godina, a njih dvoje su, izgleda, živjeli mirno. Onda se njegova rodbina počela, onako izokola, raspitivat’ što još nemaju dijete.
On je htio da imaju dijete, jer su za to stekli sve uvjete. Ona je nevoljno otišla ljekaru, i njemu rekla da je s njom sve uredu, te da bi on treb’o uradit’ nalaze.
Posluš’o ju je. I njegov nalaz je bio super.
Onog dana kada mu je saopćila da čeka bebu, niko na svijetu nije bio sretniji od njega. Ali, uvijek ima ono „ali”.
Jednog dana, kad se onako izmrcvaren vratio s posla, naš’o ju je kako leži. Plakala je. Kroz suze mu je saopćila da je imala spontani. Ost’o je jak i pribran. Bilo mu je važno da njoj bude dobro. Bit će djece.
Kad se oporavila, on joj predloži da skupa odu kod ljekara po savjet.
– Nisam ja svoje zdravlje našla na ulici! Šta ti hoćeš, poslije spontanog, odmah dijete! Nisam ja rasplodna kobila… – dočekala ga je bujicom pogrdnih riječi.
Ipak, nije posust’o. K’o da je imao neki predosjećaj što ga čeka. Tražio je od nje da zakaže razgovor kod njenog ljekara. Nije imala kud. Zakazala je i obradovala se. Njen doktor je bio na nekom kongresu van zemlje. Mijenjala ga je druga doktorica.
Kad joj je ona rekla da je i ranije dolazila ovamo, doktorica odmah priđe kompjuteru, ukuca njeno ime, i onda – zastade. Zatim poče s provjerom ličnih podataka da se uvjeri da se radi o istoj osobi, a onda na kraju, upita: “Jeste li se sasvim oporavili od kiretaže!!?”
Njegov jaran će na to meni: – Jesi l’ vidjela blamaže?! Čuj kiretaže?!
I nastavi: Njemu je mrak pao na oči, ali se suzdrž’o. Ona je nešto zamuckivala, a ništa konkretno odgovorila.
On se ne sjeća tačno kako su izašli. Čini mu se da ju je vodio za ruku do kola, sjeo za volan, i brzinom svjetlosti doš’o do kuće.
Ta noć će mu ostati u pamćenju. Žestoko su se svađali. Pravdala se, između ostalog i time da ona nije tip za djecu. Ne zna kako bi ona sve to. Šutio je, onda izaš’o iz kuće. U njemu se nešto prelomilo, hod’o je k’o robot. Ništa nije osjećao. Samo je pušio cigaretu za cigaretom. Nešto prije podneva se vratio kući. Nje nije bilo. Njegova majka mu je rekla da je rano otišla svojoj majci i poručila da je ne traže, da su hojrati, papci, da ona nije ničija robinja, da neće živjet’ po nečijem diktatu… Tad mu je tek mati ispričala i punicinu priču o dobroj prilici iz Amerike.
Razvod je uslijedio relativno brzo.
– I šta je sad s njim? – pitam mu jarana.
– Rijetko s kim priča o tome. I radi… mnogo. Kad god u auto sjede neka djevojka, on se službeno uozbilji, ne razgovara, ne zagleda. Valjda ga hastra da se opet neka ne učini drugačijom, posebnom. Pa ti sad vjeruj ženi koja izgleda drukčije od drugih – zaključi ovaj mi jaran šeretski na kraju.
Indira Kučuk-Sorguč