Mobitel ne prestaje zvoniti aktuelnom pobjedniku sedme sezone muzičkog showa “Zvijezda možeš biti ti” Adisu Škalji, koji se, uprkos velikom stresu u kojem se nalazi, svakome ljubazno javi i odgovori na poziv. I na naš intervju došao je izuzetno raspoložen, nasmijan i komunikativan, kao da ga ne dotiče činjenica da je prethodnih dana, zbog snimanja brojnih emisija, televizijskih gostovanja, ali nastupa, veoma malo spavao.
Adis je mnogima bio favorit u posljednjoj sezoni ovog showa, no, on sam pobjedu nije očekivao. Sebi je tokom devet mjeseci takmičenja nametnuo, kako kaže, vojničku disciplinu, želeći da se za njegov bend “Puls” čuje i izvan Sarajeva. Talentiranom Zeničaninu pobjeda je došla kao priznanje dugogodišnjeg rada i bavljenja muzikom, ali i kao šlag na tortu.
Prošlo je dovoljno vremena od finala sedme sezone showa ZMBT. Jeste li, konačno, shvatili da je pobjeda Vaša?
– Iskreno, nije mi se još sleglo, jer je, nakon svega, krenula neka pozitivna frka. Od pobjede nisam imao ni dva sata slobodna da bih bistre glave razmislio o svemu. Utisci se još sliježu, a obaveze se, hvala Bogu, gomilaju. Danas sam se šalio s mamom da mi je jasno zašto su svi pjevači mršavi, jer nemaju vremena da jedu…(smijeh). Ali, drago mi je što se sve ovo dešava i polako postajem svjestan da sam taj koji je pobijedio na ZMBT.
Vaš prethodnik Mensur Salkić je pobijedio u vrijeme kada su našu zemlju zadesile velike poplave, pa njegov trijumf nije prošao tako zapaženo. Čini se da Vi imate bolji start?
– Mensur mi je veoma drag, a svi govore kako ja imam bolji start, kako imam prednost jer već imam iskustvo s bendom i sa scenskim nastupima. Ali, to, zapravo, znači i veći pritisak. Odmah su i veća očekivanja od mene. Borit ću se da ispoštujem sve što ljudi očekuju. Tako da jedva čekam da krene ta prva pjesma, pa druga, a onda i album. Od onih pjesama koje sam dosad čuo, bit će odlične. Moje obaveze prema Hayat produkciji trajat će narednih pet godina. Ugovor važi pet godina i moram priznati da sam se prijatno iznenadio, jer je ovo prvi ugovor koji više ide u pjevačevu korist. Mnogo više su fokusirani na izvođača, a ne na materijalnu dobit koju mogu izvući od nas i drago mi je da sam zvanično dio “Hayat produkcije”.
Ko, prema Vašem mišljenju, od bivših pobjednika ZMBT-a najbolje vodi svoju karijeru?
– Definitivno, Denijal Ahmetović i Mirza Šoljanin. Oni su imali najozbiljnije pjesme i najozbiljnije su se posvetili karijeri. Nadam se da ću i ja imati takav put.
Ono što karakterizira Vaše nastupe jeste emocija u izvođenju numera. Jeste li vježbali pred ogledalom ili…?
– Ne, to je isto kao kada pitate pjevača da li ujutro pije svježa jaja? Nisam nikad vježbao nastupe, preslušam pjesmu, izađem na binu i samo krenu slike. Kad izađem na scenu, osjećam se kao malo dijete koje voli da skače i da prenosi energiju na druge ljude. Volim da vidim da su ljudi sretni dok pjevam i da vidim da pjevaju. Drago mi je kada smo sretni i publika i ja, to je, zapravo, san svakog pjevača. Nekome ko dođe u klub da me sluša i ko je izdvojio to vrijeme za moju pjesmu, želim učiniti da mu bude baš lijepo i da ne žali zbog izdvojenog vremena.
Je li se neko u Vašoj porodici bavio muzikom?
– Nije niko, moj tata je trgovac, a mama je daktilograf i niko u porodici se nikad nije bavio muzikom. Imam sedam i po godina mlađu sestru i nedavno sam je čuo kako pjeva. Prijatno me iznenadila. Ali, inače u užoj porodici niko se nije bavio muzikom. Ja sam prvi. To je Božiji dar i od malih nogu to je bio moj san.
Vi, zapravo, već imate svoj bend?
– Da, imao sam ga prije ZBMT-a, moj bend se zove “Puls”. Inače ne volim da mijenjam ekipe, a moj bend funkcioniše već osam godina i nastavljam svirati s njima. To svima kažem, ova pobjeda me sigurno neće promijeniti. Želim da se samo ozbiljnije nastavim baviti muzikom.
Šta je bio presudni trenutak da se prijavite na ZMBT?
– Prijavio sam se zbog reklame, da bi bilo bolje meni i mom bendu, ako ništa, da izađemo iz Sarajeva i sarajevskih lokala i odemo u Bihać, Kakanj, Cazin… Samo sam želio napraviti više posla za svoj bend, ali da sam očekivao pobjedu, ne. Ima nas ukupno pet u bendu i oni su još u šoku i jedva čekamo da sjednemo i počnemo raditi na pjesmama, a zvat ćemo se “Adis Škaljić i Puls”.
Zanimljivo je da ste svake sedmice dolazili iz Beča kako biste se takmičili na ZMBT. Rođeni ste u Zenici, imate sarajevsku adresu, ali ste vozarili iz Beča. Zašto?
– Imao sam privatnih poslova koje sam tamo morao završavati. Bio sam u Beču dvije godine i kada je show počeo živio sam u Beču. Zato sam svake sedmice dolazio u Sarajevo autobusom. Stalno sam spavao u autobusu, ali imao sam svoje mjesto, moram priznati. Vozači su mi uvijek davali onaj zadnji red gdje se moglo spavati. U autobus bih dolazio poslije svirke i prespavao bih sav put do Sarajeva, onda bih imao jedan dan snimanje emisije, narednog dana nominacije, a trećeg dana bih ponovo bio u autobusu i nastavljao svirati u Beču, jer sam i gore radio. Bilo je trenutaka kada sam ulazio ovdje u prodavnice i govorio „Guten tag”…(smijeh), jer više nisam znao gdje se nalazim. Bilo je svakakvih situacija. Znali bi me pitati jesam li ja “onaj s Hayata”, pa bi me onda pitali zašto se vozim autobusom…(smijeh).
Mnogo sam radio i imao sam takvu vojničku disciplinu od devet mjeseci. Želio sam ovo iznijeti kako treba do samog kraja, bez skandala, ružnih priča. Svakih sedam dana sam prelazio više od 2.000 kilometara i želio sam da najbliži oko mene ne osjete ta moja putovanja i izmorenost. Hvala Bogu, uspio sam.
Sada ste se potpuno vratili u BiH?
– Mnogo volim svoju zemlju, pravi sam patriot. Našoj državi treba tako malo da bi bilo savršeno dobro i uvijek me to muči. Laički se pitam zašto ne prepišemo zakone iz Švedske i svima bi nam bilo dobro?! A, onda mi objasne kako to nije baš tako lako. I to vrijeme dok sam živio u Beču, samo sam mislio na Bosnu i jedva sam čekao da se vratim. A svi jedva čekaju da odu odavde.
Otkako sam se vratio iz Beča, ništa mi nije nedostajalo: ni njihove lijepe zgrade, ni savršeni sistem, niti kada mi vozač stane da bih prešao ulicu. Ništa mi to nije nedostajalo, ja jednostavno volim ovo što se zove Bosna. Danas sam u Sarajevu, zapravo, ovdje sam nekih 13 godina. Došao sam iz Zenice da studiram, tako da sam ovdje već dugo. Studiram Muzičku akademiju, Teoretsko-pedagoški odsjek i ostalo mi je veoma malo da završim. Čim uhvatim malo slobodnog vremena, planiram to privesti kraju.
Dok je trajao show, niste spominjali djevojku. Je li to bila taktika ili…?
– Nije, ali me niko nije ni pitao imam li djevojku. A ja sam čovjek koji voli svoja četiri zida i želim da moja djevojka ima privatnost, jer ona nije javna ličnost. Ozbiljna veza je, četiri godine smo zajedno. Ona je 70 posto doprinijela ovome što sam ostvario. Bilo je perioda kada nisam znao ni šta ću obući, od tako banalnih stvari, Amra je bila nesebična podrška. Moje je bilo samo da otpjevam pjesmu, a milion drugih stvari ona je završavala.
Kakav biste voljeli da bude Vaš muzički izražaj?
– Volio bih da to bude neki bosanski lonac, da tu ima svega, ali mesa najviše…(smijeh). Cijeli moj muzički izričaj i svirka je podsjećala na Dinu Merlina. Volio bih osjetiti taj njegov utjecaj i na moj muzički izražaj. To je definitivno osoba koja je ostavila najjači pečat na našoj muzičkoj sceni.
Šta mislite o trenutnoj situaciji na bh. muzičkoj sceni?
– Ako mislimo na pjevače, našoj sceni trenutno ne nedostaje ni talenta, ni pjevača, ni svirača, ali fali puno dobrih managera i autora koji će iznijeti dobru pjesmu. Nemamo problem s pjevačima, svi su dali potvrde o našim izvođačima, ali s autorima je sasvim drugačije. Sva scena je spala na Fahrudina Pecikozu, Eldina Huseinbegovića, Dinu Merlina, Al’Dina i tu se priča završava. Mislim da je tu najveći deficit u muzici.