Je li kistom po slikarskom platnu moguće baratati jednako dobro kao i ubacivati loptu u koš? Ako upoznate Dalibora Peršića, našeg košarkaškog reprezentativca iz Tuzle, koji se godinama unazad bavi umjetnošću uporedo s košarkom, znat ćete da jeste. Njegova ljubav prema slikanju rodila se mnogo ranije nego prema košarci. Imao je tek pet ili šest godina kada je naslikao sliku koja je završila na takmičenju.
Nagradu nije dobio, jer su svi mislili kako je slika preslikan crtež te da tako mali dječak to ne može sam naslikati. No, godine koje su slijedile će ih demantirati. Dalibor, naime, radi ulja na platnu, portrete crta olovkom, slika namještaj, a u posljednje vrijeme sve ga više zanima dizajn interijera zbog čega je počeo redizajnirati stari namještaj. Prošle sedmice u Tuzli, u Ateljeu Ismet Mujezinović, upriličena je njegova prva izložba na kojoj su pokazani 10-ak slika, naslikanih tokom 10 prethodnih godina, i redizajnirani komadi namještaja. Bila je to izuzetno posjećena izložba, nakon koje su Dalibora čekale pripreme reprezentacije. Ipak, našao je vremena za intervju za naš magazin.
Na sreću magazina poput našeg postoje profesionalni sportisti koji se bave i umjetnošću. Vjerovatno ste Vi jedini u BiH koji ste uspješno spojili ovo dvoje, zato nam na početku otkrijte je li starija Vaša ljubav prema košarci ili prema umjetnosti?
– Prema umjetnosti, svakako. To je moja prva ljubav i hobi. Još kao šestogodišnjak sam nacrtao svoje prve crteže s kojima sam čak nastupao i na nekim likovnim priredbama. S obzirom na to da sam bio premlad, mislili su da sam to precrtavao, pa su me sklonili s liste dobitnika nagrada. Konstantno sam crtao i učestvovao na nekim kolektivnim izložbama i kolonijama u Tuzli sve do početka srednje škole, kada sam počeo trenirati košarku i slikarstvo je malo palo u drugi plan.
Podaci na internetu kažu da se bavite slikarstvom, restauriranjem starog namještaja, automobila također, ali i fotografijom… Je li slikarstvo bilo prvo? Šta trenutno najviše zaokuplja Vašu pažnju?
– Slikarstvo je prvo. Posljednjih nekoliko godina me mnogo zanima dizajn interijera, pa sam i svoje ideje usmjerio na tu stranu. Mnogo crtam namještaj, pa sam došao na ideju da bih mogao nešto i dizajnirati. Tako da sam krenuo s nekim redizajnom namještaja, gdje sam pokušao ubaciti neku svoju novu ideju. Volim old timere, ali se ne bavim njihovom restauracijom. To je skup sport i oduzima mnogo vremena. Sredio sam samo svog mercedesa iz 1980. godine.
Povod za naš razgovor jeste nedavno održana izložba redizajniranog namještaja u Tuzli… Šta ste sve izložili i kakve su bile reakcije Vaših sugrađana?
– Izložio sam devet slika koje su rađene u prethodnih 10-ak godina. Nekoliko portreta koji su rađeni olovkom i slike koje su rađene uljem na platnu. Iznenadio sam se posjetom, svi kažu da je bilo mnogo više svijeta nego što inače dolazi na takve događaje. Zaista, atelje je bio pun meni dragih ljudi. Narednog dana sam dobio mnogo poruka i poziva s pozitivnim kritikama.
Zanimljiv detalj jeste taj da su eksponati izloženi na kutijama u koje se pakuju “Dita” proizvodi. Šta ste time željeli poručiti javnosti i je li Vaša poruka shvaćena?
– Ideja je bila da podržim radnike fabrike “Dita” i da mediji u javnost prenesu poruku. “Dita” je uspjela uz pomoć svojih radnika ponovo da stane na noge i krene s proizvodnjom. To je jedan pozitivan primjer kakvih nam treba sve više, kako bismo podigli svijest o domaćoj proizvodnji. I moj namještaj je bio odbačen, napušten i gotovo uništen, nije imao funkciju. Mislim da sam time napravio i sintezu između mog namještaja i fabrike “Dita”.
Na fotografijama s izložbe vidjeli smo da su na određenim komadima namještaja prava mala umjetnička djela… Jeste li to i sami naslikali ili…?
– To je decoupage tehnika. Skidao sam razne motive s interneta, poslije printao i taj papir lijepio na namještaj.
Kojim redizajniranim komadom namještaja se posebno ponosite i zašto?
– Stolica iz 1911. godine. Uspio sam joj promijeniti potpuno stil, ubacio nekoliko svojih ideja s bojom i likom žene koju sam stavio na poleđinu naslonjača.
Bavite li se redizajniranjem namještaja samo za vlastiti gušt ili se ti komadi namještaja mogu i kupiti? Postoji li uopće cijena kojom se može naplatiti nešto napravljeno s velikom količinom ljubavi?
– Sve što radim, radim iz ljubavi. Sve komade namještaja usklađujem s prostorom u kojem živim, na taj način ih i kupujem i redizajniram. Namještaj ne prodajem i nemam namjeru prodavati. Imao sam mnogo ponuda da prodam neki komad namještaja, ali ta ideja me uopšte ne privlači.
Koliko Vam vremena oduzima restauracija namještaja?
– Sve zavisi i od vrste namještaja, od veličine, u kakvom je stanju taj komad i od same ideje šta će se sve raditi s namještajem. Priprema i popravka oduzima najviše vremena. Kada dođe bojenje i realizacija mojih ideja u vezi s novim izgledom, tu uživam i vrijeme brzo prođe.
Na početku razgovora spomenuli ste restauriranje jednog mercedesa, koliko je star, gdje ste ga, uopće, pronašli i koristite li ga danas ili… ?
– Da, radio sam kompletnu restauraciju mercedesa w123 200d iz 1980. godine. Kupio sam ga u Mostaru, dok sam igrao za Široki. Mehanika je bila u odličnom stanju, tako da sam veću pažnju obratio izgledu interijera i eksterijera. Auto više nije kod mene. Odvezeno je u Italiju.
Postoje li neostvarene želje kada je riječ o redizajniranju namještaja?
– Privlači me namještaj iz 50-ih godina, njegov izgled i figura. Vizuelno je jednostavan i elegantan bez ijedne suvišne linije na sebi. I sam volim skicirati takav namještaj. Svaki taj komad bih volio vidjeti u svom domu.
Šta najviše slikate, jesu li to portreti ili pejzaži…? Šta Vas, kada je riječ o slikanju, najviše inspirira?
– Gotovo sve slike koje sam nacrtao sam i poklonio. Ta sama ideja da tu sliku poklanjam dragoj osobi me inspirira. Nemam neku određenu tehniku, recimo da preferiram ulje na platnu, s kojim se možete mnogo igrati i ispravljati greške prilikom slikanja.
Od koga ste, uopće, naslijedili sklonost ka umjetnosti, a od koga ka sportu?
– Tata je umjetnik, muzičar je, gitarist, a ima i tu likovnu crtu u sebi. A sport? Mislim da sam igrač koji nije imao neki poseban talent kao mlađi,volio sam trenirati i raditi na sebi. Dugo godina sam trenirao plivanje, poslije nogomet pa košarku. Uvijek sam volio neku vrstu obaveze, da mi je dan ispunjen aktivnostima.
Kada igrate košarku, vjerovatno Vam je trener najveći autoritet i taj čije kritike slušate. No, postoji li osoba na čiji sud se osvrćete prilikom svog umjetničkog izražavanja?
– U tim trenucima volim biti sam, slušam samo svoju intuiciju. Tad sam prilično tvrdoglav. Bilo je situacija kad mi je tata htio dati neki savjet o načinu pripreme starog namještaja, bojenja… Pitam samo kad baš nemam rješenje i kad se nisam susreo s tim problemom. Rijetko kad poslušam, jer volim sam da učim i da griješim.
Uprkos tako velikom talentu za umjetnost i sport, diplomirali ste građevinu. Jeste li ikada razmišljali o likovnoj akademiji? Zašto baš građevina?
– Bila je to prekretnica u mom životu. U vrijeme kada sam prelazio u seniorski staš i trebao potpisati prvi profesionalni ugovor sa “Sloboda Ditom”, tada sam i završio srednju skolu. Bila je opcija da upišem likovnu akademiju ili arhitekturu izvan granica BiH ili da ostanem u Tuzli i nastavim igrati košarku u “Slobodi Diti” te upišem građevinu. Od ta tri fakulteta koja su mene zanimala jedino je građevina bila u Tuzli. Odlučio sam se za ostanak u Tuzli, jer sam već tada cijeli svoj život posvetio košarci. Upisao sam građevinu i u narednih pet godina, koliko sam ostao u rodnim gradu, uspio sam apsolvirati na Građevinskom fakultetu. Nažalost, po odlasku iz Tuzle (Široki brijeg, Šibenik, Temišvar) otuđio sam se od knjige i nisam baš toliku pažnju poklanjao obrazovanju. Na ljetnoj pauzi sam polagao po jedan-dva ispita i, evo, konačno ovog ljeta i završio fakultet.
Ovih dana Vas očekuju nove pripreme reprezentacije i okupljanje, no otkrijte nam šta će se novo dešavati u Vašoj radionici? Planirate li, možda, izložbom redizajniranog namještaja obradovati i druge gradove u BiH?
– Što se tiče te moje umjetničke strane, ona će sada da se odmori. Sigurno ću baciti neke ideje na papir, a što se tiče realizacije ona će morati sačekati novu ljetnu pauzu. Kreću nove obaveze u košarci. Prvo reprezentacija, pa onda klupske obaveze. Trenutno sam fokusiran na to i velika mi je želja da se izborim i odem na još jedno evropsko takmičenje s reprezentacijom.
[nggallery id=849]