Nadam se da ću ubrzo imati priliku da pokažem svoje skulpture. Iskreno bih željela da izlažem u Sarajevu, jer sam emotivno vezana za taj grad, koji je za mene kao mali Jerusalem. U svojim radovima uništavam arhetipove kao što su babuške, kolijevka, rusko jaje ili gnijezdo. Svaki arhetip nosi metaforu
Ema Bregović, najstarija kćerka jednog od najpoznatijih i najvećih muzičara našeg regiona, Gorana Bregovića, svoj životni put je odlučila usmjeriti ka izgradnji svoje ličnosti daleko od estradnih voda. Ema je danas umjetnica, vajarka, koja živi i radi na relaciji Pariz-Beograd. Imala je nekoliko samostalnih izložbi u srbijanskoj i francuskoj prijestonici, a kako otkriva u ekskluzivnom intervjuu za „Azru“, nada se da će svoj rad predstaviti i u Sarajevu.
Iako je kćerka poznatih roditelja, svoju karijeru ne želi graditi na očevoj slavi, već svojim radom i talentom želi izgraditi vlastito ime i upravo zbog toga nije željela da se ovaj intervju fokusira na njenog oca, što smo svakako ispoštovali. Mlada umjetnica je naglasila da živi normalan život, daleko od reflektora, glamura i estrade. Rođena je u Parizu, a Likovnu akademiju je završila u Nantu.
Tokom intervjua za magazin „Azra“ Ema se pripremala za narednu samostalnu izložbu „Don’t worry“ u Beogradu. Kako nam je rekla, u narednom periodu priprema veliki projekt na međunarodnom nivou, ali želi da to bude iznenađenje za njenu publiku. Također, Ema nam je govorila o svom umjetničkom izričaju, djetinjstvu, studentskim danima, kao i o svojim osjećajima prema Sarajevu.
Kada ste shvatili da je vajarstvo Vaš životni poziv?
– Bila sam u gimnaziji, na filozofskom odsjeku u Parizu i imala sam talentovanog profesora historije umjetnosti. On mi je prenio ljubav prema umjetnosti i ubijedio me da imam dara za to. Polako sam gradila afinitet prema tome, prošla kroz razne faze crtanja, fotografije, pisanja, da bih na kraju našla u vajarstvu najjači izraz mojih misli. Da nije bilo njega i tog jednog razgovora, možda se ne bih ni bavila umjetnošću.
Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?
– Izuzetno normalno. Odrasla sam u Parizu i uživala u velikoj slobodi daleko od estrade.
Gdje ste studirali slikarstvo i koje su Vaše prve asocijacije na studentske dane?
– Studirala sam u Školi lijepih umjetnosti u Nantu (Les Beaux-Arts de Nantes), to je grad blizu okeana. Akademija je imala mnogo više uslova za produkciju nego Pariz, te mnogo napredniju viziju savremene umjetnosti. Imali smo 3D štampače, laser katere, CNC mašine, tekstilnu štampu i još mnogo toga, uz sve tradicionalne tehnike. Studentski dani me najviše podsjećaju na tu slobodu u izboru tehnike. Tada sam stekla hrabrost da pređem na veće formate i izazovnije projekte.
Koliko je obrazovanje važno za jednog umjetnika?
– Obrazovanje je važno za svakoga. Umjetnici su svjedoci svog vremena, zato moraju imati širinu i svijest u kojem društvenom i historijskom kontekstu žive. Bez obrazovanja ne možemo da napredujemo, zato je bitno hraniti se apstraktnim konceptima da proširimo vidike. Razumijevanje apstraktnih koncepata nas razdvaja od životinja.
Gdje danas živite i da li sebe vidite negdje drugdje?
– Živim između Pariza i Beograda, za sada ne mijenjam tu relaciju, ali ko zna gdje me put može odvesti.
Već ste imali samostalne izložbe u Parizu i Beogradu, a da li s izložbom dolazite u Sarajevo?
– Nadam se da ću ubrzo imati priliku da pokažem svoje skulpture. Iskreno bih željela da izlažem u Sarajevu, jer sam emotivno vezana za taj grad.
Šta za Vas znači Sarajevo?
– Gajim vrlo posebne emocije prema Sarajevu, taj grad je za mene kao mali Jerusalem. Zrači nekim talasima koji me intelektualno i spiritualno stimulišu. Svako malo imam potrebu da ponovno udahnem taj sarajevski duh, da bih došla do novih umjetničkih izazova.
Šta je Vaša inspiracija?
– Crpim inspiraciju kroz univerzum nerazriješenih konflikata, fluktuirajućih identiteta i kontroverznih značenja. U svojim radovima uništavam arhetipove kao što su babuške, kolijevka, rusko jaje ili gnijezdo. Svaki arhetip nosi metaforu. Ti arhetipovi su se postepeno gradili tokom historije čovječanstva i stvorili neku vrstu kolektivne svijesti. Mene zanima kako dekonstruisati te arhetipove i dati im jaku simboličnu tenziju. Odnosi između materijala i same forme su esencijalni za iniciranje kognitivne i estetske igre.
Kako su nastali radovi s izložbe „Don’t Worry“?
– Tokom izložbe pokazujem radove posljednjih 5-6 godina. Naziv „Don’t Worry“ je mali eho na trenutnu situaciju, ali i općenito na haotičnu historiju čovječanstva. Već hiljadama godina Homo sapiens gradi i uništava simbole, prepoznatljive forme opstaju i postaju arhetipovi, dok se metafore mijenjaju na osnovu političkog, religioznog ili socijalnog konteksta. Kroz skulpturu pokušavam da pokažem te dihotomije, provociram publiku, pozivajući je da istraži antagonizam između materijala koje koristim, objekata koje predstavljam i novih značenja koja im dajem. „Don’t worry“ ukazuje da, uprkos dekonstruisanih simbola, ne treba gajiti strah prema rušenju arhetipova, jer na taj način gradimo nove koncepte i plodne prostore za napredak.
Koliko je umjetnost cijenjena u današnje vrijeme?
– Ne mislim da je umjetnost potcijenjena, ali mislim da je i dalje nedostižna. Nažalost, kultura, pogotovo savremena umjetnost, cilja elitu i ljude koji su akademski obrazovani. Ja se trudim da privučem što veću publiku kroz prepoznatljive estetske forme, jer mislim da umjetnost može biti odličan prostor za razgovor i razmjenu ideja. Trebalo bi djecu voditi u galerije i muzeje od malih nogu, jer tada se razvija senzibilitet prema umjetnošću. Nažalost, kultura i umjetnost su uvijek zapostavljeni u političkim programima. Ali, kada ne bude više bilo ni politike, ni ekonomije, ni etničko-geografskih konflikata, samo će umjetnost preostati kao trag našeg postojanja.
Imate li nekih planova za dalje, ukoliko da, možete li nam neke otkriti?
– Već sam počela da osmišljavam nove skulpture i instalacije, jer je neophodno konstantno biti u tom procesu stvaralaštva. Ukazala se prilika da radim jedan veliki projekt na međunarodnoj sceni, ali bolje da ostane iznenađenje za sada.
Kojim svojim postignućima u životu se najviše ponosite?
– Ponosim se svim što sam do sada postigla. Završila sam nižu baletsku i muzičku školu, magistrirala na Naprednoj francuskoj akademiji, te već imala nekoliko velikih samostalnih izložbi. Ambiciozna sam i gađam nove izazove, kako bih nastavila da gradim svoj put.
Je li pandemija Corona virusa utjecala na Vaš način života?
– Nije mnogo, bila sam veoma produktivna tokom pandemije. Završavala sam bitne projekte za pripremu izložbe u Bioskopu „Balkan“.
Ko je Vaša najveća podrška?
– Porodica, naravno.
Foto: Bojana Janjić
Tekst prenesen iz najnovijeg broja magazina “Azra”