Odavno zvanično imenovanje nečije funkcije nije izazvalo toliko saglasnosti, pa i vjere u bolje sutra koliko imenovanje glumca Marija Drmaća (38) za direktora Pozorišta mladih Sarajevo. Čestitke novoizabranom direktoru pristižu sa svih strana, a Mario je sebi i svojoj ekipi već zadao brojne zadatke. Oduševljavaju njegov enuzijazam, poletnost i energija kojom najavljuje ove projekte, koji će, sigurni smo, ovoj kući donijeti bolje dane. Upravo o novim projektima, ali i menadžerskoj ulozi, strahovima i ciljevima razgovarali smo s jednim od naših najnagrađivanijih glumaca mlađe generacije.
Upravni odbor predložio Vas je za direktora Pozorišta mladih Sarajevo. Jeste li ovo imenovanje uopće očekivali? Šta Vas je zateklo na poziciji?
– Imao sam želju da budem direktor ovog pozorišta iz prostog razloga jer imam mnogo ideja, planova, kontakata… Znamo kakvo je naše pozorište, svjesni smo i negativnih komentara, ali smo, također, spremni i voljni da ovo pozorište pokrenemo. Drago mi je da sam se s ovim mojim entuzijazmom i idejama, koje je i publika prepoznala, a koja je važnija od bilo koga, izborio da dođem na ovu poziciju. Sretan sam što nije došao neko sa strane ko nema pojma šta je pozorište. Od svih naših pozorišta, mi smo jedino kuća. Nas je ovdje 40 i zajedno živimo život pozorišta, ispravno i pošteno ga nosimo. Mi smo kuća u kojoj sve funkcioniše. I samo osoba iz ove kuće može nešto za nju uraditi. Znam koji je ovo posao i šta me čeka. Znam da neće biti lako.
Odakle krećete?
– Na prvom mjestu svakog pozorišta je repertoar. Prije nekoliko godina srezali su nam budžet, pa smo prinuđeni da obnovimo neke predstave i vratimo ih na repertoar. Naš problem je i to što smo jedino pozorište koje nema skladišni prostor, pa smo morali neke stare predstave sahraniti. Jedino što je ostalo od njih jeste nekoliko fotografija, tekstovi i lijepa sjećanja. Međutim, lijepo je imati nekoliko predstava kojima se može skinuti prašina. Naprimjer „Vremenski tunel”. Vjerujem da se te predstave publika i sjeća i vraćamo je na scenu.
Šta je s mladim glumcima koji završavaju ASU? Tražit će posao…
– Nije jednostavno ući u ovu kancelariju. Čim uđete obaspe vas milion papira i pisanja, traži se posao. Svjesni smo činjenice da Akademija svake godine izbaci osam mladih glumaca. Gdje ih utrpati i kako? Ali, drago mi je što postoji sporazumni papir između ASU i svih pozorišta da njihove diplomske predstave, režisera ili glumaca, mogu osjetiti pravi trenutak na sceni i doživjeti svojih pet minuta. Ako odziv publike bude dobar, sigurno ćemo se i boriti da neku njihovu predstavu zadržimo na repretoaru. U oktobru planiram dovesti tri diplomske predstave. Što se tiče našeg repertoara, osim povratka “Vremenskog tunela”, mališani će se oduševiti novom predstavom “Patkica Blatkica”. To je predstava za sve uzraste. Svako nam je dobrodošao. Predstava je interaktivna, publika će se sigurno učestvovati i djeca će biti njeni aktivni učesnici. Premijeru planiramo u novembru. „Vremenski tunel” planiramo za 15. oktobar.
Spominjali ste i oživljavanje novogodišnjeg programa?
– Godinama nismo imali novogodišnji program. Ova kuća to mora imati i to baš onako kako treba – spektakularno. Trudit ćemo se da naša cjelokupna glumačka ekipa bude zaposlena, tako da ćemo najvjerovatnije raditi u dvije grupe. Ovim putem pozivam sve zainteresirane firme koje žele svojoj djeci uljepšati taj trenutak da dođu u naše pozorište.
Kako da, uopće, djecu vratimo u pozorište?
– Dijete kad jednom uđe u pozorište, tražit će da se vrati ponovo. Nažalost, ne možemo odgovarati zahtjevima konstantnih novih predstava. Bili bismo najsretniji kad bismo mogli da je napravimo svaki mjesec, ali mislim da to nema ni u svijetu. Djecu pokušavamo afirmirati tako što naši glumci odlaze u škole, kako osnovne, tako i srednje, i drže im jedan pozorišni čas. To je veoma zanimljivo, a najzanimljivije kada grupica djece dođe i žele da ih provedemo iza kulisa. Njima je sve to mnogo zanimljivo. Žele dotaći lutke, scenografiju i mi smo im uvijek na usluzi.
Ove godine Pozorište Mladih Sarajevo obilježava značajan jubilej – 65. godina postojanja?
– Da i žao mi je što nismo u mogućnosti da napravimo neku monografiju, ali ćemo se boriti da za 70 godina postojanja i to uradimo. Javnost to i ne zna, ali važimo za jedan dobar muzejski prostor, jer u našim prostorijama se kriju lutke iz nekih ’50-ih godina. Leže u koferu i čekaju svoj trenutak da se osvježe.
Vaš entuzijazam je nadahnjujući. Koliko su Vaše kolege spremne za nove izazove? Je li to bio trenutak koji su svi čekali?
– Drago mi je da prepoznajem sreću s bilo koje strane, a najvažnije mi je da je veoma sretan i zadovoljan bivši direktor Nermin Tulić, koji sada prelazi na mjesto dramskog prvaka. I puni su entuzijazma, imaju ideje i voljni su za rad. Prateći kompletan trend u svijetu kako se stvaraju lutkarske predstave, voljni su da pokušamo da ih dostignemo s repertoarom, izradom lutaka, koreografijom i sličnim.
Može se reći da smo imali sreću, pa smo odrastali na obrazovnim dječijim emisijama poput “Nedjeljnog zabavnika”, “Branka Kockice” ili “Tobogana”. Naša djeca danas odrastaju na reality emisijama: “Farma”, “Parovi” i slično. Kakve to generacije odgajamo?
– Izgubili smo potpuno smisao života, izgubili smo komunikaciju. Sve je neka vrsta kolapsa. Oni koji se vole, sutra se ne vole, potpuno im je sve svejedno. U školama nema više odlaska u ćošak. Mi smo nekada bili kažnjavani, slali bi nas u ćošak, zaprijetili prutom i sl. Ne smatram da treba djecu tući , ali red treba da postoji. Nemamo nikakvu vrstu kazne, djeca danas imaju previše prava. Nisam saglasan nekad sa svim tim pravom koje imaju, jer mislim da vode ka bahatosti, a dalje svemu što se dešava. Moramo imati taj sistem svega. Žao mi je što smo, primjera radi, izgubili neku vrstu i dress koda, zahvaljujući kome smo znali ko je ko. Sada nam je razlika između direktora i portira gotovo neprimjetna. Svima je sve svejedno. Prije je bilo mnogo više direktne komunikacije, bilo je druženja. Kad biste danas pitali jedno dijete kako će se naći s nekim, a da mu pritom oduzmete mobitel, niko to od njih ne bi znao. A prije smo se sve dogovorali bez mobitela i bili smo tačni. Poštovao si onih 15 diplomatskih minuta. Danas smo svi umreženi, ali ugušeni.
Dijete ste ove kuće, upućeni ste u njenu problematiku, ali menadžerska pozicija je nešto sasvim drugačije od glume. Imate li u tom smislu straha?
– Ne , uopće, da imam, ne bih ovo prihvatio. Imao sam veoma težak period, ali nikad se nisam plašio posla. Mnogo sam radio, zatvorenih očiju mogu prepoznati studijske prostore u BiH. Svaku scenu sam obišao. Dobitnik sam, samo za ovo pozorište, 20 velikih nagrada. Sa svojom djevojkom radim svoje predstave, pravim lutke, kreiram, ne bojim se ničega, ali se najviše plašim ljudi koji su iznad mene. Ako su me sad postavili i ako sam sad vršilac dužnosti direktora, volio bih da mi daju slobodu. Jedan mandat je dovoljan i sigurno ni njih, a ni grad, ni državu neću razočarati.
U našim krugovima čujemo samo pozitivne komentare zbog Vašeg imenovanja. Kakve reakcije dolaze do Vas, što od publike, što od kolega?
– Svima je drago. Do čovjeka dođu i loši komentari, ali ih dosad nisam imao. Kolege se šale da ih glava boli koliko sam im posla zadao, ali treba vremena da se stvari poslože, i to će poslije biti sistem kojim baratamo.
Vjerujemo da Vam je djevojka Alisa velika podrška?
– Veoma je sretna. I ona je nedavno diplomirala. Alisa je osoba koja karakterom odgovara ovom pozorištu i bilo bi lijepo da je vidimo. Njena predstava “Venera u krznu” zaslužuje da bede na ovoj sceni.
Hoće li Vas ova nova funkcija i ako hoće, u kojoj mjeri će vas udaljiti sa scene?
– To je jedino što ljudi govore: da ću sada prestati da glumim i da će im biti žao. Ne mislim se skloniti sa scene, ja sam pozorišni čovjek i to volim. Nisam od ljudi koji su sad uzeli vlast u ruke i koji će sebi namjestiti sve glavne uloge i predstave, nema potrebe za tim. Ja sam igrao sve, od mrkve do lokomotive, i dalje imam namjeru da igram. Ovim poslom se bavim 24 godine. Jedno vrijeme ću se povući u radu na novim predstavama, ali tu su predstave od kojih ne mogu pobjeći i koje su trenutno na repertoaru poput “Skapina”, “Kokoške”, “Crvenkapice na tačke, naopačke”, “Gospodina jastuka”, “Malog Muka” itd.
Kada su glumca Zorana Cvijanovića pitali šta bi poručio mladima koji se žele baviti glumom, rekao je:”To doživljavam kao svoju misiju svaki put kad razgovaram s nekim ko je zainteresovan za glumu, to je da odgovore na jedno vrlo jednostavno pitanje: ko je ta glumica ili glumac za kog bi rekao „eto, ja bih voleo da živim njegov život”. Umetničke škole su nedovršene škole. Tamo te uče da razviješ kreativnost, osobenost, kako da budeš drugačiji, zanimljiviji, ali niko ne govori o ceni te avanture, tako da imamo vrlo mnogo tužnih primera ljudi koji nisu izdržali na tom putu, već su završili kao socijalno problematične osobe, iako smo ih nekad voleli i iza njih stoji neko značajno delo. Zato preporučujem mladim ljudima da razmišljaju, ono što ih čeka jeste realan surov život.” Šta Vi kažete onima koji se danas odluče baviti glumom?
– Da ne ponavljam sve što je rekao Zoran, kažem im da istraju, da se smire u ovom brzom svijetu, da slijede svoju misao, da nađu pravu osobu za savjetovanje. Malo je takvih, ali mogu obećati mladim umjetnicima, likovnjacima, piscima da će naša vrata za njih biti uvijek otvorena, jer ovo je isključivo pozorište za mlade. Neka istraju u svojim idejama. Vjerujem da su mnogo kreativni, neka rade na vlastitim kreacijama.