Godine 1996. Bosna i Hercegovina je ušla u Guinnesovu knjigu rekorda, i to na nimalo slavan način. Čuvena knjiga koja bilježi i dobro i zlo našeg vremena, u svoje stranice je upisala i podatak da je tada u našoj zemlji zabilježena stopa nezaposlenosti od čak 75 posto, što je bio rekord modernih vremena. U svakoj iole sređenijoj zemlji, kada stopa nezaposlenosti pređe brojku od osam posto, padaju vlade, gradove preplavljuju protesti i traže se hitne reforme. Nažalost, ne i kod nas, gdje je stopa nezaposlenosti između 40 i 50 posto s tendencijom rasta. Cinici će reći da je takva stopa, zapravo, nemoguća i da ona u suštini iznosi 20 posto od ukupnog broja radno sposobnog stanovništva, da ogroman broj radi „nacrno”, no i to je svejedno ogromna i nimalo zahvalna statistika.
Indeks u džepu, zanat u rukama
Ima li u Bosni i Hercegovini posla, radnih mjesta i „kruha” ili je ovo zaista zemlja „posljednjih” stvari iz koje treba bježati glavom bez obzira? Gledajući zvanične statistike, situacija nije nimalo ružičasta, bez posla svakog mjeseca ostane nekoliko hiljada osoba, no isto tako, tržište rada živi vrlo intenzivno. Pripremajući ovaj tekst, nismo mogli ne primijetiti da gotovo sve sarajevske pekare traže radnu snagu, od prodavača, pomoćnog osoblja do majstora, njegovog veličanstva pekara. Kvalitetni i vješti majstori, oni koji krase spoj mladosti i iskustva, u današnoj BiH ne trebaju brinuti za svoju egzistenciju.
– S Općinom imamo sporazum da svake godine petero učenika s područja općine Vogošća dobije stipendiju samo ako su se upisali za bravara ili zavarivača. Dakle, bez obzira na uspjeh. Veliki broj se nakon toga i zaposli. Još nam dolaze ljudi iz privrede i traže bravare, varioce i metalostrugare, ali nema interesa. Očigledno, svi hoće u gimnaziju i da budu brojke na birou, a neće da rade. Mi smo škola gdje se školuju oni koji hoće da rade – izjavio je Selmo Lakota, direktor Srednjoškolskog centra Vogošća.
Analizom oglasa zalijepljenih na izloge i stubove ili analizom oglasa na domaćim portalima za traženje posla, poput Job.ba i sličnih, nije teško vidjeti šta se to traži. Posla ima za zanatlije raznih struka, za autolimare, lakirere, mehaničare, električare, zidare, armirače, keramičare… Traže se i trgovci, radnici u call-centrima, prevodioci i radnici sa znanjima raznih jezika, konobari, vozači, dostavljači, tehničari za proizvodnju namještaja. Na cijeni su i komercijalisti, anketari, promoteri, radnici u mikrokreditnim organizacijama, zaštitari, recepcioneri, turistički vodiči.
Zanimljivo je da se za ovu posljednju grupu u oglasima često traži i VSS, odnosno fakultetska diploma. Tako su došla vremena u kojima za posao recepcionara, sekretarice ili komercijaliste zaista treba fakultetska diploma, te se nameću dva pitanja: Da li za ove poslove zaista treba fakultetska dipoloma? I drugo: Ako za posao recepcionara trebaju tri ili četiri godine studiranja, da li to znači da je vrijednost fakultetske diplome devalvirala? Da li znači da fakultet, zapravo, postaje produžena srednja škola? Izgleda da znači upravo to. Korak po korak, fakultet postaje nova srednja škola, fantomski peti razred gimnazije.
Đavo ima VSS spremu
Čudno, tužno, ali istinito: Danas je u Bosni i Hercegovini lakše naći posao kao zanatlija, trgovac s tri razreda srednje škole, konobar ili pomoćni radnik, nego s fakultetskom diplomom. Iz nekog neobjašnjivog razloga, najviše domaćih „brucoša” upisuje razne pravne fakultete, ekonomiju, te političke nauke i srodne struke, poput socijalnog rada. Četiri godine kasnije, današnji studenti prava, ekonomije, politologije, kriminalistike, filozofije sa sociologijom, zajedno sa studentima pedagoških nauka, bit će najbrojniji među onima koji će se prijavljivati na biro za zapošljavanje.
To nije ni specifikum ovih prostora, ni ove zemlje ni ovog vremena u kojem živimo. Niti jedna zemlja, niti jedna epoha nije trebala desetke hiljada novinara, politologa, stručnjaka za međunarodne odnose, niti tako veliki broj mladih filozofa. To je tako i nema ljutnje. Sjetit ćemo se ovdje dijaloga iz kultnog filma „Izgubljeni u prijevodu”, u sceni kada ocvali Billy Murray upoznaje atraktivnu Scarlett Johannson, studenticu.
– Nešto si studirala?
– Jesam. Završila sam filozofiju.
– Oh, to mora da se jako dobro isplati.
Priča o nekim davnim vremenima, kada je podrazumijevano da vlasnici fakultetskih diploma imaju posao, dobru plaću i društveni ugled jednostavno ne stoji i ne odgovara istini. Takva vremena nikada nisu ni postojala. Čak su i srednjovjekovni hroničari bilježili da svake godine iz tadašnjih visokih škola, poput Sorbone, Leipziga, Beča, Oxforda, izlaze načitani i školovani ljudi, ali koji lutaju okolo, jer ne mogu naći posao, a njihove usluge ne trebaju ni crkva, ni bogati feudalni gospodari, a ni vladari i njihovi ministri. Tako je bilo u vrijeme dok je u cijeloj Evropi bilo tek nekoliko visokih škola, tek rijetki su imali mogućnost studiranja na njima. U to doba je studiranje na univerzitetima postalo prihvatljivije, situacija je mogla samo postati teža i kompliciranija.
– Država, koja sa svojim naučnim knjigama fabricira toliko diplomiranih ljudi, može trebati samo malen broj njih, a ostale ostavlja bez posla. Prema tome, mora se ona odlučiti, da hrani ove prve i da ima za neprijatelje one druge. S vrha piramide, od običnog vježbenika do profesora ili prefekta, jagmi se danas golema masa diplomiranih za karijerom. Dok trgovac jedva može naći agenta koji bi ga zastupao u kolonijama, otimaju se za najčednija javna namještenja nebrojeni kandidati. U samom okrugu Seina je 20.000 učitelja i učiteljica bez službe, a koji se, ne mareći za polje i radionicu, obraćaju na državu, da ih ona hrani. Budući da je broj izabranih skučen, golem je broj nezadovoljnika. Potonji su spremni na svaku revoluciju, bilo ko da joj je vođa i bilo kakav da joj je cilj. Akvizicija znanja, koje se ne može trebati, sigurno je sredstvo da od čovjeka učini buntovnika – vrištao je davne 1895. kontroverzni Gustav Le Bon su svom djelu „Psihologija masa”.
Le Bon se često poziva na francuskog filozofa i historičara Hippolyte Tainea (1828-1893) koji je, također, važeći obrazovni sistem nazvao bespotrebnim i nehumanim, a Francuze koji su ga pohađali smatrao je i nazvao „zarobljenim”.
– Barem devetorica od njih deset izgubila je vrijeme, trud, više godina svog života i to djelotvornih godina, važnih ili čak odlučnih… Njih je više od polovine ili trećina slomljena radom. Od njih se previše tražilo, zahtijevajući da nekog izvjesnog dana, na stolici ili pred pločom za dva sata i za jednu skupinu nauka budu živi repetitori svih ljudskih znanja. Oni su to zaista i bili, onog dana kroz dva sata, no kroz mjesec oni više ne bi mogli položiti ispit ponovo. Njihovo im je znanje, preveliko i preteško, ispalo iz glave, a za drugim više ne idu. Njihova je duševna snaga popustila, plodni sok se presušio. Oni izgledaju kao da su spremni na život, a kad tamo – oni su već gotovi sa životom, pisao je Taine u svojoj knjizi „Moderna vladavina” iz 1894.
Diploma: Karta za let prve klase ili?
Hippolyte Taine je u mnogo čemu bio u pravu, čak i prema današnjim mjerilima. Studiranje traje značajan period života jedne osobe, ono košta i vremena i truda i novaca i živaca i sve to da bi se na kraju dobio rezultat koji je prilično upitan. Znanje zastarijeva, i to veoma brzo. U trenutku kada primamo diplomu, ono što smo učili na prvoj godini studija vjerovatno više neće biti validno. Znanje koje smo teškom mukom gurali u vlastitu svijest – jednostavno će ispariti i mi ćemo te činjenice zaboraviti, kao da ih nikada nismo ni pokušavali zapamtiti.
Stoga, da li je studiranje na fakultetu tako samo gubljenje vremena i energije? Možda jeste, no bilo je uvijek i nešto drugo. Fakultetska diploma bila je prestiž i karta za višu klasu i udobniji život, te mirniju starost. Od 1871., kada je u Pruskoj uspostavljen školski sistem, kakav manje-više danas poznajemo, roditelji su sanjali da njihovi nasljednici nose titulu „akademskog građanina”. Fakultetska diploma je bila garancija dobro plaćenog i stabilnog posla. To danas više nije slučaj. Srednja škola je danas “nova” osnovna. Sa srednjom školom kao što je gimnazija ne može se dobiti niti jedan iole ozbiljan posao. Ne tako davno „gimnazijaci” su radili u marketingu, u javnoj upravi i u bankama.
Danas eventualno mogu raditi u kiosku i slično. Na drugoj strani, ono što je nekad radio mašinski ili građevinski tehničar, danas rade inžinjeri. Nekada su poslove portira radile osobe sa završenom osnovnom školom, danas takve poslove rade visokokvalificirane osobe iz domena sigurnosti, ljudi koji moraju do posljednjeg slova poznavati alarmne i nadzorne sisteme i slično. Tako i moderne sekretarice moraju znati i po nekoliko svjetskih jezika, moraju poznavati razne softwaree. Bez fakultetske diplome je nemoguće raditi u modernom skladištu niti na recepciji hotela. Svi moraju imati diplomu. No, ono što imaju svi, to ne vrijedi mnogo. Zato generalna vrijednost posjedovanja jedne fakultetska diplome devalvira.
– Došli ste na koledž kako biste učili o svijetu, da biste se povezali s novim idejama i otkrili ono što što vas pasionira – i da se možda malo zabavite. Tu ste i da proširite svoje horizonte. To je ono što je najvažnije. To je najveći dio onoga što vam koledž može ponuditi. Ali, vi ste također ovdje, i to je sada bitno više nego ikada prije, jer je fakultetska diploma najsigurnija karta do srednje klase. Ona je ključna za dobivanje dobrog posla s dobrim prihodima – ona može omogućiti sigurnost čak i kada nemate isti posao kroz trideset godina, jer vi ste jako prilagodljivi, imate izgrađene vještine i kapacitet da učite one nove, i to će učiniti da ste uvijek sposobni naći posao. To nije samo važno za jednog Amerikanca, to je važno za cijelu zemlju i njenu sposobnost da se takmiči u globalnoj ekonomiji. U novoj ekonomiji poslovi i radna mjesta će biti tamo gdje se nalazi najbolja, najobrazovanija radna snaga. Danas su biznisi mobilni. Tehnologija znači da oni mogu doći bilo gdje. Tamo gdje nađu najbolju, najobrazovaniju radnu snagu, tamo će i doći. A ja želim da ne idu nigdje dalje od granica SAD-a – bio je euforičan Barack Obama u nedavnom obraćanju američkim studentima.
Fakultet danas možda jeste na nivou što je do prije 25 godina bila srednja škola, no zapravo zbog toga je jednako važan. Nekada je bio društvani prestiž, danas je nešto bez čega se ne može. Vrijedjela fakultetska diploma više ili manje, to je činjenica preko koje se ne može tek tako preći. U vrijeme kada se jedinom istinskom diplomom počinju smatrati diplome magistra ili doktora nauka, jasno je da se s „običnom” diplomom trogodišnjeg ili četverogodišnjeg studija neće daleko stići, ali i da bez nje u životu jednostavno ne ide.
Admir Čavalić (asistent na Ekonomskom fakultetu u Tuzli): Fetiš od diploma
– Nažalost, u Bosni i Hercegovini, ali i drugim tranzicijskim zemljama, postoji fenomen fetiša diploma, gdje se shodno viđenju prakse u razvijenim zemljama svijeta, nastoji obezbijediti diploma kao formalna verifikacija kvalifikacija pojedinca, bez da se konkretno ulaže u njegove vještine i sposobnosti, odnosno ono što se u određenom trenutku traži na tržištu rada. Zbog toga se pojavljuju situacije gdje fakultetska diploma ne vodi radnom mjestu ili povećanju nadnice u odnosu na niže kvalifikovane radnike.
U kratkom roku ovo se nije na prvu primijetilo, čemu svjedoči procvat raznih privatnih fakulteta širom Bosne i Hercegovine. Sada, navedeni fakulteti bilježe probleme s upisom, jer je tržište reagovalo – poslodavci su počeli da propituju vrijednost određenih diploma.
Tatjana Nikolić, studentica Filozofskog fakulteta: Kvalitet opada
– Fakultet je postao nova srednja škola, ne toliko zbog znanja, stručnosti i „širenja vidika”, već zbog socijalne uslovljenosti. To se u prošlosti desilo i sa srednjom školom, a prije toga s osnovnom, odnosno uopšte s institucializovanim obrazovanjem. Izgleda da razvoj i napredak društva zahtijevaju te promjene. Ali one umjesto povećanja kriterija dovode do opadanja kvaliteta.
Sve više se ide ka tome da diploma master studija postane “obavezna”. Mada su u današnjem društvu, a najvjerovatnije da je tako bilo i prije, dva sigurna puta do uspjeha, da budeš izvanredan u onome što radiš ili da imaš nekoga iza sebe. U svakom slučaju, diplome tada postaju manje važan faktor.
Ako bih se plašila budućnosti, ne bih nikada izašla iz kuće, mada ni to nije sigurna opcija. Tako da sada, naravno, treba jednim dijelom raditi za budućnost, ali ne toliko razmišljati o njoj. Za sve koji su spremni posvetiti se nečemu, raditi koliko god je potrebno i napredovati posla će biti. Samo što se probirljivost i visoki ciljevi u početku trebaju ostaviti po strani, ali njima uvijek težiti.
Ilda Bradarić, (magistrica farmacije, bivša asistentica na privatnom fakultetu): Samo papir
Za one koji ne poznaju bit materijalnog i duhovnog, diploma je samo papir koji svjedoči o određenom zvanju. Za one koji znaju, ona je potvrda i ogledalo stečenog znanja. Nažalost, živimo u državi gdje vladaju primitivizam i materijalizam. Znanje i obrazovanje uređuju oni koji, očito, ne znaju njihovu vrijednost, i koji misle da je „fora” u kvantitetu a ne kvalitetu.
Jednom davno, živjelo je školstvo koje je tražilo znanje, i znalo se da bez muke nema nauke. Imaju moje poštovanje do kraja života. Danas svaki grad ima svoj fakultet, i svi su masteri i doktori svog zanata.
Uoči Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini je bili gotovo 700 ljudi s univerzitetskim obrazovanjem. Danas, svake godine, samo s Univerziteta u Sarajevu izađe više od sedam hiljada diplomiranih stručnjaka svih oblasti
Do prije 150 godina bilo je važno imati osnovnu školu, zatim je postalo važno završiti srednju školu, a nakon toga je fakultetska diploma postala prestiž. Danas se jedinom istinskom diplomom počinju smatrati diploma magistra ili doktora nauka
Nezaposlenost mladih ljudi sa univerzitetskim obrazovanjem nije samo nevolja našeg doba. Bila je poznata i u srednjem vijeku.
Za poslove za koje je nekada trebala diploma srednje škole, poslodavci danas traže fakultetsku diplomu. Razlog: poslodavci traže sve vještije i bolje obrazovane uposlenike, sa znanjem više stranih jezika i raznim vještinama, poput poznavanja različitih sotwarea