Činjenica da se s ljudima razilazim u pogledu na život, na ono što nam se svakodnevno dešava, što smo prošli ili što je pred nama, mene motiviše. Ne mogu da kažem da uživam u tome što su uglavnom oko mene zidovi koje moram glavom da probijam, ali sam davno prošao tu vrstu izazova koji budi dilema: „Griješiš li možda ti, kad su svi oko tebe drugačijeg mišljenja?”. Ono što mi je mnogo veći problem od toga je osjećaj da će prije ili kasnije svi ti ljudi razumjeti ono što ja danas radim i govorim, ali izgubit će vrijeme i svoje živote. To je suština našeg problema. Mi ne posmatramo vrijeme kao resurs niti život kao vrijednost, zbog toga se nikad ne postavlja pitanje cijene. Ja stalno postavljam to pitanje cijene – kaže Čedomir Jovanović, srbijanski političar, prvi čovjek Liberalno-demokratske partije, strastveni alpinist, diplomirani dramaturg, bivši novinar, humanist, poduzetnik i otac četvero djece.
Prvi put govori za „Azru”. I prvi put za jedan bh. medij govori o svom privatnom životu. Sreli smo se početkom juna u Beogradu, u sjedištu njegovog LDP-a. Kenan Hajdarević, član Predsjedništva stranke bio je naša veza s Jovanovićem. Brzo smo dogovorili intervju. Dok ga čekamo, naime, on uz političke obaveze, vodi računa i o poslovima u porodičnoj firmi “Agroposlovi”, koje vodi njegova supruga Jelena, preduzeću koje je koncem 2011. godine zakupilo subotički brend “Fidelinku” u stečaju, te se ozbiljno posvetilo projektu fortifikacije brašna folnom kiselinom i na taj način industrijskom mlinarstvu u ovoj oblasti omogućilo novi uspon, saznajemo da je čuveni Youtube snimak „Ledenog izazova”, na kojem on prihvata challenge, skida majicu i u centru Beograda se polijeva hladnom vodom, nastao slučajno.
Tog dana ga je čekao važan sastanak, te je lideru LDP-a najlakše bilo pred okupljenim novinarima skinuti majicu, nego im se danima pravdati zašto nije odgovorio na izazov, i poput brojnih drugih javnih osoba i on skrenuo pažnju na tešku neurološku bolest – ALS. No, pravi motiv ipak je mnogo dublji i ozbiljniji i leži u Čedinom dobrom poznavanju prirode ove bolesti. Godinama je u kontaktu i pomaže osmogodišnjem dječaku iz Subotice, koji boluje od ove rijetke bolesti. Ne razmeće se on ovom činjenicom, samo grčevitog lica ponavlja koliko život nije fer ni prema djetetu, ni tim divnim ljudima koji su ga usvojili.
– Taj dječak je ostavljen u sirotištu kao beba. Ne zna se ko ga je ostavio. A, usvojila ga je porodica koja nije mogla da ima djecu i onda su se u drugoj godini pojavile prve manifestacije bolesti, i roditelji, taj bračni par je na kraju ostavio sve poslove da bi 24 sata bili kraj njega, jer to je užasno komplikovano oboljenje i nemoguće je starati se o takvom djetetu i raditi još nešto uporedo. Poslali su mi nedavno njegovu fotografiju na kojoj je on nasmijana bebica, iz perioda prije nego što mu je dijagnostikovana bolest i poručili: Neka ti taj osmijeh da snagu kad ti bude teško – prisjeća se Jovanović.
Taj Beograd… Muškarčina… Švaca i galamdžija u raspasanoj bijeloj košulji, kako ga opisuje Balašević, ni danas u potpunosti ne razumije, kao ni dobar ostatak Srbije, Čedinu politiku ni ideju Srbije.
Tolika je njegova popularnost u „tuđim” zemljama, a opet toliko nerazumijevanja i izopćenosti u vlastitoj. Njegov karakter između ostalih su gradili kultna Akademija i Muzej savremene umjetnosti, radio emisije “Ritam srca” i “Diskomer” na Studiju B, bioskop “20. Oktobar”. Od vožnje dobrih kola uvijek mu je bilo mnogo važnije jedne večeri na Akademiji puštati ploče R.E.M-a, Gansa, The Cult-a…
Ne hrane ga mitovi, Kosovski naročito, a još manje Srebrenica, Naprotiv. To kako on govori o Bosni i svim drugim žarištima Regije, ojađenim u svojim ranama, ne smatra čak ni politikom.
– Hajde da budemo fer. Kakva je politika u stavu o Srebrenici? Šta je tu uopšte politika? Ili si životinja ili si čovjek. Ja se bavim politikom, pa kao političar iznosim takve stavove, ali to su vrijednosti koje su temelj svakog normalnog ljudskog života. To ne može da ima ikakve veze ni sa mnom kao Srbinom, ni s nekim Bošnjakom, ni s nekim Hrvatom. A postalo je politika.
Ta deformacija koja se desila na ovom prostoru od nas je napravila mutante i društva koja kao kiklop imaju jedno oko samo za sebe. To kako sam ja iskočio iz šablona, prvo, ne mislim da sam sâm u svemu tome, postoje i drugi i nikad ne treba ćutati o svim onim ljudima koji su na tome što ja govorim, davali jednu širinu neophodnu za skretanje pažnje na jednu drugačiju Srbiju.
Ali moja politika je, zapravo, i to je paradoks, jedno opšte mjesto, svakog pristojnog čovjeka. Ljudska obaveza da čuvam te vrijednosti i da ih dijelim sa svima ko god želi da ih prihvati, što ne znači da oslobađam ljude odgovornosti. Nisam taj koji bilo kome želi da sudi, samo mislim da svako treba da preuzme svoj dio odgovornosti. Kada poslije tako puno zla koje si nanio svijetu oko sebe u jednom trenutku pomisliš da je vrijeme da se promijeniš i počneš da stvaraš nešto vrijedno. Srbija je, ipak, pošteđena onog kroz šta su prošli i Hrvatska i Bosna i Kosovo. Mi se svakog 24. marta sjetimo nesretne djevjčice koja je stradala u bombardovanju, i koja je simbol tog ludila. Ja kažem: „Pokušajte da zamislite deset hiljada Milica, toliko ih je nestalo u Sarajevu”. I onda ljudi zastanu. To su slike pred kojima oni zaćute.
Kao mlad političar svjedočili ste vrlo važnim političkim procesima u svojoj zemlji; učestvovali u hapšenju Slobodana Miloševića 2001. godine, bili najmlađi predsjednički kandidat, obavljali ste i funkciju potpredsjednika Vlade, ali 2003. godine s ostatkom Srbije i svijeta svjedočili ubistvu premijera Zorana Đinđića. Historija će ga pamtiti kao modernog političara i čovjeka enciklopedijskog obrazovanja, ali šta je Vama od njegovih ljudskih kvaliteta bilo najupečatljivije što pamtite i danas?
– Mogli ste mnogo da razgovarate sa Zoranom, ne znajući pritom da vam je on sagovornik. A imali biste uvijek idealnog sagovornika. On jeste bio doktor filozofije, ali nije bio smarač, niti davež.
Kao ličnost je imao tu vrstu širine da ga je svako na prvom mjestu doživljavao kao jednog normalnog čovjeka. Jedna od njegovih osobina je bila i ta radoznalost, bio je dječački radoznao. Kada govorim o njemu, ne mogu reći da pamtim, pošto je on tu. On kad bi sad ušao ovdje, nije to samo moj osjećaj, već i nas nekolicine, to bi bilo potpuno normalno, kao da nije ni odlazio.
Toliko je prisutan u svemu onome što mi radimo. I najmanje volim o tome da pričam u intervjuima i svom javnom životu, jer sve dobija drugačiji kontekst.
U vezi s čim ste Vi jako radoznali?
– Mene sve interesuje. Najmanje automobili ili to da, naprimjer, sjedim i listam neke novine i gledam nove modele satova… I tako neke slične stvari. Volio bih da sam danas mogao da organizujem put da odem da gledam četvrtfinale Roland Garrosa, to sam želio, ali mi obaveze nisu dozvolile. Sinoć sam se dopisivao s prijateljicom, dobili smo poziv od Pakistanske vlade da se vratimo naredne godine i opet pokušamo da osvojimo K2. Organizujemo ronjenje u avgustu pa se sada s prijateljima po svijetu dopisujem kad ćemo i gdje ćemo. Ove godine bih volio da odem do Maglića, Zelengore…
U decembru prošle godine, prema podacima Facebooka, Vi ste bili najpopularnija politička ličnost u BiH. Popularniji od Vas je bio još jedino Edin Džeko iz druge kategorije. Znači li Vam išta ovaj podatak?
– Strašno me obavezuje, mada i bez njega ja ne bih imao dilemu u vezi s Bosnom. Ne mislim da bh. građani očekuju da ja njima pomognem, ali se oni na neki način identifikuju sa mnom, znači im sve to što ja mislim. To je jedan potpuno nevjerovatna situacija, kada bi se organizovali izbori, i kada bi se glasalo kao na Evroviziji, da ne može samo da glasa ovaj što je tvoj, ja bih bez problema pobijedio. Za mene bi glasali Slovenci, Hrvati, cijela Bosna, Kosovo, Crna Gora, Makedonija.
I gdje god se pojavim kažu mi: “Zašto nisi kod nas? Daj da napravimo neku stranku”. Moj problem sa Srbijom je u tome što bih ja da je promijenim. Mislim da mene ljudi izvan Srbije doživljavaju kao nekog ko bi da ih sačuva od, između ostalog, i te Srbije koja odbija da se mijenja.
Međutim, da živim negdje drugdje, u Bosni naprimjer, ne znam koliko bi neko razumio moje ekonomske ideje, koliko bi, naprimjer, jedna islamska zajednica razumjela moje stavove u vezi s paradom ponosa, koje ja otvoreno iznosim u Beogradu. Ta bliskost i to razumijevanja je proisteklo iz mog stava prema stradanju Bošnjaka u Bosni. Znam za taj Facebookov podatak koji spominjete, mene ta činjenica jako obavezuje i nikad nisam pomislio da takvo nešto smijem da zanemarim.
U kojem korijenu je Vaše porijeklo bosansko?
– Moja majka je iz Bosanske Dubice. Ona je, zapravo, porijekom iz Boke. Naime, bila su trojica braće, jedan je bio trgovac, drugi moreplovac, kapetan, a treći mladi sveštenik. Iz nekog razloga sva tri brata su morala da odu iz Boke. Ko zna šta je tu bilo, to se dešavalo u 19. vijeku. Moreplovac je otplovio, trgovac je otišao, nikad se nije vratio i sveštenik isto tako. Vijeme je prolazilo…
Sjećam se jedne anegdote, igrao sam vaterpolo i jedne godine sam bio na pripremama u Risnu, malom mjestu u Bokokotorskom zalivu, ručao sam na terasi hotela s majkom, koja je došla da me obiđe, i prišao nam je čovjek. Izvinio se i pitao majku ko je ona. Rekla mu je svoje ime i prezime. Kroz priču se ispostavilo da je njegovo prezime Mršić, kao što je Mršić djevojačko prezime moje majke. I on joj kaže: „Pa, vi tako ličite na moju sestru”. Na kraju smo saznali da je on potomak onog kapetana koji se vratio u Boku.
Generacijama su tragali za potomcima. Veljko Mršić, kapiten Hrvatske reprezentacije u košarci, ta je linija, znači Hrvat 100 posto, ovaj Crnogorac 100 posto, ovi treći Srbi iz Bosne 100 posto. Rasijani smo po cijelom tom prostoru, ali moja majka je iz Potkozarja, a ja nosim ime po njenom najboljem prijatelju Čedomiru, koji je isto dijete iz Potkozarja.
Jesu li Vam oba roditelja živa. Čime su se bavili?
– Otac je završio arhitekturu i ekonomiju, umro je prošle godine. Majka je završila ekonomiju. Živi u Beogradu.
Ko Vam je bio veći autoritet tokom odrastanja, majka ili otac?
– U njima sam imao super prijatelje, drugare, ali nikakvu vrstu autoriteta koji bi mogao da se pretpostavi u odnosu djeteta i roditelja. Moj jedini korektivni faktor nisu bili autoriteti, već opet neki lični osjećaj poštovanja vrijednosti koji je, naravno, proistekao iz vaspitanja i atmosfere u kojoj sam živio. Ko je mene mogao u bilo čemu, bilo kada da sputava ili da usmjerava? Meni roditelji nikada nisu rekli: „Ne, nemoj”. Koliko god da sam bio svojeglav i vrlo ekstreman, a politika je samo jedan dio te priče, oni nikada nisu pomislili da takvo nešto treba da mi kažu.
Ja se spakujem i prije dvije godine odem u Pakistan, tri nedjelje poslije mene je otišla još jedna ekspedicija koju su presreli talibani, od njih 12, talibani su ubili njih deset, tako što su ih svezali žicom i ispucali im metak u glavu. Kada gledam te snimke, shvatam da smo i mi u svakom trenutku bili u gotovo identičnoj situaciji kao i ljudi koji su nastradali.
U Beogradu sam ostavio četvero djece, supruga ni roditelji mi nikada nisu ni pomislili da kažu: „Hej, nemoj da ideš”. Oni su me razumjeli i možda jedna vrsta stabilnosti koju imam proizlazi iz te velike podrške koju mi oni pružaju.
Malo je ljudi spremno da ispituje svoje lične granice, kako psihološke tako i fizičke. Što je Vama važan taj proces? Zašto volite da osvajate planinske vrhove?
– Ne gledam na to kao na nešto što ispitujem. Mnogo ljudi to radi. Kada su pitali Edmunda Hillaryja zašto se penjao na planinske vrhove, rekao je zato što postoje. Ja nemam želju da u nečem budem prvi, međutim, moram reći da su moja iskustva divna sa svih tih putovanja. Jedno vas vodi u drugo. Kad jednom pogledate to jezero na hiljadu i po metara, u onoj julskoj noći, kad ne vidite nebo od zvijezda koje su iznad vas.
Koji je bio najveći vrh na kojem ste bili?
– Na K2 sam otišao na sedam i po hiljada metara. Dalje nismo mogli da prođemo. Loše vrijeme nas je zaustavilo. U startu to nije bio alpinizam, ideja je bila da se popnemo i onda spustimo na skijama, i da to probamo na K2, koji važi za najtežu planinu. K2 je osvojilo 200 ljudi, stopa smrtnosti je 25,26 posto.
Također i ronite…
– Ronimo svi, supruga Jelena i djeca, sin Mihajlo, koji je peti razred osnovne škole i četvrti muzičke, kćerke Jana je četvrti razred osnovne i četvrti razred muzičke škole, Zora, koja je sa nepunih šest godina počela da roni. A najmlađa Anđelija ima četiri godine i ona je poptuno drugačija od svih. Osim toga, oni pohađaju i časove jahanja, baleta, sviranja klavira, idu na crtanje… Nezamislivo je da ja idem na ronjenje a da oni ne rone sa mnom.
Jeste li se ikad plašili da zbog političkih obaveza nećete biti u mogućnosti da odgovorite svim roditeljskim obavezama?
– Nisam se toga plašio, ali nekad uhvatim sebe, kad razmišljam o njima, kako uopšte ne mogu da se sjetim kako je to bilo kad je, naprimjer, sin prohodao, gdje sam bio kad je to uradila Jana. Iako sam bio tu. Imam osjećaj da uopšte nisam posvećen kao otac, a ljudi koji me gledaju sa strane misle da nisam normalan. Meni je nezamislivo da ja njih ujutro ne odvedem u školu, taman da dođem u šest ujutro s puta, ja ih u sedam vozim u školu, i to je tako godinama.
Kada su djeca postala svjesna da im je otac političar?
– Oni nisu znali čime se ja bavim dugo vremena, znali su da ja putujem negdje, nešto pišem… To policijsko obezbjeđenje uz koje su odrasli i koje danas obezbjeđuje i njih, dugo vremena za njih su bili moji drugari. I onda se znalo dešavati, da se ujutro spremam da izađem iz stana, Mihajlo otvori vrata i kaže: „Tata evo došao je Milan”. Neka me pričeka, odgovorim mu. A, onda slijedi pitanje: „Zašto ne uđe u kuću, ako je drug pozovi ga da uđe”. Jedan od velikih problema je bio taj kad su oni shvatili da je ta policija tu zato što me čuva a oni ne razumiju zašto bi oni mene trebali čuvati, šta ja to nisam uradio kako treba, i kako neko može da pomisli nešto loše meni da uradi.
Napadani ste i ne opraštaju Vam se očito dvije stvari: Milošević i stavovi o Kosovu. Ali, pritisak je veliki živjeti i kretati se uz osiguranje.
– Naravno, jeste.
Kojim principima učite svoju djecu i biste li voljeli širiti porodicu?
– Volio bih da ih imamo još. Samo mi malo vremena treba da još organizujemo život. Ja još nemam stan, već živim u iznajmljenom stanu u Novom Beogradu. To je meni potpuno normalno. Mogu ga kupiti, ali neću da se vežem za jedno mjesto.
Nijedno od moje četvero djece nije isto. Jana je racionalna, vrlo emotivna, ali sposobna u svakom trenutku da kontroliše svoje emocije. Njena najdominantnija osobina je da apsolutno ništa ne može da je dovede u sumnju. Mihajlo je prepun emocija. On je užasno talentovan vaterpolist, međutim, on kad zabije go, njemu bude žao protivničkog igrača koji ga je čuvao zato što će trener da viče na njega.
Ono što im Jelena i ja govorimo, svako na svoj način, jeste da moraju da budu pažljivi kad prave izbore, da znaju zašto to rade, te da moraju da se bore. Nema ničega na ovom svijetu što mogu da očekuju kao poklon.
Vaša suprug Jelena je porijeklom Hercegovka, iz Nevesinja. Gdje ste je upoznali? Je li politika bila najveći krivac za to?
– Ma našao bih ja nju ovako ili onako. Mi smo se sreli nekoliko puta prije nego što je došlo do tog fatalnog susreta. Njeni roditelji su bili jako bliski sa Zoranom i Ružicom Đinđić. Kada je Jelena imala 13, 14 godina, Ružica mi je imala običaj reći kad se sretnemo, da treba da je upoznam i da će ona za koju godinu biti super djevojka.
– Nemoj da gubiš vrijeme s tim svojim curama po Beogradu – govorila mi je.
Ona je osam godina mlađa od mene. Nekoliko puta smo se mimoišli u stranci, ništa posebno. I nakon što sam preuzeo Izborni štab Demokratske stranke, odlučio sam podmladiti stranku. U svakoj partiji imate te koji se ukopaju, i ostaju vječno. Želio sam mlade ljude, ljude koji završavaju fakultete, škole…
Među 200-ak imena koji su popunjavali formular bilo je i Jelenino. Zanimljivi su mi bili njeni odgovori iz upitnika koji su popunjavali kandidati, pa sam rekao da ja moram s njom razgovarati. Došao je sastanak, nisam je, naravno, odmah pozvao vani, povukao sam obje ručne i rekao sebi: „Ovde nemoj da napraviš neku glupost”.
Držali smo se na distanci do oktobra, noć uoči 5. oktobra, Zoran i ja smo se razdvojili, jer smo čuli da će nas te noći hapsiti, on je bio na jednoj lokaciji, a ja sam ostao s njom. Tada sam joj rekao: “Slušaj, ovo već previše dugo traje, a pošto sam došao čini mi se do kraja ovog života koji sam živio do sada, daj nešto da uradim što vrijedi ako stvarno bude kraj”. Od tog trenutka smo zajedno.
Znate li da Vam se promijeni izraz lica kad pričate o njoj?
– U kom smislu?
Zračite.
– Pa ne bih ja bio s njom da mi ne znači. Ne bismo se folirali.
U jednom intervjuu ste rekli da Vi nemate problem s tim da Vaša žena radi i izdržava porodicu. Još jednom potvrđujete da niste tipičan Balkanac ni po čemu.
– Sa svojom ženom ne mogu da gradim odnos tako što će se nešto samo po sebi podrazumijevati. Ona je moja žena zbog toga što je imala osobine koje ja ne bih želio da ona izgubi kroz život sa mnom. Mi imamo četvero djece, ona je savršena majka, daje svakome od njih sve ono što je bilo potrebno i ok, ja negdje razumijem da i ona ima potrebu da ima i svoj neki život. U mom slučaju to je malo komplikovanije, ja neću da mi žena bude na plati zato jer je moja žena, neću da ima neki izmišljeni posao i kancelariju zato što je to dio nekog mog outfita. Pa, i žena treba nešto da radi.
Ona u poslu može da bude samo onakva kakva je i u životu sa mnom ili kakva je u životu sa svojom djecom; dinamična, efikasna, prodorna, srčana, emotivna. Čitavog života sam radio. Imao sam te agroposlove. Meni je moj posao 24 sata politika, a agroposlovi neka platforma, garancija da u svojoj politici mogu da radim što mislim da trebam da radim, da ne zavisim od nekoga drugog. To mi je uvijek bilo jako važno. Međutim, osjetio sam da firma ne funkcioniše onako kako ja želim da funcioniše i zamolio sam nju, pošto je završila ekonomiju, da se uključi oko jednog posla. Nakon sedam dana firma nije ličila na firmu u koju sam ja dolazio godinama. Ona je to sve okrenula na glavu i dotjerala. Tako je to zapravo počelo, i ona je od tih agroposlova napravila firmu koja je završila prošlu godinu sa 30 miliona eura obrta.
Kako ona reagira na žensku pažnju koju, morate priznati, uživate u Regiji.
– Nema ona problema s tim. Ona je odrasla, i sama mi kaže, u atmosferi svih tih priča koje je slušala po gradu o meni, u vezi s djevojkama, mojim privatnim životom, nisam ja danas neki drugi čovjek od onoga kakav sam bio kad me upoznala. Naša ljubav je očigledna i nikada nije ostavljala prostor ni za šta drugo.
MAJKA JE ZAVRŠILA U JASENOVCU
Mog dedu su sa sinovima ubili ovdje u logoru Sajmište u Beogradu i cio život moja majka prelazi preko Brankovog mosta koji se dodiruje s prostorom bivšeg logora. A, majka je s bakom i svoje dvije sestre, te najmlađim bratom, koji je bio presvučen u djevojčicu, jer su razdvajali dječake i djevojčice, završila u Jasenovcu. Kad je baka vidjela šta se tamo dešava, zgrabila je djecu i s njima skočila u Savu. Kako je žena sa četvero male djece preplivala Savu, to vjerovatno zna svaka žena koja ima majčinski isntinkt za samoodržanje, čak su je pogodili kuršumom u nogu. Četiri godine je živjela u šumi sa svom svojom djecom. Majka je nakon rata zbog promrzlina bila nepokretna. Prohodala je ’50. i neke godine, i ja kad vidim nju kako sa svojih 75 godina ide uz stepenice, nosi svojim unucima i meni neku hranu, jer niko ne može da spremi tako dobru hranu kao ona, onda ja prepoznajem te gene.
ZAŠTO SAM SE KRSTIO
Bio sam student, i moj najbliži prijatelj je poginuo na ronjenu. Udavio se na dva metra dubine, greškom čovjeka koji mu je asistirao u ronjenju, gdje mu je izvukao uže iz ruku dok se on spremao da izađe. Oko prevodnice je bilo 12 ljudi, niko nije uskočio da mu pomogne. On je imao suho davljenje, svjestan da se davi nije smio da otvori usta. To tako dugo traje, svi prsti su mu bili polomljeni, jer je pokušavao da uz betonski obod tog kanala izađe nekako napolje, ali nije mogao, jer je imao tešku opremu na sebi. Njegova smrt je bila strašan šok za mene. Onda sam negdje sreo Amfilohija, koji je čuo šta se desilo i pitao ga da mi priča o Bogu, da mi kaže gdje je u svemu tome Bog. On mi je rekao da ja to ne mogu da shvatim, jer nisam kršten. Rekao sam mu da me krsti odmah, ako ću lakše shvatiti. Pitao sam ga i je l’ mu smetaju moje minđuše. Rekao je da ne. Krstio me, ali nije me uvjerio. I dalje ja nisam ništa razumio.
[nggallery id=864]